Kliker.info

Fudbal, opet vidimo iz noći u noć, kod ozbiljnih nacija oblikuje karakter, dok neozbiljnim otkriva ono što uporno odbijaju vidjeti. Mi, normalno, spadamo u ove druge i zbog toga gdje spadamo, ispadamo u životu i u sportu, svakom zgodnom prilikom. Tek, otme nam se ponekad neko drugačiji, bolji, pa tada činjenica da se zove kao da je, recimo, rođen 1952. u Jablanici, izgleda poput grube greške sudbine… No, ti neki, rijetki, nama služe samo da potvrde pravilo, ostalima, sretnijima, da im pokažu kako je granica snova, možda, neprelazna, ali sigurno nije daleko koliko se misli.

Piše: Emir Imamović (Za Radiosarajevo)

1. Vahid i Safet, isto, a ni nalik

Vahid Halilhodžić, selektor Alžira i Safet Sušić, izbornik BiH na odlasku, rođeni su iste decenije, tamo na pola prošlog vijeka. Jedan 1952, u Jablanici, drugi 1955. u Zavidovićima. I jedan i drugi su došli u ozbiljne gradove, Mostar i Sarajevo, da bi iz njih otišli kao veliki. Pape i kao jedan od najvećih svih vremena. U Veležu mjesta u historiji nisu baš tako olako dijelili, pa je Vaha ispraćen tek kao – odličan. I Halilhodžić i Sušić su bili jugoslavenski reprezentativci, da bi, kada su napunili dovoljno godina za odlazak u inostranstvo, preselili u Francusku.

Tamo su, u drugoj polovici naših najboljih godina, onih osamdesetih dvadesetog vijeka, zajedno igrali u Paris Saint-Germainu. Nešto kasnije, ustvari mnogo kasnije, Sušića će navijači odabrati za najboljeg igrača tog kluba u historiji. Vahu neće. Noć prije nego će selektoru Bosne i Hercegovine isteći ugovor s Nogometnim savezom, Vahid Halilhodžić je plakao: Alžir, kojeg je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu doveo do osmine finala, je izgubio od Njemačke, a nije morao. Mi smo Safeta Sušića već oplakali: Bosna i Hercegovina je ispala u grupnoj fazi Mundijala, nakon poraza od Nigerije, u kojem je Pape potvrdio da ozbiljni treneri znaju iznenaditi protivnika, dok oni drugi iznenađenja priređuju vlastitim igračima i navijačima.

Igor Štimac i Elvis Scoria, bivši hrvatski selektor, odnosno dugogodišnji trener nekoliko tamošnjih prvoligaša, sukomentatori Hrvatske televizije za vrijeme SP-a – inače, nevjerovatno naklonjene i bosanskohercegovačkoj reprezentaciji i, u noći s ponedjeljka na utorak, Vahidu Halilhodžiću – osim što su simpatizirali Alžir, primijetili su kako je Halilhodžić, prvo, izveo neočekivani sastav, pa zatim igru postavio tako da ono malo mana Njemačke pretvori u svoju prednost. I umalo je, baš umalo, napravio čudo nad čudima, praćen pogledom selektora Elfa, vidno zbunjenog činjenicom da bi bez Neura na golu četvrtfinale gledao na televiziji. Pri tome, teško da bi neko od igrača Alžira, iako nisu nimalo loši, sasvim suprotno, mogao završiti barem na širem spisku reprezentativaca Njemačke. Sve ste to, naravno, vidjeli, baš kao što ste – ili što smo – vidjeli ono što nismo htjeli proteklih godina. A da jesmo… E, sada je gotovo. Safet Sušić je na klupu Bosne i Hercegovine donio ono što je bio i ono što predstavlja. Pape je, van svake sumnje, jedan od naših najboljih nogometaša svih vremena, simbol je Fudbalskog kluba Sarajevo iz njegovih slavnih godina, kada njega vidimo, kao da ugledamo ono što smo bili nekada. Vaha na klupu Alžira nije došao zato što je bio zvijezda Veleža i jugoslavenski reprezentativac, već zbog osvojenog francuskog kupa, plasmana s Lilleom u Ligu prvaka, prvog mjesta u afričkoj Ligi šampiona, vođenjem Obale Slonovače do SP-a… Njega, profesionalnog trenera, Alžirci su uzeli zato što je nogometni stručnjak koji može garantirati dobar rezultat.

Na kraju, mi kao da smo se probudili 1982., a Alžirci su provirivali preko granice snova. „Ono što možemo naučiti od povijesti je da niko ne uči od povijesti“, rekao je Otto von Bismarck. Mi bi, sa zakašnjelom, dakle u nas uobičajenom, pameću mogli dodati: ono što možemo naučiti od historije, jeste da se neće ponoviti u najboljem izdanju, ma koliko pozitivnih likova iz prošlosti angažirali na osnovu toga po čemu ih pamtimo, a ne zbog toga što su postali. Za sadašnje, buduće i bivše poslodavce Vahida Halilhodžića, on je u mladosti mogao biti i varilac, šahista, zubar ili odbojkaš; prosječan, loš ili odličan, svejedno. Oni su ga, da ponovimo, angažirali zato što je, jednostavno, dokazano dobar trener. Mi smo Papeta uzeli iz drugih razloga, da bi na kraju, zajedno s njim, uprljali i album sa fotografijama iz boljih decenija i prošlog stoljeća. Onoga u kojem je, bila je 1981., hiljade navijača Veleža klanjalo u Beogradu i, slaveći pobjedu nad Željezničarom u finalu Kupa Maršala Tita, uzvikivalo ime Njegovo: Vaaahideee…!!!

2. Emir Spahić, heroj ili zločinac

Da je sve bilo kao što nije, Emir Spahić bi još uvijek bio naš veliki kapiten, stub odbrane, hrabro srce, sve najbolje u jednom. E, pošto smo požurili kući, otkrilo se, nakon stotinu godina ljubavi za njega, da je, ustvari, Emir Spahić – Ismet Bajramović Ćelo, bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije: samoproglašeni, nasilni boss koji selektore doživljava kao neophodne samo zato što, ipak, neko treba napraviti spisak prvih deset za utakmicu. Jedanaesti, on, se podrazumijeva. “Emir Spahić je apsolutni vladar Nogometnog saveza BiH”. I niko mu se ne smije suprotstaviti. Ni novinari, niti igrači. Emir Spahić ima pravo da tuče, da pljuje, da prijeti. Da ucjenjuje. Znam, mislite da pretjerujem. Ali, evo, konkretnih dokaza. Emir Spahić je šamarao trojicu novinara koji nisu napisali tekst koji njemu odgovara. Znam imena tih kolega. I znam da te kolege iz Avaza i BH Radija nikad neće potvrditi ovu priču. Boje se. Boje se Emirovih drugova -Nasera Orića i Elvisa Keljmendija. Nikad ni Munib Ušanović neće potvrditi da ga je Spahić ucjenjivao. Nikad neće potvrditi ni da mu je u avionu za Portugal rekao – “Munja, ja ti čuvam glavu!” Ni Safet Sušić neće potvrditi da ga kapiten ucjenjuje. Nikad neće priznati da je kaznio Asmira Begovića samo zato što je to od njega tražio – Emir Spahić. Pa, zaboga, zašto je Begović izdajica, a Edin Džeko nije? Zašto, ako je i Asmir igrao važnu ligašku utakmicu kao što je igrao i Edin? E, pa zato, što je Džeko najbolji kapitenov drug… E, sada, da ne bude zabune, ne šefuje Spahić samo Papetu Sušiću.

I za Ćirina vakta Emir je bio “selektor, sekretar, kapiten, predsjednik, izvršni direktor, menadžer…”, napisao je Avdo Avdić za portal Žurnal, početkom 2011. I nije se, naravno, desilo ništa. Spahić je ostao kapiten, reprezentacija se, u međuvremenu, ipak plasirala na Svjetsko prvenstvo, naša je odbrana bila nezamisliva bez ovog Dubrovčanina, svako smo ljeto uredno informirani o tome da mu je na kupanje dolazio Edin Džeko… Lik narodnog heroja s kapitenskom trakom naslijeđenom od Sergeja Barbareza je redovno glancan.

Avdo Avdić je u međuvremenu postao urednik na Federalnoj televiziji, Munib Ušanović je pao nekoj stvari za uši, a Pape se vodi kao, ipak, najuspješniji selektor BiH ikada. Dakle, nakon što nas je Nigerija opalila, započelo je otvoreno prvenstvo u razotkrivanju stvarnog Emira Spahića. Odjednom, je li, svi znaju sve i više se niko ne boji „apsolutnog vladara Nogometnog saveza BiH“!? No, ako je Emir Spahić grozan, ma eto neka bude i da jeste, da li su svi oni preplašeni selektori, ustrašeni funkcioneri Nogometnog saveza i četa sportskih novinara kod kojih je hrabrost obrnuto proporcionalna riziku, karakterno bolja ili su najobičnije karakterne pizde? Istina o kapitenu, kakva god bila, jednako govori o njemu i njima. Igrači, pored svega, imaju rok trajanja, a kukavičluk je kao splitski Hajduk, on živi vječno.

3. Profesionalizam ili patriotizam

Još niko nije, ali hoće brzo, upitao zašto se reprezentacija BiH ne povjeri Vahidu Halilhodžiću. Kada se to dogodi, pa odgovor bude prokleto jednostavan – zato što ga ne možemo platiti – Vaha će iz rubrike za heroje, preseliti u onu za izdajice. Bit će, naravno, optužen za manjak patriotizma, poručit će mu se da nije sve u novcu, a naći će se, da mu se pokaže za primjer, kakav nesretnik što nedostatak opcija u životu i poslu, pravda ljubavlju prema domovini. Patriotizam, osim što je utočište hulja, predstavlja i njihovu omiljenu izliku. Eno, piše u novinama, svima je, kao, bilo jasno da Pape nema trenerski kapacitet za velike rezultate, da je Emir Spahić kabadahija, ali su šutjeli da ih se ne bi optužilo za manjak ljubavi prema Bosni i Hercegovini.

Naravno, sada možemo razmišljati o tome šta bi bilo u Brazilu da su je manje voljeli, ali nema neke koristi. Kasno je… Kada je ono, prije milion godina, ukidana RTV BiH, neko je, nevažno ko, kazao kako je ta medijska kuća, uz ostalo, simbol bosanskohercegovačkog patriotizma. Boro Kontić, dugogodišnji uposlenik iste te radio-televizije, u vrijeme kada se zvala RTV Sarajevo, je uzvratio rekavši da je BBC u Britaniji simbol novinarskog profesionalizma i ničega drugog. Patriotizam je, za razliku od profesionalizma, brat najboljih namjera, onih što vode pravo u pakao i bez pauze za putnike. Nasuprot njemu je stanje svijesti i način funkcioniranja društva u kojima za neučinjeno ne postoji opravdanje, već sankcije i u kojem učinjeno nije posljedica apstraktne ljubavi prema domovini i drugim nepogodama, već samo i isključivo znanja i rada. Nije, međutim, naša nesreća što smo suviše siromašni da bi platili najbolje, već što uporno vjerujemo da možemo proći i dobro i jeftino. Na kraju, vidimo, platimo najviše, a opet nemamo ništa. Uzeli, u ovom slučaju, Alžirci. I nisu jedini. Najbolje od nas i inače rasprodaju najveći patrioti među nama. Kako u nogometu, tako i inače.