Kliker.info

Šta god da je navelo Nerdina Ibrića da izvede teroristički napada na policijsku stanicu u Zvorniku, jednako nije dobro, kako za Republiku Srpsku, tako i za Bošnjake – ne, naravno, samo u njoj.

Piše: Emir Imamović  (za Radiosarajevo)

Bez obzira na to, dakle, da li je dvadesetčetverogodišnjak postao ubica zbog traume od gubitka oca 1992. ili zbog ubrzane selefijske lobotomije – a bit će da je i zbog jednog i zbog drugog – njegov se čin ne može analizirati, kao što se reprize s drugim akterima ne mogu spriječiti, bez suočavanja sa svim onim što je jednog, kažu mirnog, sasvim pristojnog mladića, pretvorilo u teroristu.

Nerdin Ibrić nije, recimo tako, jednodimenzionalan zločinac, kao što ni njegov zločin nije u korijenu jednostavan, koliko jeste užasavajući. Također, o njemu, Nerdinu, i o ubistvu policajca na pauzi za cigaretu prije preuzimanja smjene, ne može se – ma može zapravo, samo nema koristi – palamuditi u frazama o napadu na državu kao takvu, o terorizmu kao globalnoj pošasti, o pucnju u proces pomirenja i suživot u obnovi i izgradnji.

O svemu se, je li, na ovom svijetu može govoriti na dva načina, pa tako i o zvorničkom događaju, samo što je, uvjetno kazano, taj jedan način dominantno srpski, a drugi isključivo bošnjački, muslimanski prvenstveno.
„Strašno, krenuo sam prema gradu i čuo pucnjavu. Vratio sam se pred policijsku stanicu i vidio mrtvog čovjeka. Krvavi, ranjeni policajci su trčali, izgubio sam se. Nisam znao šta se događa. Kako sutra dijete poslati u školu?“, kazao je za RTRS svjedok zločina Aleksandar Petrović.

Nemoguće je precizno reći koliko je Bošnjaka ovu izjavu doživjelo – da se ne lažemo – kao poetsku pravdu, kao povratak zločina kući, na mjesto na kojem su se očevi 1992. pitali kako će sutra djeci reći da bi mogli završiti pod noževima pripadnika Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana kojem su, kako tvrdi Vojislav Šešelj, a on o tome ipak nešto zna, zvorničke, SDS-ove vlasti, prve ratne godine platile 350.000 maraka za etničko čišćenje tog grada.

Pohod u kojem se traži Allahova pomoć u krvnoj osveti

Tu, u bošnjačkom – nakon verbalne, iskrene ili neiskrene, svejedno je, osude zločina –  razumijevanju na granici opravdavanja zločin(c)a je ono što čin Nerdina Ibrića čini zapravo srpskim problemom. Naime, ako je nastanak onoga što je danas manji bosanskohercegovački entitet podrazumijevao „proizvodnju“ žrtava – a jeste, svjedoče to masovne grobnice poput one u koju je bačen Nerdinov otac – sadašnja Republika Srpska, značajan dio njene političke elite, medija pod kontrolom SNSD-a i njima dragi mudroseri, uporno rade na „proizvodnji“ osvetničkih poriva kod onih Bošnjaka koji se, iako žive u kućama u kojima su rođeni, vode kao povratnici i kao pripadnici nacionalne, za većinu i često iritirajuće manjine.
Drukčije rečeno, samo postojanje RS-a ne bi trebalo, iracionalno je nakon ovoliko godina, biti frustrirajuće za Bošnjake, ali odnos RS-a prema Bošnjacima u njoj i prema njenim bošnjačkim žrtvama iz prošlog stoljeća, izaziva frustraciju koja se lako, vidjeli smo, kanalizira u pohod u kojem se traži Allahova pomoć u krvnoj osveti. Još jednostavnije: možda su, ma i bez možda, Bošnjaci u Republici Srpskoj priznali Republiku Srpsku, ali Republika Srpska još nije priznala i prihvatila odgovornost za bošnjačke žrtve njenog nastanka.

Naravno, da se eto kaže ako nije jasno, pod Republikom Srpskom se ne misli na sve one Srbe, a ima ih, naravno da ima, samo što nemaju nikakvu moć, koji se ne prave da Banja Luka nikada nije imala Šehitluke i da zvornički Bošnjaci, tada Muslimani, nisu 1986. na posao dolazili iz okolnih muslimanskih sela, već iz stanova udaljenih pet minuta hoda od općinske zgrade.

Jednostavna je to, vrlo jednostavna, ali dugoročno opasna računica: što se bošnjački povratnici u RS više prinudno getoiziraju i što ih se duže i na svaki način drži na margini društva, dok se njihovo stradanje ili minimizira ili tumači kao posljedica administrativne greške, to je sve veća mogućnost da sutra, prekosutra, za šest mjeseci, neki dvadesetčetvdrogodišnji Bošnjak svoj gubitak i svoj osjećaj nepripadanja naplati smrću nešto starijeg Srbina. Pogotovo ako još taj Bošnjak naiđe na „brata“ koji zna dvije prečice za džennet – jednu što vodi preko Sirije, a drugu preko samoubilačkih napada u užem zavičaju. E, to je već onaj nivo problema koji je daleko više bošnjački nego srpski.

Ideologija i način života koji s idejom BiH i bosanskim muslimanima imaju veze koliko i to ko će biti pobjednik druge japanske lige u kriketu

Bošnjačka politička elita i, naročito, Islamska zajednica nakon što je u njoj pučem vlast preuzeo, u međuvremenu demobilizirani reis Mustafa Cerić, ne samo da su ignorirali pojavu vehabizma, već su često blagonaklono gledali na uspostavljanje mreže radikala i širenje ideja koje frustrirane bošnjačke mladiće pretvaraju u fanatike opasnih namjera, neučinkovite uglavnom zbog nedostatka prilike i materijalno-tehničkih sredstava.

Nisu, da se vratimo općim mjestima na nešto drukčiji način, Srbi nalegli k'o budale na dolazak stranih boraca iz Afganistana i Saudijske Arabije, iz Jemena i još nečega; nije se Milorad Dodik oglušio na upozorenja da zajedno s njima stižu i ideologija i način života koji s idejom BiH i bosanskim muslimanima imaju veze koliko i to ko će biti pobjednik druge japanske lige u kriketu, samo što su daleko opasniji; nisu se u Banjoj Luci i Zvorniku pravili da ne vide kako se mreža sljedbenika vehabizma širi što vrbovanjem, što kupovanjem; nije notorni Vasilije Kačavenda  „nove muslimane“ proglašavao boljim od starih; nije se Igor Radojičić pravio da ne razumije kako povratnici sa sirijskog ratišta ne donose samo ožiljke, već borbeno iskustvo i spremnost da se linija borbe pomakne; nije RS omogućila stvaranje komune prvo u Bočinji, pa u Gornjoj Maoči; nisu samo u tom entitetu, ali jesu i u njemu koliko i u Federaciji, pogotovo njenom bošnjačkom dijelu, nedovoljno ozbiljno shvatili davno upozorenje direktora OSA-e Almira Džuve, da u BiH ima oko 3.000 (ja, tri hiljade!) spremnih da izvedu teroristički napad…

Ama nisu te takozvane vehabije, da se ponovi, srpski koliko bošnjački problem i ne mogu oni, te vehabije, sve i da se napnu, nanijeti više štete srpskoj zajednici od one koju su dijelom već nanijeli, a tek su počeli, bošnjačkoj, odnosno bosanskomuslimanskoj. (Onoj koju je Rešid Hafizović upozorio da gubi svoju djecu i zbog tog upozorenja od muslimanskih konja doživio salvu uvreda i skupio zavidan broj prijetnji, dok su djeca letjela za Siriju via Turska!)

U zločinu Nerdina Ibrića i smrti Dragana Đurića sve je jednostavno – ubojica je prvi, a žrtva drugi – ali u onom što se naziva društvenim kontekstom nije nimalo. Zato je važno započeti proces kvalitetne, recimo tako dubinske integracije Bošnjaka u društvo RS-a i nastaviti – jer je IZ već započela pod vodstvom Huseina efendije Kavazovića – štititi bosanskohercegovačke muslimane od utjecaja kojim su bili izloženi sa jačanjem sektaških učenja u Bosni i Hercegovini. No ta dva procesa mogu imati smisla i za jedne i za druge samo ako su paralelni. Ako im se pristupa takmičarski i navijački, e onda se možemo krenuti navikavati na vanredne vijesti u kojima će se po etničkom ključu smjenjivati imena ubica i ubijenih. Ukoliko već nismo