Kliker.info

Kao prostor koji u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu funkcionira kao unija pobrisanih granica, Evropa je sve češće na tapetu promišljanja koja se očituju u pitanjima izvjesnosti njenog opstanka. “Zrak u Evropi hladan i pomalo zlosutan”, izjavio je prije nekoliko godina poznati francuski filozof Bernard-Henri Lévy, reagirajući na ekspanziju desnice.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

U nedavnom intervjuu u Dnevnom Avazu otišao je korak dalje. Njegova je konstatacija aktualnog trenutka: “Evropa je na ivici katastrofe.” No, njegovo obrazloženje, odnosno odgovor na pitanje da li je aktualno stanje posljedica globalne ekonomske krize nakon 2008. godine, predstavlja revolucionaran zaokret u pogledu tumačenju društvenih pojava i procesa.

“Ja nisam marksista. Ja vjerujem da su prave velike krize i dalje najprije moralne krize, intelektualne i duhovne.“

Njegovo viđenje, međutim, ukoliko neko više uopće sluša šta govore i na šta upozoravaju mislioci njegovog ranga, ne bi trebalo figurirati samo kao dobra dijagnoza, nego i putokaz u kojem bi smjeru valjalo prići problemima s kojima se Evropa, ali i cijeli svijet suočavaju. Jer, svijet se suočava s novim rađanjem fašizma?! Kako najmoćnije zemlje svijeta žive po novoustoličenim zakonima po kojima novac predstavlja jedino božanstvo pred kojim ima padati ničice u prašinu, teško je vjerovati da bi se mogao izbjeći najgori mogući epilog – „rat svih protiv svih“, koji je, podsjećanja radi, engleski filozof Thomas Hobbes okarakterizirao „prirodnim stanjem“.

Svijet živi u znaku ekspanzije fašizma, samo različito „prikrivenog“. Jedan je obavijen velom borbe za demokratiju i uzgredno protiv terorizma, drugi, da bi lakrdija bila što izrazitija, pod zastavom antifašizma, dok treći umišljaju da im kao kolijevci kulture ima pripadati najveći dio kolača prema kojem su se svi ustremili. Taj kolač – Bliski istok – kanili su poharati samo jedni. Drugi se, „neočekivano“, s istom bahatošću uključuju kako bi jedan dio, što je moguće veći, prigrabili za sebe, dok treći još čekaju, nedovoljno odlučni i saglasni oko izbora metoda i ciljeva i, što je najgore, nesvjesni da bi se najgorče pilule te pljačkaške strke mogle progutati u njihovom dvorištu. Jer, kao jake ih ne trpe ni jedni ni drugi.

Fašizam na prvi pogled izgleda preteškom kvalifikacijom za ono što se trenutno odvija na prostoru cijelog Bliskog istoka. Ali, kako fenomen fašizma počiva na ekskluzivizmu, samoproglašenoj odabranosti, koja je svoj povijesno najdrastičniji izričaj imala u temeljnoj poruci „Deutschland über alles”, više je nego jasno da sve što se tamo događa jeste upravo njegovo vaskrsnuće, bez obzira na svijetu predočene razloge.

Fašizam se danas očituje i u instaliranjima demokratije, i antifašizma, i u borbi protiv terorizma, i teroru Izraela nad Palestincima, “odabranih nad neodabranim”, i drugim rabotama iza kojih se prikriva pljačka kao jedini u svijetu važeći ekonomski zakon. Ali, sve je manje onih koji ga primjećuju, iako je nedvojbeno da niko nema eshatološki ausvajs da na bilo koji način, pogotovo ne nasiljem, instalira bilo šta, pogotovo društvenu sreću, koja bi po logici stvari morala koalirati i s demokratijom i s antifašizmom. Užasi koje svakodnevno nijemo promatramo svjedoče da ta sreća s proklamiranim načelima nema nikakve veze. Na djelu je nova podjela svijeta na principima klasičnog kolonijalnog nasilja. Povratak otpisanih, bolje rečeno Rusa, na svjetsku ratnu scenu o tome najzornije svjedoči.

Kao što su i naši balkanski prostori uvijek u znaku iščekivanja kada će neko među Srbima ponovo oživjeti uvjerenja da su od njih postali svi drugi i da im se vakat vraćati pradjedovskoj vjeri, u Hrvatskoj da je temeljni narod preteča ameba, kao alibiji za povijesne poduhvate, tako i Evropu, uvjerenu da su joj kao kolijevci svijeta eshatološki dodijeljena posebna prava i status, mogu obuzeti osjećaji da se u svjetska zbivanja uključi na način koji je sjajni Krleža davno uočio kao njenu trajno lebdeću opasnost. „Evropa”, kaže on, “putuje u gvozdenom oklopljenom tenku, službeno uvjerena o božanskom porijeklu, svake minute spremna da ponovo zakolje dvadeset milijuna svojih stanovnika.

Stojeći do koljena u krvi svoje vlastite klaonice, Evropa posvećuje neobično veliku pažnju pravilnom vezivanju ovratnika, prostiranju stolnjaka, pitanjima ubrusa itd. Ali, ona danas, ipak ne zna misli li vlastitom glavom ili ne… Još uvijek sklona da vjeruje kako je njen način mišljenja božanskog, nadzemaljskog porijekla. Koketirajući tako, na jednoj strani, još uvijek s nebom i božanskim tajnama ona uopće neće da vjeruje da je sestra majmunska, ali nikako ne sumnja u svoje nadzemaljske dividende, i svoje ‘Bogom blagoslovljene’ mitraljeze i podmornice.”

Ostaje, međutim, nada da će rasplet biti drugačiji, da će Evropa imati dovoljno snage da ne podlegne za užasima kao rješenjem. Švicarski pisac i filozof Denis de Rougemont, jedan od glavnih zagovornika ujedinjene Evrope, zapisao je: “U Evropi XX stoljeća osjećanje zajedništva je na putu da iščezne, ali potreba da se ‘bude zajedno’ ostaje vitalnom.” Nadati se da je bio u pravu i da će ta vrsta interesa ipak prevladati.