Kliker.info

Portal  depo.ba podsjetio je prije neki dan na tekst Jasmina Imamovića, „Država u raljama paušala i kantona“, napisan u aprilu 2010. godine i objavljen u magazinu Dani. U tom, ispostavilo se pod plamenom zgrade administracije Tuzlanskog kantona, proročanskom, dugom napisu, Imamović, uz ostalo, kaže: „Države u državi jačaju sa jačanjem njihovih poslanika, ministara, doministara, direktora javnih ustanova, preduzeća, agencija…

Piše: Emir Imamović (Za Radiosarajevo)

Oni, nošeni pohlepom, iz godine u godinu povećavaju svoje plaće i postaju sve beskompromisniji, lukaviji i bezobzirniji čuvari vlastitih primanja i sistema u kojem je loše svima, osim njima. S jedne strane je njihov lični interes a s druge strane je, sasvim suprotan interes građana… Kada su vidjeli da narod šuti, poslanici su se profesionalizirali u svih trinaest država u državi i iz godine u godinu povećavali svoja primanja. Profesionalizirali su se, nezakonitim zakonom. Kako može biti profesionalac onaj ko svaki dan bar ne dolazi na posao? Kako može biti profesionalac onaj ko radi dvadesetak sati u mjesecu a ne, kao ostali, minimalno 182 sata u mjesecu?

Taj bezobrazluk i prešutno odobravanje od strane građana, doveli su do toga da npr. predsjednik Skupštine Tuzlanskog kantona primi mjesečno do 6000 KM. Jedan dan održi i naplati Kolegij Skupštine, drugi dan, možda neku komisiju uz kafu i treći dan, vođenje sjednice Skupštine kantona. Za nekih 20 do 30 sati rada naplati preko 5.500 KM, što je više nego što za isti broj sati naplati predsjednik SAD Barak Obama ! ‘Obični’ član Skupštine za samo par dana rada, kao ‘profesionalac’ naplati oko 3.300 KM. Sve ovo primaju tek nakon nedavnog smanjenja od 10%. Poslanici u tih trinaest džava u državi imaju bolji nego poslanici najrazvijenijih država u Evropi. Njima je najbolje u Evropi a građanima BiH je najgore u Evropi. Sada se prodorni ljudi u većini stranaka, otimaju za poslaničke funkcije i svima je jasno da sadašnju većinu tih neodgovornih ljudi ne zanima ništa osim njihovih primanja. Takvi kakvi jesu, oni sistematski slabe ostala dva stuba vlasti, tj. izvršnu i sudsku vlast. U nekim nivoima vlasti parlamentarci imaju veće plate od premijera i ministara, policija nema opremu, adekvatne plate, dovoljno ljudi, nema ustanova za prevaspitavanje maloljetnih delinkvenata, a pravosuđe nema dovoljan broj sudija i tužilaca, opremu, adekvatnu platu…

Rotacija

Samo u federalnom dijelu BiH imamo oko 500 poslanika, 550 zamjenika i pomoćnika ministara, 144 ministra i 11 premijera. U svih tih 11 država imamo državne agencije, fondove, zajednice, javna preduzeća i javne ustanove. Zbog postojanja kantona kao država, građani gradova i općina Federacije prime iz PDV-a svega 8,5%, što je najmanje u Evorpi. Građani Republike Srpske, u gradovima i općinama, zato što nemaju kantone, prime duplo više, tačnije 18,5 %. Da nema ovako, kao država uređenih kantona, budžeti Federacije BiH i svih gradova i općina, bili bi više nego duplo veći, zdravstveni i drugi fondovi bili bi daleko izdašniji a sistem funkcionalniji. A moglo bi se kantone svesti na nivo županija u Hrvatskoj ili im zadržati teritorije, ukinuti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ukinuti ustave i pretvoriti ih u npr. produžene ruke federalne vlade i slično. Mogao bi npr. svaki od deset kantona zastupati po jedan ministar. Mogla bi se ponuditi rotacija po nacionalnom ključu premijera i važnijih ministara u Vladi Federacije, onemogućiti svako nacionalno preglasavanje u vladi i tako otkoloniti svačiji strah od ukidanja kantona kao država…“

Dug je Imamovićev tekst, vrijedan čitanja, s krajem što čuđenje provalom građanskog bijesa izazvanog višedecenijskom bijedom dijagnosticira kao sljepilo koje za posljedicu ima nove, gore odnose i u BiH i prema rješenjima pojedenim u godinama slobodnog pada: „Ko nije, otvoreno, jasno i glasno, za hitno smanjenje broja država u državi, kad god je to moguće i gdje god je to moguće, on je protiv BiH i svih njenih gradova i građana. Ako, pod organizovanim pritiskom velikog broja građana, obećaju ukidanje bar deset kantona kao država a zatim i entiteta, nešto od toga moraju i uraditi. Ako obećano ne urade, treba ih blokirati, izazvati neviđenu građansku neposlušnost i nove vanredne izbore, sve dok se u parlamentima ne obezbijedi većina koja će svima kazati i dokazati da su im građani BiH i Država Bosna i Hercegovina važniji od njihovih paušala“.

Baviti se politikom bez namjere osvajanja vlasti, jednako je kao igrati fudbal i napadati na vlastiti gol. Razliku između aktera borbe za vlast čini shvatanje vlasti kao sredstva za postizanje cilja, odnosno kao cilja. Na nadi da se Zlatko Lagumdžija od svojih prethodnika razlikuje po tome što mu je vlast sredstvo za ostvarivanje ciljeva od zajedničkog, općeg dobra, počivala je vjera da će izborna pobjeda SDP-a značiti i kakav–takav početak promjena. Ponašanje iste te stranke, odnosno i te stranke, baš kao i njenih partnera u svim mogućim i često nevjerovatnim koalicijama – od one sa SDA, do ugovora sa đavolom, Fahrudinom Radončićem – pokazalo je da je nada umrla posljednji puta onoga trena kada je postalo jasno da promjena vlasti ne znači i promjenu poimanja vlasti. Odnosno, da ako i znači, podrazumijeva promjenu na gore.

Je li SDP, kao i ostali akteri političkog života, u tekstu Jasmina Imamovića imao priručnik za obnašanje vlasti? U dobroj mjeri – jeste. Je li, realno, ta stranka ikada ikako mogla ukinuti entitete u BiH? Naravno da nije, jer ne može niti jedna iz Federacije, ma koliko neko tvrdio suprotno? No, je li neodgovornim, pogubnim, glupim ponašanjem SDP ojačala poziciju kantona, pretvorivši ih u nekim dijelovima BiH u ono što se naziva vitalnim nacionalnim interesom? E pa jeste. Zašto?

„Oni, nošeni pohlepom, iz godine u godinu povećavaju svoje plaće i postaju sve beskompromisniji, lukaviji i bezobzirniji čuvari vlastitih primanja i sistema u kojem je loše svima, osim njima“. Tako glasi odgovor poslije kojeg nije bilo ništa drugo niti moguće, nego izaći na ulicu po bilo koju cijenu.

Gađenje

Puno, jako puno toga u Bosni i Hercegovini ne valja. Malo od toga se, međutim, može promijeniti u ovom našem vremenu, a bolje ne stojimo ni s bliskom budućnosti. Nije, ipak, sve zabetonirano tim famoznim Daytonom: kakav je da je, nigdje ne propisuje plaću od pet, šest hiljada maraka za nekakvog premijera nekakvog kantona, ne kaže kako su kantonalni ministri vrijedni službenih automobila, kabineta, ergele pomoćnika, savjetnika, administrativnog osoblja, kaste zaštićene statusom državnog službenika i imune čak i na izborne rezultate. Nije Richard Hoolbroke kazao kako politika jeste zanimanje, ali je, prije toga, prilika za bogaćenje. To su samo tako pročitali ovi naši. Ko god bili mi i ti neki naši.

Naravno, krivo je kazati kako je SDP izmislio partitokraciju, javne ustanove – od vlada do komunalnih preduzeća, pretvorio u područje odabranih i podobnih, a jednako javni novac u sredstvo plaćanja lojalnosti. Sve je to Lagumdžija naslijedio i ako je nešto i mogao napraviti bilo je to, barem, usporavanje procesa proizvodnje nezadovoljstva, no jedino to nije učinio. Sve ostalo jeste, tako što je prepisao tehnologiju stvaranja gnjeva koji nije ni mogao završiti drugačije nego protestima s materijalnom štetom.

Razumljivo, ljudsko, očekivano, prirodno, kako god, gađenje spram politike i onih što se njome bave, naraslo je do te mjere da između političkih elita i građana danas stoji ponor. A sve je jednom lijepo pisalo. I na vrijeme. Samo što oni koji su to trebali čitati, nikada nisu čitali ništa ili jesu, ali krive stvari, kako bi to rekao Johny.

Građani nisu morali čitati tekst Jasmina Imamovića: oni su učili na vlastitom primjeru do te mjere da je znanje prvo i na radost političkih elita bilo destruktivno, pa na njihov, opći užas, postalo konstruktivno. Ne traže, naime, Plenumi ništa drugo nego državu koja, eto, možda mora imati „oko 500 poslanika, 550 zamjenika i pomoćnika ministara, 144 ministra i 11 premijera“, ali nijedan od njih ne mora i ne može „za nekih 20 do 30 sati rada naplatiti više nego što za isti broj sati naplati predsjednik SAD Barak Obama!“. Jednostavno – ne može!