Kliker.info

Drugostepena presuda Radovanu Karadžiću, kojom je bivši predsjednik Republike Srpske osuđen na doživotnu kaznu zatvora, izazvala je prvo provalu pozitivnih emocija kod preživjelih žrtava Karadžićeve politike, a onda u ostatku javnosti isprovocirala i niz pitanja o sadržaju osude.

Velikom dijelu javnosti zasmetala je činjenica da presudom Radovanu Karadžiću nije prihvaćena kvalifikacija počinjenja genocida u sedam bosanskohercegovačkih općina, čime je, kako tvrde neki pravni stručnjaci, udaren temelj za reviziju istine o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, presudom Karadžiću, pravno i legislativno, Srbija nije opisana kao agresor na Bosnu i Hercegovinu, što je još jedna manjkavost sudski izrečene pravde.

Nauka koja se bavi proučavanjem genocida, s druge strane, nedvosmislena je u tvrdnjama da je zločin genocida počinjen na mnogo širem području Bosne i Hercegovine. Stav Haškog suda da je genocid počinjen samo na području UN-ove zaštićene zone Srebrenica u julu 1995. necjelovit je.

Direktor Instituta za proučavanje genocida iz Kanade Emir Ramić jedan je od onih ljudi koji kontinuirano proučavaju uzroke, motive i razmjere zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, a kao predavač na univerzitetima u Kanadi i SAD-u imao je priliku upoznati intelektualnu javnost Sjeverne Amerike s prirodom rata vođenog u Bosni i Hercegovini.

Ramić nedvosmisleno kaže kako je nauka utvrdila da je Srbija tokom realizacije projekta “Velike Srbije” bila učesnik agresorskog rata u Bosni i Hercegovini i da je “jasno da postoji tendencija da se odgovornost za genocid u Srebrenici i Bosni i Hercegovini i ostale zločine pripiše bosanskim Srbima, a da se međunarodni oružani sukob i učešće Srbije u njemu nekako zaboravi. Suđenja Stanišiću i Simatoviću, te Ratku Mladiću odlična su prilika da se UZP s Miloševićem i ostalima ponovo vrati u okvire sudske prakse”.

Ramić od 2015. radi kao predavač iz područja mirovnih studija na Univerzitetu Hamilton u Ontariju.

• Konačna, drugostepena presuda Radovanu Karadžiću nije priznala da je odgovoran za počinjenje genocida u sedam bh. općina među kojima su Bratunac, Foča, Zvornik, Vlasenica, ali i tri u Bosanskoj Krajini: Ključ, Sanski Most i Prijedor. Kako komentirate činjenicu da je Karadžić faktički amnestiran od odgovornosti za počinjenje najtežih zločina koji su se dogodili na tlu Bosne i Hercegovine?

Dobro je što nije umanjena kazna zatvora, a negativno je što nije prihvaćena presuda za genocid u sedam općina Bosne i Hercegovine i što Srbija nije osuđena za udruženi zločinački poduhvat u Bosni i Hercegovini. Mi u Institutu i nauka o genocidu uopšte smatramo da, kada je u pitanju suočavanje s prošlošću i odnos prema istini, ova presuda treba imati pravne ili političke posljedice. Treba konstatovati važnu činjenicu, zbog historije, da su žrtve, posebno Bošnjaci, prvi put poslije deset genocida u svojoj dugoj historiji dočekali bar djelomičnu pravdu, prvi put u historiji su ljudi koji su počinili zločine osuđeni uz ogromne dokaze pred međunarodnom javnošću od sudova UN-a. Zbog toga je ovo bitna presuda kao i sve druge presude jer nama istraživačima genocida daju ogromnu dokumentacijsku građu za daljnja istraživanja.

Međutim, pravda u Bosni i Hercegovini i dalje je nezadovoljena na simboličnoj razini jer kako je moguće da se genocid u Bosni i Hercegovini poslije 26 godina rada Haškog tribunala svede samo na Srebrenicu? To je suprotno povijesnoj definiciji genocida. Svođenjem genocida u Bosni i Hercegovini samo na Srebrenicu međunarodna zajednica, a posebno UN, štiti sebe, sakrivajući vlastito moralno posrnuće u Bosni i Hercegovini. Nauka o genocidu završila je svoj posao. Sve relevantne naučne činjenice dokazuju genocidni plan, genocidnu namjeru i izvršenje genocida u svim okupiranim mjestima Bosne i Hercegovine i agresiju Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.

Karadžiću je presuđen sveobuhvatan udruženi zločinački poduhvat, uključujući zločin istrebljenja od Prijedora do Foče, zatim opsada Sarajeva. Dokazano je da je Vojska RS-a ispalila sve granate kojima su ubijene hiljade Sarajlija, uključujući i Markale. Karadžiću je presudio sud UN-a koji je uspostavilo Vijeće sigurnosti, i to zbog prijetnje svjetskom miru. Presuda protiv Karadžića, kao i sve druge presude Haškog suda, predstavljaju pravno naslijeđe UN-a i svih članica UN-a, uključujući i Rusiju, koja se suprotstavila rezoluciji o Srebrenici u UN-u. Na Međunarodnom sudu pravde Srbiji je presuđeno za nekažnjavanje i nesprečavanje genocida, a tom presudom su vojska i policija Republike Srpske označeni kao realizatori genocida. Znači, na dva suda UN-a imamo presude o državnoj, entiteskoj i pojedinačnoj odgovornosti. Želim posebno istaći da je jedan žalbeni sudija, iako je preglasan, prvi put u povijesti Suda izdvojio mišljenje i napisao da je Tužiteljstvo dokazalo genocid u sedam općina. O tome se gotovo i ne govori u javnosti, a veoma je važno jer daje nadu za žalbeni proces protiv Ratka Mladića. Pravosnažne presude, po istraživačima nauke o genocidu, dovoljne su da se pokrene pitanje ukidanja Karadžićevog djela, RS-a. Međutim, za to ne postoji dobra volja ni bosanskohercegovačkog faktora ni međunarodne zajednice.

• Posebno je začuđujuće to što je Karadžić “oslobođen odgovornosti” za formiranje koncentracijskih logora u zapadnoj Bosni. Omarska, Keraterm, Manjača – sve su to toponimi koji govore o najbrutalnijim užasima. Kakvu je funkciju 1992. imalo osnivanje tih logora?

Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja unutar našeg Instituta nesumnjivo potvrđuju dvije naučne činjenice u Bosni i Hercegovini na kraju 20. stoljeća: na Bosnu i Hercegovinu izvršena je klasična oružana agresija, a na okupiranim teritorijama države izvršen je najteži zločin, zločin genocida. Agresor je u skladu sa srpskim političkim projektom “Svi Srbi u jednoj državi”, koji je osvajačkog i genocidnog karaktera, prvi put u Evropi poslije holokausta formirao koncentracione logore, u kojima su hiljade civila planski, organizovano, masovno i s namjerom sistematski mučene i ubijane. Žrtve logora birane su na osnovu njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti. Dokazi nauke o genocidu potvrđuju da su nad žrtvama u koncentracionim logorima s namjerom izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Tako su ispunjeni svi uslovi koji se tiču materijalnog elementa genocida: svi akti genocida (actus reus), definirani u članu II (a-e) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Svi zločini u logorima izvršeni su s namjerom da se uništi žrtva, pripadnici nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, što potvrđuje i dokazuje da je riječ o zločinu genocida.

• Presudom Radovanu Karadžiću, tvrde mnogi pravni eksperti, Srbija je abolirana odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini. U iščekivanju presude Stanišiću i Simatoviću hoće li doći do potpune promjene narativa, odnosno hoće li se pravnim dokumentima “pobrisati” uloga Srbije i Slobodana Miloševića u ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini?

U slučajevima Karadžića i Mladića vijeća su izbacila Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića iz UZP-a. To odstupa od ranijih presuda jer je, recimo, 2008. u slučaju Milana Martića i prvostepeno i drugostepeno vijeće zaključilo da je Milošević bio na čelu UZP-a koji je obuhvatao i Hrvatsku i Srbiju, s desecima srbijanskih dužnosnika, a u tom UZP-u su iz Bosne i Hercegovine navedeni Karadžić i Mladić. U više navrata Haški tribunal jasno se izrazio o ulozi Srbije i Miloševića. To je prije svega učinjeno u presudi Martiću, u kojoj je rečeno da su svi od Miloševića pa nadalje bili u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem stvaranja “Velike Srbije”.

I u presudi Tadiću govorilo se o projektu koji se zove “Velika Srbija” i koji se izričito pripisuje Miloševiću. Sudije su u tom predmetu zaključile da je cilj etničkog čišćenja bio uspostavljanje velike Srbije. U toj presudi pisalo je da su taj koncept, koji je prihvatio Milošević, Srbi primjenjivali diljem bivše Jugoslavije. U presudi Krajišniku ponavljaju se nalazi o Miloševiću koji su utvrđeni u slučaju “Tadić” i navodi se da je Milošević sa liderima bosanskih Srba razmatrao njihove planove da prigrabe vojnu i političku kontrolu nad velikim dijelovima Bosne i Hercegovine. O tome se govori i u presudi Beari. U više navrata Haški tribunal govorio je da je Srbija učestvovala u međunarodnom sukobu na prostoru Bosne i Hercegovine, ali to nikada nije presuđeno.

Sudski dokazi i građa važniji su za historičare i istraživače nego sudski zaključci. U toj građi stoji da su u ratu 1990-ih postojala dva velika projekta koja su se zasnivala na zločinima: stvaranje “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske”. Jedan projekt, a to je RS, priznat je Dejtonskim sporazumom, dok drugi, a to je Herceg-Bosna, nije. Jedan je trajao sve vrijeme rata, a drugi nešto više od godinu dana do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. Tužilaštvo u optužnicu protiv Stanišića i Simatovića, kojima se sada ponovo sudi nakon što je ukinuta oslobađajuća presuda, treba uključiti zločin u Trnovu, kada su “Škorpioni” ubili ljude koji su zarobljeni u Srebrenici.

Jasno je da postoji tendencija da se odgovornost za genocid u Srebrenici i Bosni i Hercegovini i ostale zločine pripiše bosanskim Srbima, a da se međunarodni oružani sukob i učešće Srbije u njemu nekako zaboravi. Suđenja Stanišiću i Simatoviću, te Ratku Mladiću odlična su prilika da se UZP s Miloševićem i ostalima ponovo vrati u okvire sudske prakse. 

• Činjenica da je Karadžić osuđen na doživotnu kaznu zatvora satisfakcija je za mnoge žrtve agresije i genocida. No, postavlja se pitanje koliko će stotina i hiljada zločinaca, koji danas žive slobodno u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, ostati nekažnjeno jer se Haški sud nije bavio njihovim slučajevima, a bosanskohercegovačko pravosuđe nije bilo doraslo tom velikom i zahtjevnom poslu?

Srbija i Hrvatska godinama opstruiraju rad Haškog suda. One su postale utočišta za ratne zločince jer dvojna državljanstva onemogućuju izručenja Bosni i Hercegovini. Svi koji imaju državljanstvo Srbije i Hrvatske po automatizmu su amnestirani od pravosudnih organa Bosne i Hercegovine. Vidjeli smo šta je bilo s Markom Radićem, koga su izvukli iz zatvora u Bosni i Hercegovini i oslobodili prebacujući ga u Hrvatsku. Đukić, slučaj “Tuzlanska kapija”, pobjegao je u Srbiju, koja ga štiti. Za to vrijeme Bosna i Hercegovina nema državnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina. Pravosuđe u Bosni i Hercegovini treba koristiti naslijeđe Haškog suda.

Od Dejtonskog sporazuma pravosuđe Bosne i Hercegovine nije podiglo optužnicu za opsadu Sarajeva i bilo koje zaštićene zone UN-a. Nema presuda o karakteru rata u Bosni i Hercegovini, ne postoji optužnica za genocid van Srebrenice. Da smo imali navedene presude za genocid pred Sudom Bosne i Hercegovine, Haški sud bi lakše dokazao genocid u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na navedeno, Bosna i Hercegovina ne smije posustati u progonu ratnih zločinaca. Naslijeđe Haškog suda je osnov za to. Vrijeme prolazi, bez žrtava nema procesa, bez njihovih svjedočenja nema progona i ne smijemo dozvoliti da zločinci igraju na tu kartu.

I još nešto veoma važno: progon ratnih zločinaca je trajan zadatak i obaveza ne samo sudova nego i nauke, kulture, umjetnosti i politike. Ako Bosna i Hercegovina i njeni građani žele izgraditi zajedničku, poželjnu budućnost, onda trebaju institucionalizovati kulturu sjećanja kao put ka istini i pravdi, koja uključuje kontinuirani progon ratnih zločinaca. Ako nam oduzmu kulturu sjećanja, onda nas mogu kontinuirano pripremati za nove agresije i genocide. Suočavanje s istinom i spremnost na pravdu jedini je put ka ponovnoj izgradnji međusobnog pomirenja, koje je preduslov trajnog mira i stabilnosti.

U društvu s odsutnom institucionalizacijom kulture sjećanja potreban je dodatni angažman za prevenciju genocida i hapšenje zločinaca jer se društvo polarizira, žrtvama manipulira, a zločini negiraju. Nema ništa gore od manipulacije i eksploatacije patnje žrtava u političke svrhe. Umjesto obrazovanja mladih o kulturi sjećanja u ime prihvatanja drugog i drugačijeg mladi se uče mržnji. Samo prihvatanjem istine o prošlosti i procesuiranjem zločinaca može se živjeti u skladu s ljudskim vrijednostima.  

• U Srbiji i Republici Srpskoj posljednjih godina vrlo je rasprostranjeno javno negiranje genocida, u kojem učestvuju najviši politički predstavnici. Po Vašem mišljenju, koji su razlozi takvog ponašanja i je li u suštinskom smislu došlo do raskida s ratnom politikom Karadžića i Mladića?

Riječ je o kontinuiranoj strategiji političke pozicije i opozicije u RS-u da se kroz negiranje pravosnažnih presuda o genocidu opravdaju zločini. Vlada RS-a troši velika sredstva za negiranje genocida u cilju poništavanja sudskih, historijskih i naučnih činjenica i onemogućavanja žrtvama da dosegnu krivičnu pravdu. Svjedoci smo političkih poziva da se prošlost zaboravi, odnosno da se gradi “blistava budućnost”, koja neće uopće podrazumijevati razgovor o istini i pravdi. Takva politika za rezultat je imala samo nove genocide, koji su se ciklično događali na ovim prostorima. Ratna politika Karadžića i Mladića ostaje osnovno sredstvo političke pozicije i opozicije u odbrani bh. entiteta RS, nastalog upravo na rezultatima te politike, te u negiranju države Bosne i Hercegovine.

• U ideološkom i historijskom smislu vidimo da se događa revizija historije i relativizacija historijskih činjenica. Posebno je skandalozno i opasno, kako ocjenjuju mnogi u Bosni i Hercegovini, okupljanje udruženja koja baštine fašističku tradiciju, kakvo je bilo nedavno okupljanje četnika u Višegradu. Koliko je ideologija Ravnogorskog pokreta još živa i može li se na takva okupljanja gledati kao na “bezazleni folklor”, ili su u pitanju skupovi koji imaju ozbiljniju političku pozadinu?

Kontinuirana neofašistička okupljanja u Višegradu, ali i širom svijeta u organizaciji Ravnogorskog četničkog pokreta, koja su praćena četničkim pjesmama i veličanjem ratnih zločina iz posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, kao i iz Drugog svjetskog rata, stravična su prijetnja miru i stabilnosti, slobodi i demokratiji ne samo u Bosni i Hercegovini nego u cijelom svijetu. Historijska je istina, zasnovana na brojnoj dokumentacionoj građi, da je Ravnogorski četnički pokret fašističkog i zločinačnog, genocidnog karaktera.

Polazna tačka je ideja vodilja o “Velikoj i homogenoj Srbiji”, koja se temeljila na shvatanju da Srbi trebaju biti vodeća nacija na Balkanu. U tom cilju, radi formiranja takve države i okupljanja svih Srba u jednoj državi radi “spašavanja srpstva”, agresivni rat zagovaran je kao nužnost. U cilju ostvarivanja homogene srpske države četnički planovi su predviđali integralno istrebljenje i čišćenje Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova od Bošnjaka i drugih naroda. Po tom programu za Bošnjake i druge narode nije bilo mjesta u etnički čistoj “Velikoj Srbiji”.

Okupljanje Ravnogorskog četničkog pokreta u Višegradu nastavak je srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse, koja ima  kontinuitet punih 200 godina. Kontinuitet ideologije, politike i prakse srpskog velikodržavnog projekta (“Svi Srbi u jednoj državi”) ponovo je obnovljen 1990-ih i eskalirao osvajačkim ratovima i brojnim drugim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Ne smije se šutjeti na otvorenu propagandu fašističkih ciljeva i ideologija koji su trebali biti poraženi još u Drugom svjetskom ratu. Šutnja prema ekspanziji četničkog pokreta znak je da fašizam nije pobijeđen, da ljudska prava i slobode nisu zaštićeni, da zavjetovano “ne” poslije holokausta nije zaživjelo, da čovjek i civilizacija nemaju odgovore na agresivno genocidne izazove fašizma.

• Kao intelektualac koji živi i djeluje u Sjevernoj Americi, možete li nam reći koliko su društva SAD-a i Kanade, u kojoj živite, upoznata s ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini?

Kanadsko i američko društvo upoznato je s ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Više rezolucija o genocidu u Bosni i Hercegovini usvojili su američki Kongres i Senat i kanadski parlament. U najznačajnijim muzejima obje države postoje stalne muzejske postavke o agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini. U američkim i kanadskim školama uči se o tome. U Kanadi je podignut spomenik žrtvama genocida u Srebrenici. Gotovo svi veći gradovi u Americi i Kanadi posebnim proklamacijama proglasili su 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U toku je velika akcija našeg Instituta da se putem peticije kanadskog parlamenta negatori genocida u Bosni i Hercegovini krivično sankcionišu u Kanadi.

Ali prisutno je i veliko negiranje genocida od antibosanskih udruženih snaga koje djeluju u Sjevernoj Americi. Naravno, uvijek može biti bolje. Nažalost, naš institut isključivo radi na volonterskoj osnovi i kada to kažem drugima, mnogi se čude imajući u vidi uspjehe koje smo postigli. Mi nemamo materijalnu podršku ni od Bosne i Hercegovine ni od Kanade, ali zato imamo naš internacionalni ekspertni tim, sastavljen od više od 300 najeminentnijih svjetskih istraživača, advokata i aktivista ljudskih prava i sloboda, koji volontiraju za istinu, pravdu, slobodu, ljudska prava i slobode u svijetu. Sve njih stavili smo u realizaciju naše misije, borbe za istinu i pravdu ne samo za žrtve u Bosni i Hercegovini nego za sve žrtve svih zločina u svijetu.

Izdvajam naš uspjeh protiv negatora genocida: Michaela Parentija, Diane Johnstone, Stefana Karganovića, Jamesa Byrona Bissetta, Srđe Trifkovića, Darka Trifunovića i drugih. Nadam se da ćemo, osim stalnih hvalospjeva o našem radu, dobiti i nešto materijalne podrške, koja je sada u ovoj fazi rada neophodna. Na prostoru Sjeverne Amerike, prema raspoloživim procjenama, boravi približno 350.000 ljudi porijeklom s prostora Bosne i Hercegovine, protjeranih za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, i oni su žrtve brojnih i raznovrsnih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, posebno žrtve genocida. To je za Bosnu i Hercegovinu ogroman ljudski potencijal koji iznosi približno deset posto stanovništva Bosne i Hercegovine. Naš zadatak je da ovu značajnu populaciju pokrenemo kao subjekat kulture sjećanja, od čega će korist imati kako Amerika i Kanada, tako i Bosna i Hercegovina.    

• Koliko su u Sjevernoj Americi jaka “četnička” udruženja koja se trude spriječiti pravno priznavanje počinjenja genocida u Bosni i Hercegovini i Srebrenici?

“Četnička” udruženja u Sjevernoj Americi su najorganizovanija u svijetu. Imaju podršku od političih struktura i iz entiteta RS i iz Srbije. Troše mnogo sredstava u cilju negiranja genocida u Bosni i Hercegovini, relativizacije historijskih činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini, te lobiranju za interese prije svega entiteta RS, a protiv države Bosne i Hercegovine. Posebno je to karakteristično kod naše akcije u vezi s parlamentarnom peticijom za krivično sankcionisanje negatora genocida u Bosni i Hercegovini i Kanadi. Protiv naše akcije dignuta je čitava mašinerija antibosanske koalicije. Naravno, mi idemo dalje i očekujemo skorašnje čitanje peticije u parlamentu i upućivanje peticije Vladi Kanade na konačno odlučivanje o našim zahtjevima.

Moralne, pravne i političke osnove za pozitivnu odluku Vlade Kanade na našoj su strani, ali treba imati u vidu da su u gotovo svim političkim strukturama u Kanadi predstavnici srpskih lobističkih interesa. Država Bosna i Hercegovina mora više pomoći Institutu i sličnim organizacijama koje se u gotovo nemogućim uslovima bore za bosanskohercegovačke interese i vrijednosti u američkom “melting potu” i kanadskom “kulturnom mozaiku”. Živimo u vremenu sve većeg kršenja ljudskih sloboda i prava. Rješavanje navedenih problema u savremenom svijetu nije moguće bez valjanih naučnih istraživanja, koja svojim rezultatima osiguravaju značajan osnov za to.

Jasmin Agić (Aljazeera)