Kliker.info

Već dvadeset godina gledamo istu sliku povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Mediji obavijeste javnost da je 25. novembar obilježen u većoj polovini zemlje, dok je u drugom dijelu bio uobičajeni radni dan, da je u zgradi Predsjedništva BiH za predstavnike javnog života i diplomatski kor upriličen svečani prijem, kojem su u svojstvu domaćina prisustvovali bošnjački i hrvatski član predsjedništva, dok je srpski član bio predan svakodnevnim obavezama uz obrazloženje da oko tog važnog datuma nije postignut konsenzus. Dvadeset godina, dakle, ovaj dan obilježava se po principu ista meta, isto odstojanje.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Kakve su šanse da se takav odnos promijeni? Za sada slabe i krajnje neizvjesne, jer to, naravno, nije jedini problem. Ni teksta himne nemamo, zapravo ključne, da kažemo, formalne detalje, koji bez obzira na taj “formalizam” jesu bitni. Bez Dana državnosti, kojeg bismo zajedno proslavljali, i himne, koja bi se mogla i pjevati, nameće se osjećaj da našoj zemlji poričemo nešto suštinsko. Najbolje sportske selekcije, uistinu, nije baš dojmljivo posmatrati prilikom intoniranja državnih himni kada otvaraju usta poput riba na suhom. No, naše sportiste ne mogu podržati ni navijači. Naša je himna nijema, a mi itekako znamo govoriti i volimo pjevati.

Kako je u BiH uistinu sve drugačije, opet ćemo, kao i prethodnih dviju decenija, koliko je proteklo od završetka rata, slušati dvije dominantne priče. Za jedne državni život BiH počinje 1943. u Mrkonjić Gradu, za druge 1995. godine u Daytonu, i sva polemika u javnom prostoru vodi se oko tih dvaju datuma, s jako slabim izgledima da iznjedri bilo kakav dogovor. Iz prostog razloga što preferiranje mirovnog sporazuma za ambiciju nema dodjeljivanje “rođendana”, nego je u funkciji osporavanja bosanskohercegovačke državnosti, dok je drugi lišen takvih namjera. No, i prijedlog koji ključeve bh. državnosti prepoznaje isključivo u odlukama vijećnika ZAVNOBIH-a ima svoje manjkavosti.

Historijsko zasijedanje nije, kako se to uporno i tvrdoglavo naglašava, udarilo temelje državnost BiH, nego je samo potvrdilo faktičko stanje, granice zemlje utvrđene Berlinskim sporazumom. Međutim, BiH je jedina zemlja u okruženju koja je za svoj Dan državnosti uzela datum koji se vezuje uz antifašističku borbu. I tu odluku podržao je 1995. tadašnji bošnjački politički vrh. Srbija, naime, proslavlja datum svog Prvog ustanka protiv Turaka (15. februar), a Hrvatska datum otcjepljenja od ostalih jugoslavenskih republika (25. juni). Ali, ni zajedničko naslijeđe antifašizma nije uspjelo zadovoljiti ostala dva naroda u BiH.

Ono što je uistinu neobično, gotovo nepojmljivo, kad je o spomenutom problemu riječ, jeste izostanak trećeg prijedloga. Nismo zapazili da se neko dosjetio ponuditi razumniji prijedlog, iz prostog razloga što BiH nije rođena ni u Daytonu niti u Mrkonjić Gradu?! I ne samo zbog te očigledne povijesne istine nego prije svega zbog činjenice što takva vrsta nadmudrivanja i tvrdokorne nepopustljivosti neće iznjedriti rješenje za kojim se naprosto vapi. Ima li izlaza iz tog vrzinog kola? Naravno da ima, ali za njim treba tragati.

Poznato je da niti jedna vlast nije imuna od stare gotovo patološke boljke da vlastiti doprinos u određenom vremenu kapitalizira i proglasi epohalnim i sudbonosnim i da prema tom karakteru određuje važne datume, koje bi se imalo poštovati, veličati i slaviti. Poznato je da komunistička vlast nije odoljela da objelodane kako povijest počinje od njih, držeći da je sve do njihovog povijesnog uzdizanja bilo nakaradno, nedostojno čak i samog spomena. S druge strane, forsirajući Dayton, srpska strana u BiH hoće afirmirati tezu da je BiH država od jučer, da je bez “stranaca” ne bi ni bilo, uzgredno se hvaleći vlastitim uspjehom da su u okviru tog silom nametnutog državno-pravnog okvira, mudrošću i umijećem uspjeli u svom naumu – realizirati projekt “državu u državi”.

Ne treba se posebno truditi oko dokazivanja teze da i jedno i drugo stajalište suštinski podgrijava povijesni redukcionizam koji se ogleda u jednoj vremenskoj mizeriji, koja sva važna zbivanja u bosanskoj povijesti nastoji svesti na period od dvadeset do pedeset dvije godine, koliko zasjedanje ZAVNOBIH-a dijeli od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Zaboravljamo da je ova zemlja stara cijeli milenij, zbog čega bi daleko priličnije bilo i Dan državnosti utemeljiti na historijskim faktima, koji bi bili neosporan dokaz njenog povijesno-političkog trajanja koji seže daleko u prošlost, a ne do Daytona ili Mrkonjić Grada. Zašto Povelja Kulina bana ne bi bila paradigma bh. državnosti? Na koncu, takav bi prijedlog isključio bilo kakav ekskluzivitet, bilo kakvu vrstu svojatanja na nacionalnim razinama. Takav prijedlog mogao bi ukloniti nesporazume, biti plodotvorno rješenje, koje ni jednoj strani, kako se to aktuelnim jezikom kaže, ne bi pružao priliku na svojatanje povijesti, samim tim i BiH kao države.