Kliker.info

Čekajući trajekt u Drveniku kojim se valjalo prebaciti na Hvar, otok koji sam uvijek promatrao s pristojne udaljenosti, u mladosti iz Zaostroga, posljednjih godina iz Živogošća, razmišljao sam kako bi sve s jednom promocijom knjige moglo proći. Malčice sam se, ruku na srce, pribojavao brodoloma, jer naći se u društvu kulturne elite predvođene jednim Tonkom Maroevićem, odgovoran čovjek mora računati i na takvu vrstu solucije. Kako se na najbolji način predstaviti u takvom društvu, bilo je pitanje koje mi se vrzmalo po glavi.
Nisam je uklonio ni nakon što sam u blizini gradske tržnice postavio zasjedu Mensudu Medaru, mom kolegi iz Stoca, kojeg sam izabrao za promotora romana ‘Tajna bosanskog štapa’, koji valja predstaviti. Ervin Jahić, inače selektor cijelog programa Faro(pi)sa, je tog jutra operiran u Zagrebu, te na njega nisam mogao računati. Mensu sam trzn’o radi opuštanja, ali više radi sebe nego radi njega, moram priznati. Učinilo mi se prijeko potrebnim. Nakon vratolomne vožnje od Sućuraja do Starog grada koja, stisnete li imalo gas, može uzrokovati jako stresne situacije. Pun zavoja i jako uzak. Opuštanje je, opet, puno potrebnije bilo meni, koji sam na ovom lijepom otoku prvi put, dok Menso sa suprugom Miladom i sinom Mahirom ovdje dolazi već desetljeće. Istina, ovoga puta Mahir nije s njima, jer on sa svojih dvanaest godina već ima ‘svoj svijet’. Valjda mi se zato njih dvoje doimaju kao par na medenom mjesecu.

Vlasnik – Božji Račić

Ubrzo se pojavio i naš domaćin Jovan Brajović, organizator manifestacije, pa smo se zajedno uputili prema ‘Antici’, ‘restorančiću’ (tako piše op.a.) čiji vlasnik ima neobično ime. Zove se Božji Račić. Kažu, čekali u obitelji na muškog potomka, pa on na svijet stigao kao Božji dar, i tako ostade, premda se u knjigama vodi kao Boško. Boemska neka faca. Voli umjetnost i sjedjeljke do kasnih sati, dok mu ugostiteljstvo dođe kao nekakva vrsta uzgredne zanimacije.
Tamo smo našli Dževada Jogunčića. Njemu je kava najbolje sjela. Kako i ne bi, nakon uvertire s morskim plodovima. Taj staloženi ekspert za termoelektrane, koji već godinama uspješno vodi Bošnjačku zajednicu kulture za Zagreb i Zagrebačku županiju, organizira razne sadržaje, potiče izdavaštvo, na najbolji način zna relaksirati atmosferu, druženje učiniti zabavnim, čak i poticajno kreativnim.
Ipak, i dalje sam osjećao malu nelagodu kojom inače mjerim stupanj odgovornosti. Jer, kad čujem da čovjek nema nimalo treme, u pravilu ga zaobilazim. Takav zasigurno nema ni odgovornosti, nije ga briga ni što će reći ni što će uraditi, a ni što će na kraju od svega biti. Ali, moj karakteristični mjerač odgovornosti nestao je čim sam se od dominikanskog samostana i vrlih domaćina, padre Marija i Dubravke iz Mostara, uskom dalmatinskom ulicom spustio do galerije Moria. U trenutku je nestalo! Tonko Maroević je napravio taj psihoterapeutski rez. Čim sam mu pružio ruku u namjeri da se predstavim, na moje iznenađenje oslovio me imenom i prezimenom, izražavajući mi srdačnu dobrodošlicu. Kako ne bi ostao nedorečen, dodao je kako me odmah prepoznao po slici iz knjige, koju je dobio i pročitao dobar dio.

Poetske perjanice svijeta

Posebno zadovoljstvo pričinila mi je i prisutnost Dijane Burazer. S razlogom, jer ova vrsna pjesnikinja prvi je dobitnik nagrade Mak Dizdar. Ona je otvorila proces jedne pozitivne ‘regrutacije’ imena u široj regiji pjesničkog sazviježđa. Iza nje su došli i Hadžem Hajdarević i Miljenko Jergović, i Zilhad Ključanin, Admiral Mahić, Mile Stojić, i mnogi drugi, koje s pravom možemo nazvati perjanicama poetske slike svijeta. Svi oni su na to putovanje krenuli iz Stoca.
Našla se tu za mene još jedna ‘na prvu’ prepoznatljiva faca. Veljko Barbieri?! Televizija je, ipak, čudo. Njegove priče u emisiji HRT-a ‘Jelovnici izgubljenog vremena’ se pamte, kao i njegov vedri duh. Koliko napora je uložio, teško mogu procijeniti, ali da je gastronomiju artikulirao kao jednu od stepenica spoznaje, u to nema nikakve sumnje. Obradovao ga je poklon, moja zbirka priča pod naslovom ‘Trovanje zdravom hranom’.
Prve festivalske večeri, na kojoj su vedete hrvatske književnosti i kritike govorili o Tonki Maroeviću, prisjetio sam se Homera. U prvoj od onih čini mi se dvanaest hrestomatija povijesti filozofije, koja tretira Grčku, kao student sam pročitao da se sedam grčkih gradova otimalo o čast gdje je rođen glasoviti autor Ilijade i Odiseje. Stekao sam dojam da se nalazim u sličnom ambijentu, i u tome nisam nalazio ništa neobično. Maroevićevo djelo je impozantno, zbog čega baš svatko poznatog esejista, pjesnika, književnog i likovnog kritičara želi u svojim redovima.

Moj unutarnji košmar

U tim trenucima počinje moj unutarnji košmar, koji me držao i danas me drži, i Bog dragi zna dokle će. Bilo je više nego ugodno slušati ležerne opservacije o Maroevićevom intelektualnom angažmanu, koje su iznosili Slobodan Prosperov Novak, Veljko Barbieri, Aldo Čavić, Jakša Fiamengo, Sinan Gudžević, Sanja Roić, Goran Matović, ali i telefonsko javljanje Tahira Mujičića, koji je sudionike večeri nasmijao svojim izraženim smislom za humor. Još ugodnije je iznenađenje za mene je priredio sam Maroević, kao središnja festivalska figura. Bio je pun one karakteristične skrušenosti, koja je ukras ljudi snažnih duhovnih i intelektualnih naboja, oslobođen egoizma danas gotovo obvezujućeg privjeska, koji nažalost mnogima legitimira plovidbu u vodama modernog ‘umjetničkog’ izraza, lišenog bilo kakvih pravila i selekcija.
Sutradan, kada je Tonko govorio o prijateljima bilo je, također, impresivno. Da tog čovjeka u Hrvatskoj uistinu cijene okupljene je dodatno uvjerilo kako Gudževićevo inzistiranje da im ispriča kako je slavnom Beari obranio jedanaesterac, tako i poziv Ervina Jahića iz bolesničkog kreveta.
S velikom pažnjom svi ti ljudi saslušali su moju i Mensinu priču o tajni bosanskog štapa i zemlji Bosni, njenim dilemama i dilemama onih koji o njoj promišljaju.
Otkuda onda košmar u jednom takvom ambijentu? Prirodna reakcija. Kad se čovjek u atmosferi takvog odnosa prema čovjeku i djelu, koji može samo poticati kako intelektualca, tako i kulturno i umjetničko stvaralaštvo uopće, na trenutak prisjeti na kakvim paradigmama se prema sličnim figurama grade odnosi u tvojoj sredini, što drugo nego da se razočarate.
U takvoj atmosferi Tonko uistinu može djelovati. Recept je tu. Valja ga samo primijeniti. Nikica Petković, veliki poznavatelj glavnih tijekova književnosti i književne kritike, predsjednik Društva pisaca Hrvatske, ima širok prostor za djelovanje. A kako ne bi imao, kad je njegov glavni problem kako srknuti kavicu izvan domašaja supruge koja je, u cilju smirivanja napetosti između želuca i dijafragme, na njegovo omiljeno piće stavila liječnički embargo.
A što da naš novi predsjednik radi? Na čelo bh. Društva pisaca je, svi to znamo, došlo ime europskog formata – Dževad Karahasan.
Čini se, međutim, da ih daleko više raspoloženih ima za njegovu diskreditaciju i eliminaciju, negoli respekt koji čovjek nesumnjivo zaslužuje. Neki pri tome ne biraju ni oružje ni streljivo. Nama najbolji ne valjaju.
Mediokriteti su ovdje cvijeće koje se s velikom pažnjom zalijeva. Po završetku hvarske plovidbe pročitao sam zanimljivo razmišljanje mlađahnog Samira Karića, koji se začudio da jedne jedine riječi na Sarajevo Film Festivalu baš nitko nije našao za shodno progovoriti o Sulejmanu Kupusoviću. Mene, naravno, nije. Začudio bih se da su ga spomenuli. Čitajući ga prisjetio sam se tek ironijom protkanih stihova Dobriše Cesarića.

O zemljo moja, ti si kao bara.
Kad koja glava iz mulja izviri,
Ne viri dugo. Ima ko se stara
Da dotučena zauvijek se smiri.

Enes Ratkušić (Dnevni list)