Kliker.info

Kada jednoga dana, a on nije daleko, neko, neki mirni, tihi, takozvani obični čovjek, građanin Sarajeva, pištoljem za koji ima dozvolu, lovačkom puškom, kalašnjikovom sačuvanim iz rata ili kupljenim na crno, izrešeta dvoje, troje maloljetnih ili friško punoljetnih idiota, jedini koji će moći kazati da je lijepo i na vrijeme rekao šta će se dogoditi, bit će gradonačelnik prijestolnice, Ivo Komšić. „Potrebna je stalna prisutnost policajca na gradskim ulicama i u centralnim i perifernim naseljima.

Piše: Emir Imamović (za Radiosarajevo)

Također, izlazak policijskih patrola sa rotacijom, koje će dvadeset i četiri sata dnevno kružiti gradskim kvartovima. Znamo da ne mogu pokriti sva mjesta, ali ovako će biti blizu građana. Potrebno je uspostaviti rezervni sastav policije i aktiviranje civilne zaštite. Mi nemamo gradsku policiju. Ako se ne formira bojim se da će građani uzeti stvar u svoje ruke, sami se organizovati i riješiti probleme“.

Tako je govorio Komšić, početkom ovog mjeseca, neposredno nakon brutalnog ubistva Vedada Bajrice u sred Sarajeva i u sred bijela dana. Kazao je gradonačelnik još nešto: „Naša policija je sposobna i odlučna. Sve je počinioce krivičnih djela pronašla i privela, ali moraju imati podršku pravosudnih organa koji puštaju kriminalce na slobodu pod izgovorom da nema mjesta u zatvoru“.

Da je u Americi, Alija Suljić bi sa dvadeset i jednom godinom, koliko tek ima, postao punoljetan. Mogao bi, recimo, kupiti pivu u granapu ili dobiti doživotnu zatvorsku kaznu. Dobro, ovo drugo je moguće i bez lične, ako je djelo takvo da počinioca treba zauvijek zaključati. Njegov drug, Almen Mujan bi mu, da je i on u Americi, mogao iz prve ruke ispričati kako je to biti punoljetan: sa dvadeset i dvije, koliko je star, već bi godinu dana imao ličnu i pio bez da krši zakon.
Alija Suljić i Almen Mujan žive u Sarajevu i u njemu su, u nedjelju, dvadeset i trećeg novembra, ušli u tramvaj i putnike napali nožem ili noževima, nije najjasnije iz vijesti o ovom događaju, a nije ni naročito bitno je li bilo jedno ili dva sječiva.

Uglavnom, nakon što su nekoliko ljudi, mirnih, tihih, takozvanih običnih građana Sarajeva povrijedili, Mujan i Suljić su uhapšeni privedeni i… I sutra, prije ručka, pušteni na slobodu! Tako je odlučio neko ko se krije iza službenog naziva: postupajući tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu.

Hajmo sada proći gradivo još jednom: Alija Suljić i Almen Mujan su jedne večeri, pijani, ušli u tramvaj i u njemu napali putnike hladnim oružjem, nekolicinu povrijedili; pronađeni su, privedeni, na jednu noć zatvoreni i pušteni!

„Naša policija je sposobna i odlučna. Sve je počinioce krivičnih djela pronašla i privela, ali moraju imati podršku pravosudnih organa koji puštaju kriminalce na slobodu pod izgovorom da nema mjesta u zatvoru“, rekao je, da se podsjetimo, treba to, gradonačelnik Komšić, upozoravajući „da će građani uzeti stvar u svoje ruke, sami se organizovati i riješiti probleme“.

Suljić i Mujan nisu prva dva manijaka kojima je palo na pamet da onako, bez veze, ubijajući nedeljnu večer – maltertiraju koga stignu. I oni su, kao cijela jedna brigada nasilnika: identificirani, pronađeni, svezani i privedeni. Nisu, istina, prebijeni k'o mačke – što bi im se prije tridesetak godina desilo bez suvišnih zašto – već su, sve u skladu sa demokratskim standardima, pričuvani do jutra i odluke onog  postupajućeg tužioca Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu.

Da li bi, važno je pitanje, Suljić i Mujan napravili ovo što su napravili, da su vidjeli, čuli, pročitali, kako su njihovi prethodnici prošli onako kako u normalnim, uređenim, civiliziranim društvima, prolaze pijani i trijezni nasilnici, manijaci opće prakse i, općenito, svi koji na bilo koji način krše zakon? Možda i bi: strah od kazne je najbolji osigurač od činjenja prekršaja. Naravno, možda i ne bi: i pored najstrože policije, najefikasnijeg sudstva, najčuvanijih zatvora i najbrutalnijih mjera prevaspitanja, uspijevaju zločinci raznih fela.

Bez obzira na sva ta možda, da je sve kao što nije, da je, dakle, samo normalno, nikakav postupajući tužilac Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, ne bi, niti nakon moždanog udara, pustio na zrak dvojicu jedva punoljetnih nasilnika. Dnevna šetnja u zatvorskom krugu i udisanje smoga se, naravno, ne računaju.

Sarajevo odavno nije siguran, već grad u kojem roditelji učenike, ne prvih razreda osnovne, već završnih srednje, čekaju ispred škola i prate sa nastave; grad je to u kojem su vijesti o oružanim obračunima, ubistvima, pljačkama, zločinima iz obijesti…redovne kao vremenska prognoza. I ima za takvo stanje puno krivaca i puno uzroka.

Dok građani ne uzmu stvari u svoje ruke

Društvo u kojem se jednostavno isplati baviti kriminalom, u kojem se socijalni status kupuje, umjesto da se stiče, zajednica koja je uglednim proglasila one što su takozvanu tranziciju iskoristili da se prekomjerno obogate, ali nisu, na kraju, završili iza rešetaka, već iza zidina koje im okružuju imanja i vile, po prirodi stvari odgaja one što su spremni pucati iz hira, mahati noževima iz dosade ili na već neki način maltretirati okolinu.

Ona dvojica iz tramvaja odrasli su u današnjem Sarajevu i današnjoj BiH, dakle u okruženju u kojem su mogli vidjeti kako neki mirni, tihi, takozvani obični čovjek, građanin Sarajeva, razumnim i pristojnim ponašanjem dokazuje da nema nikakve granice između poštenja i ludosti, dok se onima što čine suprotno, ne dešava ništa, a i to u najgorem slučaju. U nešto boljem imaju status estradnih zvijezda i slične prihode.

No, sve je to poznato, sve što treba reći je rečeno više puta i ništa se, već jako dugo, novoga ne dešava. E, upravo zato treba ozbiljno, jako ozbiljno, shvatiti Komšićevo upozorenje. Većina građana Sarajeva je sve bliže izboru između trpljenja maltretiranja, života u strahu i visoko rizičnih izlazaka iz kuće i pružanja otpora. Jednostavno, kada zakon legitimira teror, otpor postane jedini oblik preživljavanja.

No, ako se, odnosno kada se to desi – kada, dakle, jednoga dana, a on nije daleko, neko, neki mirni, tihi, takozvani obični čovjek, građanin Sarajeva, pištoljem za koji ima dozvolu, lovačkom puškom, kalašnjikovom sačuvanim iz rata ili kupljenim na crno, izrešeta dvoje, troje maloljetnih ili friško punoljetnih idiota – guzicu će, opet, sačuvati oni što nasilnike preko noći pretvaraju u slobodne ljude; poput postupajućeg tužioca Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu: još jednog u nizu saučesnika u zločinu nad građanima Sarajeva! Pri tome zaposlenog u pravosuđu i sasvim dobro, zapravo odlično plaćenog da bi radio sve suprotno od ovoga što je napravio ili napravila noć nakon upada Mujana i Suljića u sredstvo javnog prijevoza.