Kliker.info

Enes Halilović, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac i novinar, rođen je 1977. godine u Novom Pazaru.  Objavio je četiri zbirke poezije, dvije zbirke pripovjedaka, roman i dvije knjige drama. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, kao i književnih nagrada “Branko Miljković” i “Đura Jakšić”.                                                                    

Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom i makedonskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, njemački, španski, francuski, arapski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, turski, grčki, bugarski i katalonski jezik.Halilović je predstavljao Srbiju na festivalu Dani i noći literature u Konstanci u junu 2009. godine, na Sajmu knjiga u Lajpcigu 2010. godine, na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2011. godine, na festivalu Živi glasovi Mediterana, na Mediteranu u francuskom gradu Setu 2012. godine…Zastupljen je u brojnim pjesničkim i proznim antologijama u zemlji i inostranstvu.

Male sredine su pozornice za velika čuda

Potičete iz relativno male sredine, Novog Pazara, Sandžaka. Koliko je to prednost, a koliko mahana za pisce? Šta takve sredine kao što je Sandžak nude i pružaju, a šta uskraćuju? I da li sredina primarno utiče na opus pisca?

Marginalni gradovi, kao i prijestolnice, imaju prednosti i nedostatke kada je u pitanju život pisca. Sudbina mi je odredila Novi Pazar, kao što je Borhesu upisan Buenos Aires. U sistemu svemira zavičaj je samo jedna informacija. Novi Pazar je živa sredina u kojoj se može upoznati istorija, ali i ljudska tragika. Davno je Andrić rekao da su male sredine pozornice za velika čuda. U mom kraju je ispod svakog kamena neka priča, legenda, anegdota ili pjesma. Možda svaka sredina na neki način utiče na pisca, ali nije sama sredina učinila pisca piscem. Sredina u kojoj pisac živi je samo dio materijala od kojeg on stvara umjetnost.

Vi ste 2011. godine napisali vrlo zapaženu knjigu „Pesme iz bolesti i zdravlja“, za koju ste dobili prestižne književne nagrade „Branko Miljković“ i „Đura Jakšić“. Zanimljive su okolnosti kako je ta knjiga nastala.

Ta knjiga je uglavnom nastala na putovanjima. Naravno, nastajala je i u Novom Pazaru, ali sam dio pjesma napisao u KBC Zvezdara u Beogradu, na postelji. Imao sam autoimunu bolest, koju sam, uz Božiju pomoć, savladao, prebolio. Borba je trajala više od dvije godine, a i sada sam pod stalnom ljekarskom kontrolom. Živim normalan život. Za mene je bolest jedno veliko iskustvo, veliko bogatstvo. Treba čovjek da se uruši duboko u sebe da bi upoznao bolje i sebe i svijet. Ja sam izučio školu strpljivosti.

Pisci ne pripadaju narodima, nego čitaocima

Sandžak je plodno tlo za stvaraoce. Sa ovog područja je bilo iznimno sjajnih pisaca u prošlosti. Kakva je sadašnja situacija? Koliko je šira javnost upoznata sa sandžačkim piscima? Stiče se dojam kao da su sandžački pisci u nekoj vrsti izolacije, da nemaju mogućnost da postanu „institucionalni“ i samim tim poznati široj javnosti.

Pa i nemam utisak da su ovdašnji pisci u izolaciji. Zna se dobro za Ibrahima Hadžića, Sinana Gudževića, Zuvdiju Hodžića i za mnoge mlađe pisce koji su danas u punom stvaralačkom zamahu. Ako počnemo da kukakmo kako smo izvan svih tokova, tek tada ćemo se izgubiti. Napali su nas ljudi koji vladaju nama, jer ništa ne čine da se u svijetu čuje za dostignuća naših stvaralaca. Postoje izdavači u Beogradu koji su uložili novac u moje knjige. Nisu to učinili zato što me se plaše ili iz mržnje, nego iz ljubavi prema književnosti. Danas se za Novi Pazar čuje po navijačima, po drogi, po podjelama – tako je, nažalost. Političari koji vode ovaj narod čine sve da obesmisle život građana. Oni su najtužniji kada se za nekoga odavde čuje negdje u svijetu. To ih čini tužnim. Oni imaju želju da nam zatvore sva vrata, ali neće im poći za rukom. Mi nismo narod koji ne treba da aplaudira vođama. Ja sam konstatno prisutan u Beogradu, u svim časopisima i kod većine izdavača. Moram da istaknem i neka se zna, u Beogradu su mi otvorena sva vrata.

U srbijanskom djelu Sandžaka je počeo proces nastave na bosanskom jeziku. Pratite li taj proces i kako ga komentarišete?

Jezik kojim govore Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi jedan je jezik. Neki kažu hrvatski, neki kažu bosanski, neki kažu crnogorski i neki kažu srpski. Mi, narodi Balkana, treba da baštinimo sve što nam pripada, ali ne treba da se udaljimo jedni od drugih. Mi u kulturološkom smislu dišemo jedni s drugima. Nadam se da će se naći rješenje u obrazovnom sistemu, po kojem će moj sin učiti i Krležu i Maka Dizdara i Jovana Hristića. Takođe, želim da kultura mog naroda postane poznatija svim ostalim zajednicama koje žive u Srbiji. Mi, narodi Srbije i narodi svijeta, treba da se bolje upoznajemo. Kultura je između ostalog i komunikacija. Što se tiče balkanskih naroda, južnoslovenskih, naše tradicije su u mnogo čemu zajedničke. Balkanski narodi su kao boranija oko jedne pritke. Ako me o mom narodu pitate, jasno ću reći da smo najviše napredovali kada smo bili sa većinom Hrvata i većinom Srba u jednoj državi, u Jugoslaviji. Eto, ja sam rođen u Jugoslaviji, ali više ne živim u njoj. Želim da znate: Blaže Koneski je moj pisac, baš kao i Hrvat Slavko Mihalić. Pa Borislav Radović, Milisav Savić, Živorad Nedeljković… Njihove riječi pripadaju i meni. Kada čitam nekoga pisca baš me briga kojem narodu on pripada. Pisci i ne pripadaju narodima, nego čitaocima. Žalosno je što danas moramo da pričamo na ovaj način. Mi, narodi Balkana, kobajagi hrlimo ka Evropi, a ne hrlimo jedni prema drugima.

Primjetno je da primarno pišete ekavicom, ali imate pjesme i tekstove na ijekavici. Koji je Vaš primarni književni identitet?

Pisao sam i ekavski i ijekavski, ali u mom kraju, kao što vi znate, postoji ona pojava koju je definisao profesor Dževad Jahić – mi ne kažemo sjekira nego sekira, ali ne kažemo ni mleko nego mlijeko. Ne kažemo pjesma nego pesma, ali ne gledamo zvezde nego zvijezde. To je jedna oštra podjela, kao mačem je isječen jezik moga kraja i takav je kakav jeste. Inače, ljudi u mom kraju izvanredno kazuju i imaju vrlo efikasan i istovremeno poetičan govor. Proza koju sada pišem je istovjetna sa tim govorom. Stih je nekada ekavski, a nekada ijekavski. Rođen sam u Srbiji i sarađujem sa svim relevantnim književnim činjenicama u Srbiji. Ja se među piscima osjećam kao riba u vodi, bez obzira na to da li su iz Srbije, Bugarske ili Čilea.

Sandžački političari mrze kulturu kao pas batinu

Koliko se u Sandžaku ulaže u kulturu, u pisanu riječ, u afirmiranje mladih talenata? I kakav je, uopće, odnos sandžačkih vlasti i političara spram kulture?

Ovdje je teška situacija. Takozvani naši takozvani političari mrze kulturu kao pas batinu. Nikom od vodećih političara nije stalo do kulture. Čine sve da zatru svaki trag kulture. Ja privatno znam i šta oni misle o tome. Oni smatraju da su svi kulturni stvaraoci budale i zanesenjaci. Neću sada citirati šta su neki među njima govorili u mom prisustvu. Biće vremena i za to, nadam se. Prizemni ljudi, kreatori ovdašnjih dnevnopolitičkih zbivanja su u panici, jer su sva njihova obećanja data narodu pala u vodu, a umjetnička djela ostaju. Oni bi sada spalili naša umjetnička djela, ali ne mogu. Sada ti politčari samo izađu pred izbore i obećavaju pobjedu. A šta je pobjeda? Politička pobjeda je prazna slama ako nije praćena nekim dobrom za ljude. Političari koji rješavaju lična imovinska pitanja ne mogu da se bave ni narodom ni kulturom. Oni su zagledani samo u svoj stomak. Ima i nekih manje uticajnih pojednica koji se bore za kulturu, ali to su samo trzaji u mrtvom moru. Ipak, ja pozdravljam i pojedinačne trzaje.

Siromasi izgrađuju kult

Pokušavate da se držite po strani kada su u pitanju politička i društvena previranja u Sandžaku. Čak ste jednom u tom smjeru kao dobar primjer i mudrost naveli Ćamila Sijarića, koji je shvatio da su vlasti relativne i promjenljive. Međutim, koliko je dobro da se intelektualci i elita povlače i prepuštaju pozornicu mediokritetima? I da li Sandžak u tom smislu ima svoju elitu, intelektualce?

Ne, ja se ne držim po strani kada je politika u pitanju. Ja se ne povlačim iz bilo čega. Ja sam pisac koji posmatra i bilježi. Od 1999. godine sam u novinarstvu i nikada nisam bio član niti jedne stranke, jer se to kosi sa novinarstvom. Ja sam vjerovatno čovjek koji zna najviše o ovdašnjim političarima – bukvalno sve prljavštine. Politika je toliko prljava da je svaki dodir sa njom užasan. Dobri i pametni ljudi postoje, ali je takava kriza da su okrenuti egzistenciji, a siromasi najlakše izgrađuju kult ličnosti oko onih kojim im bacaju mrvice. Ja sam trenutno posvećen svom književnom djelu. Mislim da tu mogu najviše da uradim, volim literarni rad i živim na taj način, mada to nije ni zabava ni hobi, nego rudnički posao.

Plaćali su ljude da mi nanesu zlo

Podjele u Sandžaku poprimaju dramatične obrise. Čini se da je svaki segment sandžačkog društva podijeljen. Godinama postoje i opstaju dvojne institucije. Koliko dugo jedan narod može opstati sa tim dualizmom i nazire li mu se kraj?

Ako ne praštamo jedni drugima, ako okrećemo lica jedni od drugih, ako mrzimo jedni druge – teško nama. Nadam se da će naša djeca biti mudrija i bolja od nas. Jedan čovjek je mrtav pao na izborima, jedan čovjek je već devet godina invalid zbog zalutalog metka, koliko je bilo pucnjava i ranjavanja. Strašne stvari su se dogodile. Onomad, u Beogradu, u Nemanjinoj ulici, srete me jedan čovjek iz Novog Pazara, koji važi za opasnog tipa. Ja se ponudih da mu pomognem u vezi sa njegovom ženom koja se liječila, a on mi reče da je bio plaćen da mi nanese zlo. Čim sam se ponudio da mu pomognem dirnula ga je moja sitna pažnja. Kaže, bio je plaćen da mi prvo polupa automobil, što je i učinio prije nekoliko godina, a poslije je trebao da uradi i nešto više. Upitah ga zašto je odustao. Vidio sam naručioca kako šeta, ruku pod ruku, sa jednim drugim čovjekom, za koga mi je već naručio da ga nožem isječem po licu – zato sam odustao, reče ovaj opasan tip, jer takav licemjer i meni sutra može nauditi. Otkrio mi je ime naručioca i nisam se iznenadio. Naručioca sam prije nekoliko dana sreo na jednom diplomatskom prijemu. Iz mojih očiju je mogao pročitati da sve znam. Eto, u takvim okolnostima prolaze godine ovdje.

Sandžak postoji samo u džepovima političara

Dolazite iz porodice čiji je član (Vaš otac) bio politički zatvorenik, što se nazire iz Vaše poezije. Kako u današnjem kontekstu, prema Vašem mišljenju, treba posmatrati situaciju u Vašem zavičaju? Neko je već rekao da su pisci prvi napravili prekograničnu autonomiju Sandžak, jer postoje sandžački pisci i posmatraju se jedinstveno, bez obzira na to sa koje strane granice dolaze.

Ovako stoje stvari. Moj otac i još dvadesetak ljudi su uhapšeni 1993. godine u dogovoru našeg, lokalnog političkog vrha sa Slobodanom Miloševićem. Mom ocu su stavljene lisice na radnom mjestu, u preduzeću. Policija je uhapsila dvadesetak ljudi i oni su osuđeni za navodno ugrožavanje SR Jugoslavije, ali pozadina je bila da se za njih u nekim istočnim zemljama skupljaju pare. Zar je moglo dvadeset ljudi ugroziti državu, a neki od tih ljudi se međusobno nisu ni poznavali? Te skupljene pare je lokalni politički vrh kasnije dijelio sa Miloševićem. Milošević je kod svog biračkog tijela, navodno, branio Jugoslaviju, a taj montirani proces je trebao i lokalnom političkom vrhu, koji je kod bogatih donatora vani pokazao da, navodno, ima ljude koji će srušiti Jugoslaviju. I, naravno, pravda je pobijedila i uhapšene ljude je Vrhovni sud Srbije kasnije proglasio nevinim. Moj otac ima nevinost kao satisfakciju, ali ni poslije dvadeset godina on nije naplatio izgubljene plate niti nadokandio izgubljeni staž, jer ovdje u Novom Pazaru ne postoji pravosuđe. Dakle, moj otac je žrtva manipulatora koji su, navodno, rješavali sandžačko pitanje, ali to je sve prevara i nadam se da ću i to jednog dana, u knjizi, potpuno razotkriti.

Mi ovdje treba da znamo da moramo postići sklad sa našim komšijama Srbima, moramo postići neki stepen sporazuma o svim pitanjima. U Drugom svjetskom ratu su i lokalni Srbi iz komunističke partije htjeli Sandžak, pa je i formiran ZAVNOS. Kasnije je ukinut. Realnost je takva da danas nema Sandžaka bez saglasnosti Srba. Ti političari, koji su devedesetih spominjali Sandžak, danas ga ne spominju. Sandžak postoji samo u džepovima političara, tj. manipulatora! Ovdašnji Bošnjaci i ovdašnji Srbi treba da budu okrenuti jedni drugima, da čuvaju jedni druge i da se pomažu. Bošnjaci i Srbi ne mogu napraviti otvoreno društvo sa zatvorenim identitetima. Nikoga u svijetu nije briga za to što oni skupa žive bijedno, što se jedva prehranjuju. Da svi mi ovdje pomremo za jedan dan od kuge, niko se u svijetu ne bi brinuo toliko da ne bi mogao da zaspi. Nijedan leksilium niko u svijetu ne bi progutao zbog naše kolektivne smrti. Dobro je što ovdje nije bilo ratnih zbivanja. Takozvani naši takozvani političari su govorili početkom devedesetih: “Mi treba da dobijemo sve što i Srbi u Krajini.” Pogledajte te riječi iz današnje perspektive. Sreća je što je ovdje očuvan mir.

U 2012. ste izdali roman „Ep o vodi“ i „Lomača“ (izabrane pjesme). Šta trenutno piše Enes Halilović? Najavili ste da će uskoro izaći i knjiga zagonetki, koje ste skupljali „od Plava do Novog Pazara“.

Pišem dva romana. Naravno, nisam ja skriboman koji stalno piše. Pišem poeziju, vrlo rijetko, čitam, uređujem književni časopis „Sent“. Dosta skiciram, dosta razmišljam o onome što ću pisati. Nadam se da ću zagonetke koje sam prikupio i analizu tih zagonetki objaviti tokom 2014. godine. Almir Mehonić (Aljazeera)