Kliker.info

Izgleda da s mobilnošću radnika nemate problema. Da li sam u krivu?

U Bosni, posebice u Sarajevu prevladava neko uvjerenje da onaj tko je rođen u Sarajevu, tamo mora ostati cijeli život. Ova nemobilnost ljudi kod nas je u poslu jedan od većih problema. Imamo zanimljivu situaciju u Goraždu gdje je zahvaljujući nekoliko uspješnim poduzetnicima posao dobro krenuo, ali jednostavno nema više radnika, dok iz drugih krajeva vrlo rijetko netko odluči raditi tamo.Za mnoge je mobilnost problem samo kod kuće. Ali kad se jednom presele u Ameriku, za poslom odu i tri tisuće kilometara od kuće. Ako danas pogledate situaciju u BiH, vidjet ćete da su veliki dijelovi zemlje potpuno nenaseljeni. Kod nas će liječnik radije otići raditi u Ameriku ili Australiju nego iz Sarajeva u Konjic ako bi mu tamo ponudili posao. Ni tesar se neće preseliti, a kamoli liječnik.

Šta to znači za državu?

I zbog te nemobilnosti država je u posljednjih deset godina za socijalu namijenila šest milijardi eura. Toliko je novca u gospodarstvu teško zaraditi.

Vaša tvrtka 90 posto prihoda ostvari na inozemnim tržištima. Kako motivirate zaposlenike da idu raditi primjerice u Afriku?

Doma gotovo i ne radimo, a zaposlenici su motivirani plaćom koja je iznad prosjeka. Prosječna plaća inženjera koji radi primjerice u Iraku, iznosi 2.500 eura neto, uz to su mu plaćeni i stan i prehrana.

No, u Iraku nije baš sigurno.

Plaća prosječnog inženjera kod nas je veća od moje plaće, naši ljudi rade u sjevernom Iraku u Erbilu koji je siguran kao Zagreb.

Šta radite u Iraku i koliko je vaših zaposlenika tamo?

Proizvodimo, postavljamo i montiramo trafostanice. Mi smo inženjerska kuća, imamo 350 inženjera i na terenu ih nema mnogo. Za njih rade domaći podizvođači.

Gdje ste još aktivni osim u Iraku?

Trenutačno u Etiopiji završavamo gotovo 300 kilometara dalekovoda, radi se o gotovo 45 milijuna dolara vrijednom poslu. Radimo i na Bliskom istoku, na jugu Albanije i u Alžiru imamo velike projekte, završavamo poslove u Slovačkoj, također smo aktivni u Srbiji i Libiji.

Niste otišli iz Libije nakon pada Gadafija?

To nas svi pitaju, ali mi nikada nismo otišli iz Libije. Zbog revolucije povukli smo nekoliko ljudi, ali je većina tamo ostala, tamo su nam naime cijelo vrijeme aktivne dvije tvrtke Energoinvest i zajedničko poduzeće sa sadašnjom libijskom vladom.

Koliko imate posla tamo?

Baš sinoć sam dobio e-mail o potpisivanju novog ugovora za 1,7 milijuna eura, to inače nisu više ugovori u vrijednosti od više stotina milijuna eura, radi se o manjim projektima, no tamo smo prisutni što je važno za budućnost.

Nekada je bilo dosta govora o zajedničkom nastupu poduzeća s područja bivše Jugoslavije na bliskoistočnim i sjevernoafričkim tržištima gdje bi BiH imala ulogu neke vrste zastavnika zbog kulturnih veza. Da li je ova ideja još uvijek živa i da li je izvediva?

Ideja o zajedničkom nastupu zvuči dobro. Idealna je kad već imate neki projekt i ugovor na stolu, onda bi svatko volio raditi s vama. To mi i radimo, radimo s hrvatskim i slovenskim poduzećima, nabavljamo materijale u Srbiji i tako dalje. No zakomplicira se međutim, kada treba ulagati u razvoj tržišta. Vrlo je malo tvrtki spremno platiti svoje ljude kada nema  većeg projekta.

Kao vi u Libiji u ovom trenutku?

Energoinvestu Libija godišnje, samo njen neproizvodni dio, dakle nekoliko ljudi, odnosi 300 tisuća eura. To su troškovi plaća, automobili i stanovi. Ljudi su trenutačno tamo samo tako, u Libiji sada ne zarađujemo onoliko koliko nas košta, ali smo tamo da pokažemo svoje opredjeljenje, to je naše ulaganje u budućnost u ovom tržištu.

Nešto ovakvo si puno tvrtki ne može, odnosno ne želi priuštiti?

Baš u takvim slučajevima obično počinje škripiti zajednički nastup. Iako imamo vrlo dobar dogovor s hrvatskim Končarom o zajedničkom nastupu na trećim tržištima. Končar je odličan na tržištu Saudijske Arabije gdje prodaje pojedinačne trafoe, trafoi su sastavni dio trafostanica koje mi svakako opremamo s Končarovim proizvodima.

Možete si međusobno pomoći sa zajedničkim nastupima na natječajima u tim zemljama.

Oni nama na tržištima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, mi njima na primjer u sjevernom Iraku i Alžiru.

Kakvo poslovno okruženje je Alžir?

Europljani nismo svjesni razmjera ove zemlje i veličine poslova koji se tamo sklapaju. Alžir više milijardi ulaže u mrežu visokog napona. Tamo stvarno ima puno mogućnosti za posao, u Alžiru sjednete na avion i za nešto više od dva sata u Parizu ste, ako letite na jug, za tri i pol sata, a samo ste preletjeli dvije trećine zemlje.

Tamo ćete odvesti još koje poduzeće osim Končara?

Trenutno ima dogovor s nekoliko tvrtki iz Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije, među njima su Hidria i još jedna slovenska tvrtka. To je savez koji je neophodan za nastup na tom ogromnom tržištu, svaki od nas je premali da bi se prijavio na neki ozbiljan natječaj.

Zašto?

Naše su banke male, vrlo malo banaka na Balkanu može dati jamstvo za stotine milijuna eura vrijedan posao, a kamoli za nešto veće. Analiza jednog od naših posljednjih poslova na sjeveru Iraka pokazala je da banka s našim projektom zaradi s kamatama pet puta više nego mi s maržama, a mi smo projekt osmislili i izveli ga.

To nije normalno, ali je istina. Moramo raditi za minimalne marže, moji konkurenti su Kinezi, Indijci i Pakistanci. Kako se možemo natjecati s Kinom koja svoje tvrtke podržava gotovo neograničeno?

Kako onda uopće dobivate poslove u takvoj konkurenciji?

Jer smo dobri. Poznati smo po tome da radimo dobre projekte, uz to smo učinkoviti i imamo konkurentne cijene.

Kako vam se u poslu poznaje europski protekcionizam?

Unatoč jeftinoj konkurenciji iz Kine uspjeli smo dobiti posao u Slovačkoj koji je trenutno u završnoj fazi. S druge strane, slovenskoj smo vladi nakon katastrofalne susnježice ponudili izradu i isporuku stupova za dalekovode po proizvodnoj cijeni.

Kakav je bio odaziv?

Odbili su nas, rekli su da će to rješavati na drugi način. Sami znate koliko ima protekcionizma u EU.

Koliko ću ja kao porezni obveznik preplatiti te stupove?

Tona čelika za stup dalekovoda svugdje košta isto, ako imate veće plaće, i za stup ćete platiti više. Norveški monter radi za tri i pol puta više novca nego naš, ali nema šanse da norveški posao obavi tri i pol puta bolje.

Nedavno sam razgovarao s ljudima iz češke tvrtke koja u nazivu poduzeća ima riječ Čehoslovačka. Bi li bio sličan trik s imenom nepostojeće Jugoslavije u poslu učinkovit?

Ogroman broj zemalja Bliskog istoka, sjeverne Afrike, arapskog svijeta, subsaharske i subekvatorske Afrike doživljava nas kao dio Jugoslavije. Imena tvrtki s područja bivše Jugoslavije tamo su poštovane robne marke. Kod nas, osim ljudi, najviše vrijedi ime tvrtke, a ne tehnologije.

To vjerojatno ima više veze s dobrim referencama nego podrijetlom tvrtke.

To je istina, Energoinvest je napravio 40 posto cijele elektroenergetske mreže u Iraku, cijelu mrežu dalekovoda u Libiji, prije nas tamo nije bilo dalekovoda. Naše znanje koje smo gradili zahvaljujući unutarnjem tržištu, je vani na trećim tržištima vrlo cijenjeno, čak i više nego kod kuće. Kod kuće ne dobivamo ni male poslove, ali dobivamo velike u Alžiru.

U Sloveniji je korupcija ozbiljna bolest. Kako je s korupcijom u energetici?

Korupcija se javlja kada netko sklapa poslove tuđim novcem. Dok će u regiji najveći investitori biti država i javni sektor, imat ćemo korupciju. Privatizacijom i postupnim povlačenjem države iz gospodarstva ljudi će se baviti poslovima vlastitim novcem i prostora za korupciju će biti manje.

Zaboravili ste da ste menadžer u državnom poduzeću?

Naravno da sam menadžer u tvrtki u kojoj je država 68-postotni vlasnik i legalno mogu imati najviše 4,5 puta veću plaću od prosječne. To je dvije tisuće eura mjesečno, a prošle smo godine sklopili za 140 milijuna eura poslova. (Kliker.info-Biznis plus)