Kliker.info

Rijetko koji stanovnik grada na Bregavi, bez obzira na godine, nije čuo kako je Husaga Dizdar zvani Ćajan, prvi načelnik stolačkog sreza nakon Drugog svjetskog rata, po preuzimanju funkcije sazvao sve prezimenjake da bi im, nakon višesatnog čekanja i u jednom isprepadanom stanju presabiranja mogućih razloga zbog kojih ih je okupio, saopćio da su tu samo iz jednog razloga – da im jasno stavi do znanja i da dobro zapamte ko se u čaršiji „od danas pita i čija se riječ ima poštovati“.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Samo su rijetki upamtili drugu zgodu koja je, također, vezana za vlast, ali i za istog čovjeka, i doima se puno snažnijom. Riječ je o njegovoj ostavci koja je sadržavala jednu jedinu rečenicu:

Poprište s kojeg nema odstupanja

Priča u kojoj se Husaga pojavio kao personifikacija moći i sile memorirana je kolektivno. Drugu, koja je simbolizirala povlačenje, odlazak iz politike, zapamtili su rijetki. Zašto? Zato što se politika ne samo u realnosti nego i ljudskim glavama nametnula kao poprište s kojeg nema odstupanja, pozicija koja se po svaku cijenu treba zadržati i ni po kakvu cijenu napustiti, pogotovo iz moralno-principijelnih razloga. Čast izuzecima koji je doživljavaju kao posao kojeg valja obavljati s jednakom ozbiljnošću kao i sve druge, i shodno tome i nastoje dati doprinos uspostavljanju društvenog reda.

Ostavka se u takvom ambijentu doživljava kao najveća moguća opasnost, praksa koja u politički život unosi najnepoželjniji virus, zbog čega se njen podnosilac u pravilu izlaže različitim diskreditacijama. Simptomatično je da niko nakon Nedžada Brankovića takvim potezom nije odlučio osvježiti politički život. Branković očito nije imao živaca slušati bizarne optužbe poput one da su kupljeni talgo-vozovi neupotrebljivi jer navodno ne mogu na bh. šine, iako je svako ko se s pameću nije pozdravio mogao znati da su samo baš tim šinama mogli stići u zemlju, a ne izbačeni u kakvom padobranskom desantu.

Ostavke se, dakle, izbjegavaju ne samo zbog slasti vlasti nego i zbog činjenice što takve odluke automatski podrazumijevaju diskreditacije, u kojoj javnost uživa, pogotovo na račun visokih funkcionera, i što u takvim harangama prolaze i najapsurdnije optužbe.

Efikasnost političke prakse, odnosno promjene koje bi vodile općem napretku, iluzorno je očekivati u uvjetima koji ovo zanimanje doživljavaju isključivo u kategorijama moći, rođenjem usađene osposobljenosti i raskošnog talenta, kadrovske nezamjenjivosti, Bogomdatosti, i sve to, naravno, u okolnostima bezrezervne poslušnosti onom ko se ima slušati. Promjena kursa u takvoj vrsti poimanja, koja bi politiku etablirala kao normalno zanimanje, a ne isključivo sredstvo društvene nadmoći i podaničkog pregrupisavanja s jedne na drugu poziciju, bit će zbog toga izuzetno težak zadatak ma s koliko mu se odlučnosti prilazilo. Jer, otpor će zasigurno biti žilavo snažan. Ostavka ili promjena posla u takvim prilikama postaje klasičan metafizički pojam lišen bilo kakve veze sa stvarnošću.

Gužva oko fotelje

Lično sam se uvjerio da se u politički život uvukao povelik broj ljudi koji bi se bez ikakvih ustručavanja prihvatili bilo koje funkcije, i ne pomišljajući da bi se u tom poslu mogli suočiti s kakvim nepoznanicama i problemima. Kako mi priroda posla dopušta da s ljudima ponekad u razgovorima ulazim i u hipotetička područja, jedne sam prilike u šali poznaniku s nezavršenom srednjom školom, koji se sticajem okolnosti našao u politici, predočio da se njegovo ime spominje u kontekstu prijedloga za budućeg federalnog premijera. U trenutku je, ne pokazujući bilo kakvo iznenađenje, odgovorio kako ga najviše začuđuje da se takve mogućnosti ranije nisu sjetili! Isti bi odgovor vjerovatno dobio da sam mu rekao kako je u kombinaciji za generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.

Politika je do nevjerovatnih razmjera suštinski rečeno devalvirana kao zanimanje, jer svaki posao po nekom pravilu podrazumijeva odgovarajuću edukativnu pripremu da bi se valjano mogao obavljati. Svaki, osim politike! Dođe otprilike da je za politiku kodiran svako ko za nju iskaže zanimanje i na adekvatan se način svrsta, nakon čega izbori dođu samo nekom vrstom formalne saglasnosti da se urođene sposobnosti i praktično verificiraju.

Ipak, da nije te disproporcije između angažmana na osnovu urođenih vrlina i privilegija koje takvo zanimanje osigurava, interes za obavljanje poslova iz tog domena splasnuo bi zasigurno. Problem je zapravo što se politika pojavljuje kao najunosnije zanimanje, što daje puno uz jako mala ili gotovo nikakva ulaganja, zbog čega je i interes za nju u rapidnom porastu i zbog čega je tolika gužva oko raznih funkcija ili fotelja, narodski kazano.

Ali, tu je, naravno, ključ rješenja?!

Ljude treba samo zakonski pritjerati da rade uz nagrađivanje koje podrazumijeva solidnu platu, i ne podrazumijeva druge vrste dodatnih primanja. Uskraćivanje dodatnih primanja koja platu veoma često nominalno pretvaraju u topli obrok jeste jedini način koji bi u budućnosti mogao osigurati kvalitetnu selekciju koja bi promovirala najsposobnije, jer je upravljanje državom, ruku na srce, isuviše složeno zanimanje.

Optimista sam jer je taj proces, usprkos žilavom otporu, u dobroj mjeri pod pritiskom javnosti, konačno otvoren.