Kliker.info

U subotu, drugog augusta, u Širokom Brijegu je završen dvanaesti po redu West Herzegovina Fest: podijeljene su nagrade za filmove i kratke priče, najbolje neafirmirane bandove, završni koncert je odsvirao Neno Belan i… I eto, ništa više i ne treba. Kome je malo, neka uporedi dane WHF-a s onima kada ga nema, pa ako ne primijeti neku razliku, e onda ništa. Pitanje za kraj, uz nekoliko drugih, manje, samo malo manje važnih, glasi: znaju li u Ministarstvu kulture Federacije da je WHF-a uopće bilo?

Piše: Emir Imamović (Za Radiosarajevo)

U Sarajevu će petnaestog augusta biti otvoren dvadeseti po redu Sarajevo Film Festival, najpoznatiji, najglamurozniji i medijski najprisutniji festival u i iz Bosne i Hercegovine. I bit će, kao i obično, gužva i bit će svega i svakoga i tih će dana, s koje god se strane pogleda, Sarajevo biti bolje nego inače. Uz sve svoje mane, a nije da ih nema, veliki je i važan SFF, kao što su, uostalom, važni i MES i Jazz Fest, samo što su, bez suvišnih zašto, takvi da na njima i uz njih riječ celebrity pristaje kao piletu marlboro. Ne treba se, naravno, pitati znaju li u Ministarstvu kulture kada počinje i kada završava SFF. Odgovor nije: znaju, jer ga sufinanciraju.

Crveni tepih ispred Narodnog pozorišta poligon je na kojem se provjerava vlastita važnost i njime se korača ne samo zato što nema drugog puta, već i da se, recimo tako, izmjeri uloga u javnom životu prijestolnice. Proći će, dakle, kada i važne zvanice, tim tepihom, po posljednji put u ministarskoj karijeri, i Salmir Kaplan, osmijehnuti se fotoreporterima, pa će sutra, prekosutra, u Oslobođenju vidjeti kako je ispao na slici. U Avazu, naravno, neće. Svršila je poodavno ljubav između biltena SBB-a i SDA, a kako će i izbori još malo, tako „svako ima pravo i na svoje činjenice“.

Da se na glavu nasadi, Kaplan u Širokom Brijegu, na WHF-u, ne bi mogao dobiti niti deset posto od onoga što misli da dobije dok ide na projekcije u Narodno pozorište. Ne, naravno, zato što se zove Salmir, niti zato što je rodom iz Stoca, ni zato što je iz SDA… Jednostavno, kod Nikole Galića i Gorana Bogdana, uz ostale, VIP gosti se od običnih razlikuju utoliko što mogu pivu popiti, a da ne plate. Tamo nema paralelnih svjetova, važnih i nevažnih sudionika ili gledatelja. I nema kamera i fotoaparata, press kutaka i dress kodova. A opet, koliko je je Kaplanu mjesto na SFF-u, toliko je, makar na jednu noć, i na WHF-u.

Time što nije došao, ministar kulture nije uradio ništa neobično, niti je odstupio od prakse svojih prethodnika, sve i jednoga kojem je Široki Brijeg vazda nekako bio mimo puta, a Hercegovina, pogotovo zapadna – makar ni istočna ništa bolje ne stoji – daleka kao neki od njemačkih kantona u Švicarskoj.

Nema, naravno, ni tog komercijalnog medija, kao ni sponzora, kojem će jednaki i jednako važni biti veliki i čuveni sarajevski festival i jedan trodnevni, opušteni u Širokom Brijegu, makar ima svijeta koji će jednako obići oba mjesta, pa su tako, uz ostale, ove godine širokobriješki filmski žiri činili i srpski glumac mostarskih korijena Sergej Trifunović, te jedan od najboljih, ako ne i najbolji, urednik dramskog programa u bivšoj Jugoslaviji – legendarni HTV-ov Đelo Hadžiselimović. Plus kompletan splitski TBF, ali po drugom poslu.

Također, nisu, i teško i da mogu biti, Ministarstvu kulture u Federaciji jednako važni SFF i WHF, ali je problem što WHF nije nikako. Da je do ovoga, kao i do ranijih ministara, West Herzegovina Fest se može i ne mora održati, može biti kao do sada, a može trajati i pola sata.

E, to je već ozbiljan problem i nema veze samo s time hoće li u jednom malom gradu, kojem je Sarajevo po mnogo čemu daleko kao i ono, to mjesto, Sarajevu, biti trodnevne gužve i hoće li broj gledatelja biti sto ili hiljadu.

Fascinantno je to kako je u ovoliko rascjepkanoj državici, u kojoj svaki glupi kanton ima i skupštinu i vladu i policiju i televiziju i, kao, brine o visokim školama, svijest o kulturi centralizirana do te mjere da se iz Sarajeva čini kako je tamo negdje, u Hercegovini, ma već i u Zenici, duhovna pustinja Gobi u kojoj rijetki stanovnici niti imaju kakvih potreba, niti im nešto naročito treba, pa kad je već tako, onda nema potrebe ni da se na njih misli na radnom mjestu u javnoj, zajedničkoj službi.

Može ovaj ili onaj ministar voljeti SFF ili neki drugi sarajevski festival više od braće rođene, može mu golf stotinu puta biti draži od atletike, ali mu posao nije da bude emotivan, već da zna prepoznati važnost različitih događaja za mjesto na kojem se dešavaju, za bližu okolinu i da, recimo tako, razumije kontekst u kojem se neke stvari dešavaju. Zbog svega toga je posao Salmira Kaplana i onog ko će ga naslijediti, da bude početkom augusta u Širokom Brijegu, ali i da nešto ranije, na vrijeme, potpiše odluku o financijskoj pomoći festivalu koji dvanaest godina traje na mišiće i volju nekolicine ljudi što radom dokazuju kako mjesto stanovanja ne određuje mjere interesa i da ljudski kvalitet nije predodređen adresom u nekom, makar regionalnom centru.

Uzgred, lijepa to prilika i za upoznati domovinu u koju se, na putu do funkcije, tako žestoko kunu, dok je broj gradova koje su u njoj posjetili s razlogom, tek malo veći od dužine jednog mandata.