Emil Karamatić: Umjesto o prolaznosti – Proljće je otpočelo s kišom
Da mi je netko 1990. godine rekao.
Da ću se nakon dvadeset i kusur godišnje novinarske karijere.
Više radovati razgovoru sa psom nego sa političarima.
Čuvarima nacionalnih interesa.
Rodoljubima.
Domoljubima.
Svoj toj gomili.
Sve (ne)bitnih mislilaca.
Olinjalih ekranskih narcisoidnosti.
Ljudi koji smrde na samoću ako nisu u političkoj gomili.
Ne bih mu vjerovao.
Ne bih.
Jebi ga, ne bih.
Naprosto postoje ljudi koji vam ogade struku.
Radni dan.
Sat i minutu.
Ogade vam prag preko kojeg morate preći da zaraditi koru kruha.
Nažalost, oni to ne vide.
Politička mrena postane ko opanak.
A mozak i misao postanu teški kao gevikt.
Onaj najteži.
Ogromni.
Oni su pred potonućem u svojoj važnosti.
Samo da im je netko rekao.
Rekao.
Da su smrdljive funkcije prolazna kategorija.
I oni, i svijet bi bili spašeni.
A ja ili neko sličan meni.
Tako miran.
Smiren.
Bez osjećaja gađenja.
U lažnom vrtu karanfila.
Crvenih.
Omamljen mirisom
Ne znajući da se ikad taj svijet.
Takav kakav je.
Rodio.
Emil Karamatić (neznase.ba)
Komentari