Kliker.info

Primiti drugu dozu vakcine u današnje vrijeme se objavljuje kao podvig Alije Sirotanovića, koji je zajebao ruskog rekordera s lopatom Alekseja Stahanova. Često se tim podvigom pokušava objasniti naprednost, hrabrost ali i pokazati koliko nam moždani rade bolje od onih koji su izričiti u svom negativnom  stavu. To njihovo NE odjekuje kao Titovo Staljinu 1948. Rijetki su oni koji kažu da su se vakcinisali zbog osobnog zdravlja, uglavnom su im na pameti putovanja, iako niko nigdje ne ide, osim onih koji odu da se nikad ne vrate. Sudbina podanička.

Piše : Emil Karamatić

Ako sam uredno vakcinisan, stekao sam pravo da vam održim jedno ugodno predavanje ili besjedu o svekolikim zajebancijama koje nas snađoše kao glasače sužnje, koji plutaju po ovoj državi političara plemenitaša. Ali mi ne pada na pamet držati predavanje onima koji to ne žele uraditi. Samo zamjećujem jedno pitanje, koje uporno promiče. Pitanje je novinarske prirode. Ako pomalo dam sebi za pravo (znanstveno novinarskog Marko S.) preseravanja onda ću reći kako to pitanje dolazi iz grupe 5W.

Zašto?

Zašto se većina ne želi vakcinisati ….. Zašto, zbog čega, koga…. Taj odgovor nepovjerenja prema liječnicima i farmaceutskoj industriji, ne možemo uporno adresirati na neobrazovanost, na neinformiranost, primitivizam, internet manipulacije, antivaksere koji ne spavaju itd.

Uzrok?

Gdje je uzrok? Ko je krivac? Ja ne znam. Samo primjećujem. Zašto zvanična struka i znanost nemaju autoriteta i zašto je dozvoljeno da se savjeti traže od seoskih travara i gatara koje gledaju u grah i čevrtaju priborom za jelo ne bi li vam očitali zdravstvenu sliku.

Krajnje je vrijeme da se uozbiljim kad se govori o ovako ozbiljnoj temi. No, rekli bi Čovićevi podanici – biće nam jasnije kad odgovorimo na nekoliko učahurenih pitanja od sudbonosnog značaja za opstojnost svekolikog puka.

Pazi sad.

Hoće li se ikada više dogoditi da dijete radnika i seljaka, ma koliko bilo pametnije, upiše Medicinski fakultet prije djeteta nekog liječnika ili političara, koje je ispod svih razina …… i na kraju mu potpišu da je sve ispite položilo s visokim ocjenama. Godinama se pamet i moždani malo izvježbaju, te uz plemićku pomoć nekad zaostajalo ćaćino i materino dogura i do profesora na fakultetu. Mora neko mater ili ćaću zamijeniti …

Slijedeće pitanje teška srca postavljam, ali vidjevši svega i svačega u dugogodišnjem paćeničkom novinarskom stažu pitam….

Hoće li neko zabraniti eksperimentiranja na devedesetogodišnjim ljudima na operacijskim stolovima samo da bi neki liječnički idiot obranio doktorat, jer isti postupak nije mogao dokazati na bijelim miševima ….

Hoće li se ikada dogoditi da jadan seljak prestane misliti da će ga liječnik bolje liječiti ako mu u nekom polutamnom hodniku u džep gurne par stotina  ili tisuća eura …. Hoćemo li ikad vjerovati, (sad je vidno da ne vjerujemo) da je konačni cilj farmaceutske industrije humanost …..

E kad na ova pitanja odgovorite onda se bavite Čovićevim grbom.

Kako sam ‘čojek od digresija, malo ću se zadržati i na ovom pitanju.

Dakle, jebo vas njegov grb, davno sam zaključio da je lud.

Grb, što jest jest, autentično predstavlja ovu plemićku familiju i šta je tu pobogu sporno. E sad, što su neki detalji ispušteni, namjerno ili slučajno, prosudite sami, nije do plemića Dragana koliko do priprostih hrvatskih heraldičara.

Vidno je da se Dragan dvoumio između te silne peradi što postaviti na vrh grba. Prednost su imale ptice grabljivice kao što su: Soko, Orao ili Jastreb  no problem je što u njegovom kraju obitavaju tek vrane i čavke, orla ni za lijeka.

Ali, kad žurba prevlada, pamet je u manjku. Niko se nije sjetio, kad je već imao želju da vrh grba okarakterizira pernati grabežljivac, bar je to bilo jednostavno. Mogao je kao stari plemić predložiti i reći, stavite mene. To što Dragan nije pernat to je najmanje važno, bitne su druge osobine.

Imao je problem s krupnom divljači i domaćim životinjama. Da je imao dovoljno mudrosti na grbu bi bila sigurno krava buša, a ne naprndaljio lava, koji se zajebava s njegovim plemićkim statusom.

More biti da su Čovići, stari ratnici i osvajači mora. Eto zbog toga lav. Jebiga, Dragan zna što podanici ne znaju. Umjesto šahovnice je komotno mogao predložiti detalj sa starih serdžada ili ruta, kojima su se prekrivale stare kamene kućne površine.

Prijatelji bi rekli neka, zaslužio je, a neprijatelji bi rekli da s križem koji na grbu zauzima važno mjesto, ima veze koliko i sami vrag.

Sve u svemu, zbrajanjem se dobije pomisao  da se Walt Disney ustao iz groba i šprdao s ovom čuvenom familijom.

Ko je kao dijete sakupljao sličice Diznijevih junaka,na novonastalom plemićkom grbu jasno vidi drvo, strašilo, paža, Minija, Mikija i Šilju, a boje su jasne – diznijevske. Od svega uz njegov lik i djelo savršeno ide samo poskok, kao simbol užasnog političkog kraja.

No, aristokratsko porijeklo uz sve plemićke pogodnosti nosi i ponešto znanja i vještina, da plava krv ne poprimi boje šargarepe. Tako bi hercegovački plemić Čović morao znati jahati konja, što on ne zna, a na njegovu nesreću zna svaki hercegovački seljak. Morao bi znati mačevati, međutim, od oštrih predmeta samo zna držati sildžim za koji se pripinjala krava na ispaši. Trebao bi znati rukovati sa samokresom, ako bi ga ne daj bože neko izazvao na dvoboj, ali njegovo visočanstvo nije bilo talentirano za ratne aktivnosti. Discipline ptica grabežljivica  su mu bile puno bliže.

I sad ona tužna istina.

Njegovo porijeklo je čisto zapadnohercegovačko, seljačko, težačko, odrastao kao i mnogi drugi u gladi i bijedi. Njegov preci su često u ranu zimu, kad su se klale svinje u bogatijoj dolini Neretve, silazili i skupljali čekinje i od njih poslije izrađivali četke za ribanje. Poslije vršidbe su na guvnima skupljali zrna žita, ako bi što ostalo poslije ptica. Bile su to jedine dvije discipline kojima su se časni Čovićevi plemićki preci bavili. Ne treba prešutjeti, pomagali su i ti gorštaci ljudima iz ravnice kad bi ih poplave zamotale u još težu sirotinju od one koju su vidjeli u ljudima iz Zapadne Hercegovine. Glad i bijeda su bili naizmjenični. Tako da je bio red, da neki simboli toga plemstva zauzmu mjesto na grbu, koji bi podsjećao na njihove omiljene djelatnosti u prošlosti.

Neoprostivo je također ispustiti magarca, od milja kenjca, kao simbol Draganovih podanika i glasača, ali i simbol predačkog prevoznog sredstva. Čatrnju kao veliki uspjeh u niskogradnji navodnjavanja onih deset kvadrata obradive zemlje što su oteli poskocima. Značajno mjesto na grbu su morali zauzeti preci šverceri duhanom i filanac koji ih gonja. Sve to treba prilijepiti i naravno kao svaki plemić istaknuti i glazbeni instrument, kojim se opjevala slavna prošlost. A štaš, lijepi gusle.

Jedna linija Čovića se još u srednjem vijeku isticala kao prevaranti i sitni lopovi, tako da bi umjesto pletera i nekakve smokove lišćine, grb mogao biti obavijen lisičinama, kao ukras koji je uljepšavao zglobove njegovih predaka.

E kad vam vlada ovakav poremećaj sustava vrijednosti, šta onda očekujete od prostoga puka… Da vam vjeruje? Da vjeruje znanosti? Pa i tamo je korupcija uzela danak, dakako, plemićkim metodama.

Ako pogledamo sadašnjost i samo se malo priupitamo.

(Hoće li iko zaustaviti masovnu proizvodnju beskorisnih doktora znanosti, kako na svim područjima tako i na onim vezanim za novinarstvo, preimenovanih u Odnose s javnošću. Novinarstvo nije znanost, pogotovo Odnosi s javnošću u tu kategoriju ne spadaju (što je i u odnosu na novinarstvo klasično zaprđivanje) nego zanat.)

I tako muka po muka, nevolja po nevolja, siromaštvo i glad, bježanje u inozemstvo,  proradi revolt, ali često kasno. A kad revolt uzme maha Hercegovce i Bosance obuzmu tvrdoglavost i principi. Bježi im s puta kad im proradi princip. Učila nas je historija, vrlo lako se rodi onaj mali što mu je srce uzavrelo. Ne daj se Bože nikome ponaosob, onima što bi se plemićima htjeli zvati, tada provozati pokraj Miljacke.