Kliker.info

Rođeni na današnji dan 1995. godine, ovoga će oktobra prvi puta na izbore. I ne samo oni, već i bivše djevojčice i bivši dječaci kojima u rubrici datum rođenja piše, recimo, osamnaesti maj te posljednje, ratne godine. Glasat će, barem to mogu, i oni što su, kako se to kaže, svijet ugledali malo kasnije, prve godine mira, osim rođenih na njenom kraju.

Piše: Emir Imamović (Za Radiosarajevo)

Da, toliko je vremena prošlo, cijelo jedno punoljetstvo, od kraja rata do ovoga danas, čemu je teško naći ime, barem jednako teško kao i preživjeti stanje u kojem se ne puca, ima vode i struje, rade tramvaji i… I poneko ide na posao.

Friško punoljetni i oni što su se već navikli – ne treba za to mnogo – da imaju ličnu, moći će, dakle, birati između osamsto šezdeset stranaka, sto osam koalicija i pola miliona kandidata za razne funkcije, od kantonalnih do onih državnih. Kako slučajno ne bi zaboravili da nisu punoljetni za neku stvar, potrudio se USAID, kampanjom kojom one što su odlučili da ne budu birani, poziva da pod obavezno biraju, da izbornu nedjelju ne provedu s usisivačem u rukama ili guzicom na kauču, jer, znamo, kao znamo, šta najmanje loš od svih sistema nudi… Nešto nudi, mi još nikada ne vidjesmo šta. Oni što su odabrali da budu birani, o tome mogu mnogo bolje govoriti: nekadašnji politički proleteri, danas su buržuji kojima za obići kuće i stanove treba rikša.

Narasla su, eto, djeca koja nemaju ama baš niti jednoga dana iskustva življena u ičemu boljem od ovoga što je danas Bosna i Hercegovina. Neka stara, davna, u međuvremenu raskovana BiH, za njih postoji na internetu i u pričama starijih, kojima je, kako se koža bora, sve prije bilo bolje. Još malo, samo malo, pa će se, kako je krenulo, i o robijašima s Golog otoka pričati kao o sretnicima što su džaba bili na moru nekoliko godina. Dobro, malo su nosali kamen tamo-ovamo, koji puta dobili batine, ali bože moj, ima uzaludnih poslova i kod kuće, a takva su vremena došla da čovjek može fasovati u pokušaju da gradskim prijevozom ode s Čengić Vile do Skenderije.

Stekli su, da ponovimo, pravo glasa oni što više, niti formalno, nisu djeca. Generacija koja živi gore od svojih roditelja i daleko, daleko gore od roditelja svojih roditelja, djevojke i momci rođeni i odrasli u atmosferi u kojoj postoje naši i njihovi gradovi, naši i njihovi mrtvi, naše i njihove historije i histerije, nauk o našoj vjeri u školi i njihova djeca na hodniku i ako, uopće, još postoji nešto bosanskohercegovačko, osim konvertibilne marke i pasoša, onda je to bijeda. Dobro, ne treba sada pretjerivati, ima toga još.

Zajedničke su, naime, generacijske spoznaje da se u školu ne ide da se bude pametan, već da pametni idu po diplomu s kovertom, da nema te sposobnosti koja će biti važnija od podobnosti, da politika nekima jeste posao, a nekima preduvjet za posao, da se plaće ne dijele na velike i male, već na redovne i one u perspektivi, da lijepa riječ ne otvara nijedna vrata, ali da pištolj otvara sva, ponekad čak i zatvorska – s vanjske strane, da su džeparoši lopovi, ubojice i narkodileri „žestoki momci“; oni iznad njih sposobni znaju da je klađenje daleko smislenije od odlaska na posao u uvijek za po jednu marku, preprodanu tvornicu, da radno mjesto medicinske sestre košta, ne državu, već kandidatkinju, i to kao njena dvogodišnja primanja, da su okupatori ustvari oslobodioci, a oslobodioci oni što dobiju spomenike koje se u ratu minira, dok se u miru pored njih može pišati, da se može postati ratni invalid i 1997, da je u tramvaju opasnije nego u minskom polju i da su oznake o minskim poljima ono što postoji u prirodi, zajedno sa zekama, potočićima, najlon kesama i zahrđalim čahurama, da je trotoar neoznačeni parking prostor i da je shopping centar mjesto za izlazak, da nema izbora između Beatlesa i Stonesa, već između Cece i Jelene Karleuše, da mi, svi mi, imamo najviše smisla za humor i najmanje kilometara autoputa, da penzioneri više ne idu na more ni zimi i da meso jedu za vjerske praznike, ali ne sve, već samo najznačajnije, da ko laže taj i krade, a ko se nakrao taj ne ubija, već plati druge da to obave…

Znaju, istina, djeca rođena u godini Richarda Hoolbrokea još nešto: živjeti u demokratiji kao najmanje lošem od svih sistema; samo što pojma nemaju zašto je najmanje loš i koliko je manje loš od drugih, gorih. Do sada su, ako nisu imali pametnija posla ili bili na Facebooku, mogli vidjeti kako u tom sistemu, u kojem imaju pravo učestvovati kao birači, čovjek, građanin punoljetni, glasa za titoiste, pa dobije vlast čiji sudionici štampaju kalendare sa ustaškim pozdravom. Sada će, ako hoće, sudjelovati u procesu u kojem najviše šansi imaju oni što se pozivaju na poštenje i broje tuđe bogatstvo, spremajući se da koaliraju s najbogatijim iz široke ponude živo zainteresiranih da ulete u Predsjedništvo.

„Glasaj ili trpi“, poručuje USAID, uz ostale, i djeci Daytona, iako bi bilo mnogo, mnogo poštenije reći: glasaj, pa trpi. Takve su, jebi ga, njihove i naše godine od one 1995. u kojoj su, možda baš na današnji dan, rođeni.