Kliker.info

Ovih sam dana dobio više savjeta nego cijeli život. Naslušao sam se komentara na svoj račun više nego što normalno čeljade i može podnijeti.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Do nekih doba sam podmetnuo pleća i slušao, trpio te silne dušobrižnike, koji su mi pokušali ukazati da sam ipak ja kriv, što mi je neki omanji mazlum amputirane duše, napunjenom bocom benzina krenuo u napad na nedužnu gvožđuriju, koju je neko u francuskoj preuredio u automobil koji se zove Peogeot 207.

Onako lijep je to bio autić. Radnički mezimac na četiri kotača u kojeg sam bio zaljubljen. Ne kao u đevojku, ne daj Bože, nego onako kad vas uhvati onaj osjećaj da imate lijep komad dobro obrađenog pleha. A znate taj osjećaj, jebiga, kad sami nešto zaradite a uvjereni da je vaše dok ne vidite da je u plamenu i da za nekoliko minuta neće biti ničije.

Mogao bih redati savjete i komentare. Jedan iz daljeg roda kaže, pa eto trebao sam i prije očekivati da mi zapale imovinu, ko biva, kaže, svašta pišem.

Poslije te izjave gledao sam ga i pitao se, Bože dragi, što ga kazni i što mu oduze samopoštovanje, što ga unakazi do te mjere da nije mogao razumjeti da nije gorjelo moje auto nego njegovo, samo što je kao i svaki duhovni siromah sretan što takvo pričinjavanje čovjeka samo na trenutak čini sretnim, ali Boga mi na duže staze nesretnim čak i pet generacija koje nisu ni rođene ali će im takav nesretnik prenijeti kako je vidio susjedovo ili rođakovo auto kako gori i eto bio sretan što nije njegovo.

Je, je, bilo je i onih koji su pitali u koga sumnjam. Ponavljao sam, ko’ dobro uvježbani papagaj, da sam ja kriv. A kriv sam velim da bi odgovorom zadovoljio dio halavog polusvijeta, što sam izabrao da budem novinar, u pogrešnoj zemlji u pogrešnom vremenu.

Eto, ja sam kriv, pizda Vam materina, velim. Nema ko drugi.

Eh Bog da im dušu oprosti, imam i onaj dio nekakve rodbine koji slučajno nose moje prezime, oni kažu kako su ih negdje u nekoj hercegovačkoj vukojebini pitali, a je li, što vam je onaj novinar Karamatić? Oni bi, u želji da spase goli život, uglavnom rekli kako im nisam ništa, rekli bi, taj je iz nekog drugog plemena. Mi s njim nemamo ništa. I nemaju i ne daj Bože da imaju sa mnom bilo što.

A jebiga prezime ko’ prezime, nismo birali.

Meni nešto drago ovo moje posebno zbog ova četiri početna slova.

I da ne bi pomislili da je moj rod loš moram vam reći raduju me oni a takvih je puno više, oni nisu ništa govorili, jer pametan čovjek u tuđoj nesreći skoro ništa ne govori.

Njima onako sakriveno suza krene s knedlom u grlo i kažu, a jebiga tu sam.

Oni ne govore, što svugdje zavlačiš taj jebeni novinarski nos. Oni šute, pale svoje auto i voze te gdje treba. Pitaju dokle je istraga stigla.

Oni me ne žale, jer nisam za žaljenja. I oni to znaju. Njihovoa rečenica je poetična.

Oni kažu, jednostavno, bez ustezanja: „Stoka, moj Emile, stoka“.

Ovakve male nesreće dođu vam kao test,da razdvojite i vidite koliko ima ljudi koji se onako ljudski brinu za vas i onih koji su po svom poslanju seratori života. I neka sam ih vidio, valjda je vrijeme da se to čovjeku dogodi u pedesetoj, jer svaka godina prije, bilo bi rano.

Ovim mojim zapažanjima moram dati na estetskim opisima da bih ukomponirao, jad, bijedu i otupjelost ljudi i onih drugih koji s malo riječi i puno duha vide i razumiju ne moj problem nego moj kao svoj.

Sretan sam što je takvih puno više nego što sam mislio.

A moje auto nije zapaljeno zbog novinarskog poziva i mojih stavova. Nije, jer ni Monika Seleš nije pisala a kreten joj j zabio nož u leđa. Lenon je pjevao i to dobro pjevao i ubio ga idiot. Eh, njih dvoje mi samo slučajno padoše na um, a koliko je bilo takvih ni krivih ni dužnih.

I jebiga, što u svemu onda dođe, u cijeloj toj priči komad lima kojem su Francuzi, što bi moj ćaća Mirko govorio, nadili’ ime Peugeot 207.

A ja sam ipak sam, s dušom drage žene u daljini. Koja pravi plan o odlasku negdje daleko gdje nema jebenih dušebrižnika koji mi kažu, pa ko te jebe, za sve si sam kriv.

Sve to promatram sa pojačanim uzdahom i velim o pastoru Niemölleru kako si Ti bio velik čovjek.