Kliker.info

Srbi su, kao i ostali konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini, izuzetno skloni javašluku. Nema toga što naš čovjek, neki naš čovjek, bilo koji, nije u stanju obaviti do pola, samo da ispadne iz šaka, nekako, a gore nego nikako.

Piše: Emir Imamović (Za Radiosarajevo)

Primjera je, naravno, bezbroj, pa je dovoljno navesti dva-tri. Daš, recimo, jednom našem čovjeku da bude predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, no on ode na Pale, postane predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i umjesto u aleji velikana, završi u Haagu. Daš, zatim, našem čovjeku da za mjesto ambasadora u Japanu odabere Hrvata, ali on pošalje crnca i, također, ali ne zbog Tokija, završi u Haagu. Zatim, daš našem čovjeku čin generala, iako od škole nema ni đačku knjižicu, no on s Alipašinog ode u HVO i završi mrtav u jarku negdje u Belgiji.

Sve u svemu, naš je konstitutivni pripadnik u stanju, u pola noći, tek probuđen, upropastiti štapić za uši i ispraviti potkovicu…

Ako su negdje ti naši ljudi pokazivali da im se, ipak, nekako, može povjeriti nešto složenije od cigle na čuvanje, onda je to bila izgradnja vjerskih objekata i simbola visokih k'o Trebević. Istina, bilo je i tu nekih sitnih propusta, džamija osvijetljenih kao za rave party, crkava što iz ptičije perspektive liče na veeeliki bazen, bogomolja što ih je jedan čuveni arhitekta zbog začudnog izgleda opisao kao industrijsko-vjerske objekte, spomenika najsličnijih odlagalištima građevinskog materijala… No, nije do sada, u ovo malo godina bolne bosanskohercegovačke neovisnosti, zabilježen slučaj da je neko, gradeći crkvu ili džamiju, zaboravio minaret ili zvonik, zazidao mjesto za vrata ili stavio stepenice koje završavaju u zraku. Što se počelo, to se i završilo, kako se ono kaže. O detaljima, a u njima su i bog i vrag, se naravno može raspravljati. Zlobnici su se, čisto da se napomene, zabavljali manje važnim stvarima, primjećujući kako i najvelebnije bogomolje diljem Bosne i Hercegovine, u ozbiljne carigradske džamije, rimske i moskovske crkve, mogu stati kao namještaj ili, u gorem slučaju, ukrasni detalj kod ulaza.

Godinama se, eto, činilo, ma skoro da smo povjerovali, kako ima nešto što naš čovjek, naši ljudi, narodi, konstitutivni, mogu napraviti bez ostavljanja mogućnosti da se raspadne na prvom propuhu.

Uz duboko izvinjenje onima što bi mogli biti uvrijeđeni, valja priznati: malo je šta tako jednostavno napraviti kao krst. Isti je, skoro, kao plus, samo što je vodoravni dio nešto kraći od uspravnog i ide malo iznad sredine. Može se taj krst ili križ napraviti iz jednog komada, od kamena, a može i od priručnih materijala i iz cijela dva dijela, uz malo žice, koji ekser ili aparat za varenje. No, u zemlji u kojoj se čačkalici može naći višestruka upotrebna vrijednost, dok se zubi čačkaju onim najlonom s kutije cigareta ili noktom, desilo se to da su neki mučenici uspjeli zajebati – krst. Onaj pravoslavni, sa Zlatišta. Podignut na mjestu s kojeg od Daytona puca samo pogled na Sarajevo. Šta je pucalo prije i ko je pucao, to znamo. Onaj ko ne zna, tome pomoći nema.

Stotinu je godina Milorad Dodik preko svojih “došupnika” najavljivao izgradnju monumentalnog spomenika stradalim sarajevskim Srbima, od kojih, normalno, niko nije poginuo od oko pola miliona granata bačenih na grad, niti jednog nije snajperski metak s, recimo, Jevrejskog groblja, pogodio ni u kanister s vodom, već je svih, oko šest hiljada, mučki umrlo u dvjesto-tristo koncentracionih logora.

Što su u nas najave glasnije, to je izvedba jadnija, pa je monumentalni spomenik ustvari, kako je i primjetio Dragan Čavić, jedna i pol bandera, zabijena u zemlju po noći, bez svjedoka, prateće svečanosti, bine i govora.

Fakat, većeg javašluka i jada odavno ne vidjesmo čak ni u zemlji, odnosno na zemlji, u kojoj je javašluk prihvatljiv oblik obavljanja nekog posla. Za taj monumentalni spomenik trebalo je imati tamić, svratiti do prvog otpada, pa do Branislavove garaže i tu, nakon dvadeset minuta posla, otvoriti pivu, zapalit’ cigaru i pričekati noć. Ako je ona nakarada monumentalni spomenik, kakav li bi onda bio sfušereni? Pa, mogući je odgovor: bila bi to jedna bandera s prikladnim natpisom na ćirilici i bez, u boljoj varijanti, slovnih grešaka.

Takozvani krst na Zlatištu nije vrijedan niti da ga se smatra provokacijom. On je, prije, uvreda čak i za provokaciju i ako, uopće, nešto predstavlja, onda je spomenik režimu Milorada Dodika i rezultatima njegove vladavine: jad nad jadom koji ostaje. Osam godina SNSD-a je završilo tako da bi, recimo, Bakir Izetbegović, mogao predsjedniku RS-a reći ili napisati: „Milorade, brate, sjebo si je za sva vremena. Ni za čestiti krst više nema para“.

Jedne noći na Zlatištu se, dakle, nije desio „veliki plus za Sarajevo“ – veliki plus je drugdje, znaju Mostarci gdje – već dva ukrštena minusa za Republiku Srpsku, zabijena u zemlju u posljednjem pokušaju jednog dečka koji je, kao i mnogi, nekada obećavao, da se od propasti spasi čelikom nad prijestolnicom. Samo što je čelik ovoga puta hladan. A to se, vidimo, više nigdje ne može prodati kao važno i veliko.

Ima, ostat će, kada se sve smiri, prođu izbori i komunalne službe iz Istočnog Sarajeva odvezu onu skalameriju, za priču o Sarajevu i njegovim Srbima, nešto što će se ispričati morati kad-tad. Oni, naime, što misle kako sarajevskim Srbima ne treba spomenik, neka to, recimo, kažu sinu Kovačevića, izrešetanim u kući na koju su, kao i na druge, padale granate, srpske granate, s mjesta s kojih danas puca samo pogled na grad. Samo što je tom spomeniku mjesto ne gore, već dolje, u gradu, u Sarajevu, u kojem su živjeli i u kojem su ubijeni, a smrt nije na beretki nosila oznaku VRS-a. No, to je sarajevska priča i o njoj se sa mjesta onih bandera nema šta reći, sve dok se šuti o tome šta je bilo prije.