Kliker.info

Imati mišljenje o utvrđenim, povijesnim činjenicama isto je kao imati mišljenje o tablici množenja. Može čovjek nabiti žulj na mozgu od kontanja, a opet će osam puta dva ostati šesnaest, baš kao i dva puta osam. Nama to, međutim, ništa ne znači: historija je ovdje pogonsko gorivo histerije. I da, naravno, mučiteljica života. Politička elita Republike Srpske od posljednje odluke odlazećeg Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Valentina Inzka, strašno liči na evropsku ljevicu u zadnjih tridesetak godina.

Piše : Emir Imamović Pirke  (Bljesak.info)

Onu što svaku priliku koristi da bi tu priliku – propustila. Mirni Austrijanac, diplomata koji je većinu svog dugog i skupo plaćenog mandata proveo kao nijemi promatrač našeg propadanja, nametnuo je, to već znate, izmjene krivičnog zakona prema kojima će ići u zatvor svako „ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“.

Drugačije rečeno, ne može se više laprdati o tome da u Srebrenici nije bio genocid, ali ni o tome da Armija BiH nije držala logore za zarobljenike, pa o tome da Jasenovac nije bio tvornica smrti već kamp amaterskih kulturno umjetničkih društava, da su Hrvati sami sebe od dosade ubijali u Uzdolu, a Sarajlije sami sebe granatirali jer ne vole tišinu. I tako dalje i tako redom.

Bosna i Hercegovina je grobovima zastrta, samo što svaki promatrač, ovisno o ratnoj adresi i nacionalnoj pripadnosti, vidi suženu sliku. Uglavnom, kako je Inzko dao znak života, e tako je Milorad Dodik dobio seriju nervnih slomova, prijeteći ovim i onim i pretvarajući prijetnje u peticiju pod sloganom: „Branimo istinu, ne damo Srpsku“. Ako članu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske nije pregorio osigurač u glavi, onda se baš temeljito pravi blesav. Prije svega, niz zahtjeva – mahom bošnjačkih političkih aktera – za ukidanjem Republike Srpske oslanjao se na dugogodišnju praksu negiranja ratnih zločina i srebreničkog genocida.

Sa druge strane, upravo je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, onom u Haagu, potvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid. A onda, čisto da se podsjetimo, nije bilo ništa. Nije Republika Srpska izgubila milimetar teritorija, jednu jedinu ovlast, grb, zastavu, ustavnu poziciju i Srpsku demokratsku stranku, zbog sudski potvrđene činjenice da je u Srebrenici počinjen genocid, kao što nije prestalo slavljenje krsnih slava trafo stanica i vatrogasnih domova zbog ratnih zločina od Ravnog, preko Prijedora i Kozarca, pa do cijele Posavine. Sasvim suprotno, i pored presude, hrpe dokaza i svjedočanstva o zvjerstvima u julu 1995., RS stoji li ga stoji, a Dodik njom upravlja kao da mu je otac ostavio zajedno sa traktorom i štalom. 

Teško je zdravom razumu naći jednu rečenicu, ma sintagmu, u Inzkovim izmjenama koja ne odgovara svima u BiH, narodima i ratnim veteranima, žrtvama i njihovim političkim zastupnicima,samo što je zdrav razum, jebem li ga, kod nas deficitarna roba. Zahvaljujući, dakle, odlazećem HR-u ne može se masovno streljanje hiljada muškaraca u Podrinju prikazati kao gruba, administrativna greška, kao što ni notorni Mušan Topalović Caco ne može biti „i heroj i zločinac“, Maka Radić meta pomahnitalog bivšeg prijatelja, Enver Buza žrtva zlog pravosuđa, a Mostar ili Rudo, uz mnoge druge gradove i mjesta, imati ulice nazvane po ustaškim časnicima i spomenike četničkim generalima iz Drugog svjetskog rata.

Pri tome, ovaj zakon – uz prateće reakcije Ambasade SAD-a i evropskih predstavnika – negira svaku kolektivnu krivicu, a tamo gdje nema nje, dakle svugdje, nema ni kolektivne nevinosti. Iz svega navedenog očito nije najjasnije zašto, zapravo, Dodik ima napade histerije, a ima ih itekako. No, nije to navedeno  ni uzrok njegovih prijetnji i pokušaja pokazivanja sile koje, u suštini, nema. Kakav je da je, on zna da bez izdašne pomoći Srbije u Bosni i Hercegovini može proizvoditi krize koje će trajati do pojave novih. Srbija, međutim, trenutno ima ozbiljnijih problema od jednog pravnog akta donešenog zapadno od Drine.

Tom zemljom, čisto da ponovimo gradivo, vlada Aleksandar Vučić  i njegovese odluke ne objavljuju u službenim, javnim glasilima, već u tabloidima koje sam izdašno plaća. E, ti se isti tabloidi, umjesto Inzkom i Dodikom, od dana donošenja izmjena zakona pa do evo ove ove minute, bave iskazima kriminalaca i ubica koji su odlučili pred tužiocima ispričati kako ih je režim stvorio, plaćao i od njih tražio razne usluge, računajući i batinanje demonstranata koji se protive aktuelnom predsjedniku, puštajući ih da u slobodno vrijeme jednako slobodno melju ljude u mašinama za meso.

Neće, dakle, Dodik napraviti ništa od onoga što najavljuje – ne računajući privremenu blokadu rada institucija koje ionako rijetko rade – ali nećemo ni mi, što je daleko veći problem, postati razumniji. Inzkov zakon će se, možda, provoditi javno, a po kućama će se i dalje slaviti oni kojima je rat bio najbolji period života i jedino vrijeme u kojem su nekažnjeno mogli raditi ono što najviše vole – ubijati. No dobro, stanje kolektivnih svijesti svakako nije dio ovlasti OHR-a, ma ko u njemu bio HR, odlazeći Inzko ili dolazeći Christian Schmidth. – Pročitajte više