Kliker.info

Rijetki znaju kako se vino Samotok, jedan od najatraktivnijih proizvoda mostarskog giganta Hepok koji je proizvođen u stolačkoj vinariji, osamdesetih godina probilo na jugoslovensko, a potom i na evropsko tržište.

Piše : Enes Ratkušić (Faktor)

Razmišljajući kako kolone flaša usmjeriti prema hotelima, restoranima i kafanama, prvi čovjek stolačkog Hepoka Alija Humačkić sjetio se Rešada Pelje, sugrađanina koji je radio kao trgovački putnik. Rešo je dobio zadatak. Humačkićeva naredba podrazumijevala je da Rešo uđe u ugostiteljski objekt, naruči najskuplje jelo i na kraju zatraži Samotok. Uoči ljetne sezone, koja je nagovještavala masovni pohod turista prema Jadranu, Rešo je krenuo od Metkovića. Čim bi u nekom restoranu dobio odgovor da nemaju Samotoka, ljutito bi ustajao, otkazivao narudžbu, a konobar bi odmah zabilježio ime pića zbog kojeg se gost toliko usplahirio skrećući pozornost ostalih gostiju. Sve je do Trsta javno demonstrirao nezadovoljstvo što ugostitelji u svojoj ponudi nemaju i najbolje vino. U povratku je uočio drastične promjene: ne samo da je Samotok bio dio ponude nego je i masovno konzumiran.

Uz pohvale je za obavljeni posao Rešo po dolasku u Hepok isplaćen po dogovoru. U cijeloj priči pojavio se problemčić: nakon što je saznao da se radnici Hepoka polomiše od posla na proizvodnji Samotoka, Rešo se danima presabirao je li mogao tražiti koju hiljadarku više.

Sve ovo ispričah zato što mnogi današnji biznismeni ni ne pomišljaju da se proizvod može reklamirati, plasirati i dobro prodati bez prevare. Da je prevara dominantna crta savremenog marketinga uvjerio sam se i iz razgovora s ekonomistom koji je u poslovni svijet katapultiran iz okrilja bolonjskog procesa. Povod za naš razgovor bio je podatak o zabrinjavajućem povećanju broja pritužbi građana koji se telekom operaterima žale na specifičnu vrstu uznemiravanja, klasičnog terora koji putem učestalih telefonskih poziva nad njima vrše proizvođači u nastojanju da ih, bez obzira na njihovo raspoloženje i potrebe, natjeraju na kupovinu.

Prema definiciji, marketing se bavi potrebama ljudi nalazeći i načine njihovog zadovoljenja. No, definicija sadrži i moment koji afirmira stajalište da je marketing u funkciji pronalaženja potreba kojih potrošači još nisu svjesni. Na toj tački, marketing u nastupu prema potencijalnim potrošačima ugrađuje prisilu i manipulaciju, legitimirajući ih kao potpuno prihvatljiv način ophođenja s klijentima. Ono što me u cijeloj priči zapanjilo nije se ticalo ni prisile ni manipulacije, ni prevare kao načina pridobijanja potencijalnih kupaca.

Šokirale su me riječi mog sugovornika koji je ravnodušno branio stav da ne postoji „drugi način“, čime me uvjerio da generacije biznismena koje dolaze prevaru prepoznaju kao najsvrsishodniji oblik poslovne prakse. Logika novopečenih poslovnih ljudi jeste sljedeća: Ako je nasilje, istina različito nijansirano, temelje postojanja današnjeg svijeta, ako „svjetski uzori“ njegovom primjenom rješavaju sva politička, ekonomska i kulturna pitanja, zašto bi se onda na tržištu roba i usluga vladalo po zakonima korektnosti i uzajamnog poštovanja?! A mi smo, kad je kopiranje u pitanju, pravi genijalci. Na svim se poljima vidi kako se sjajno prilagođavamo trendovima koji preferiraju prevaru koja je dobila novo ime – marketinški trik.

Telekom operateri i farmaceutska industrija prednjače u tom pogledu. Prvi nude toliko besplatnih usluga da će ih svijet uskoro doživljavati kao humanitarne asocijacije, a drugi produciraju sve skuplje i sve bolje lijekove, a broj bolesnika raste li raste.

Monopolisti u takvim tržišnima okolnostima prolaze najbolje. Distributeri nafte i naftnih derivata primjer su par excellence. Čim cijene na svjetskom tržištu padnu, oni se prenemažu, danima provjeravaju informacije i onda teška srca saopće da će, dok se sva potrebna dokumentacija uskladi, gorivo uskoro pojeftiniti za pet feninga. Tako se obaraju cijene. A dižu ih čim neki distributer usnije da su cijene nafte na svjetskom tržištu porasle.

Ima li filozofija nasilja alternativu?! Nema! Zašto? Zato što većina smatra da bi u sveopćem ratu za klijente, koji se oficijelno naziva tržišnom utakmicom, svaki način poslovanja izvan zakona prevare bio osuđen na neuspjeh. Naravno, i što im tokom školovanja ne predočavaju iskustva koja bi remetila takvo poslovanje. I, naravno, što nema zakona koji bi ovakvo ponašanje stavili pod kontrolu.

I na kraju, zato što aktuelni obrazovni sistem u rastrojenom stanju kreira ličnost koja uživa u prevari kao filozofiji odnosa spram svijeta, čvrsto uvjerena da je samo nasilje kombinacija koja garantira uspjeh.