Kliker.info

Velim neki dana prijatelju, kako bi mi bilo žao da Milorad Dodik ode s vlasti. Veli on meni:”Jesi li normalan.”

“Jesam, normalan nego što.”

Kaže:”Pa kad si normalan kako takvo što možeš tvrdit.”

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Velim: ” Evo ovako. Je li Milorad Dodik političar?”

“Jest, a što bi drugo bio, vrag ti ga odnio. ”

“Je li Milorad Dodik onako da ne kažem budalast, eksplozivan i priprost? Je li Milorad Dodik pokrao sve što se moglo pokrasti u Republici Srpskoj? Je li glumac nacionalizma? Je li krade izbore? Je li se ponaša ko’ da su Srbi njegovo privatno vlasništvo, ko’ da im je svima ćaća?”

“Pa, ajde Boga mu poljubim jest, što si navro, ma gore još otoga'”, kaže moj prijatelj.

“Eto vidiš, nisi glup, veliš gore još od toga, neka, neka velim ja njemu, polako. Ima toga još zbog čega bi ja Milorada Dodika ostavio na vlasti.”

“Krv ti Isove’ de reci.”

“Je li Milorad Dodik voli vlast? Je li jedino u koaliciju hoće s većinskim vlasnikom svih Hrvata Draganom Čovićem? Je li Milorad Dodik pod kontrolom ima tužitelje, sudove, a Boga mi i onog Inzka, samo jadan ne vidi da ga je ovi pritisnuo?”

“Stani polako.”

“Sad me ne prekidaj.”

“Je li Milorad Dodik ekonomski uništio Republiku Srpsku, je li poziva stalno na nekakve referendume o odcjepljenju? Je li zapečatio povrataka izbjeglih i prognanih i raseljenih ? Je li slavi ratne zločince?”

“Znam, hoće ime Radovana Karadžića prikovati na studentski dom, sve znam.”

“Ne znaš , pusti me da završim.”

“Je li mu onaj direktor SIPE Goran Zubac poslušan? Je li može uhapsiti i svetog Petra, ako mu padne na pamet? Je li Milorada Dodika obožavao vladika Vasilije Kačevenda a i on njega? Je li katoličkim biskupima dijeli odlikovanja, zato što nisu dizali veliku galamu, kad je Radovan Karadžić progonio Hrvate iz Srpske, a onaj naš biskup Komarica se sa odlikovanjima šepurio ko’ fazani s perjem u proljeće?”

“Neka stani da te prekinem na trenutak”, kaže moj prijatelj.

“Neka neka, polako ne prekidaj me. Evo neću dugo.”

“Je li Milorad Dodik što bi rekli njegovi obožavatelji u Zapadnoj Hercegovini čov'ik po mjeri katoličke crkve? I evo da ne bi dužio, je li Milorad Dodik predmetom obožavanja „Poskoka“, jedine hrvatske Internet duševne bolnice?”

“Ma bolan ne bio jes’, sve je to istina, ali nije mi jasno što bi ti onda da takav čov'ik krv ti Is'ove ostane na vlasti?

“E, u tom i jes’ poanta, rođo moj. E takav, takav nama treba na vlasti. Takav budalast, nama novinarima treba na vlasti. Fini sam para ja na Miloradu zaradio.”

“Na njemu?”

“E,e, na ovakvom kakav je. Što si mislio, da je bio neki normalan, ne bi za kruha gospe mi Blažene.”

“Što si mislio, zarađivati pare na normalnom političaru, odmjerenom diplomati, koji poziva na bratske odnose među narodima, koji želi stvarati pozitivno političko ozračje za ekonomska ulaganja, reviziju privatizacije, koji želi povratak raseljenih i izbjeglih, europske integracije i sve ono što političara čini čovjekom a omeđen prostor državom. E, nema ti tu pare prijatelju moj, sa takvim političarom novinar u BiH možeš crknuti, krepati od gladi. Nema ti tu sreće. ”

“Znači vama novinarima da bi ste imali posla na vlasti treba ni manje ni više nego, ljudski kazano, odron. Nego, pratiš li danas pregovore između Dragana Čovića i Milorada Dodika?”

“Pratim, i vjeruj mi, i danas sam na njima naumio zaraditi, e koliko ne znam.”

“Kako ćeš zaraditi?”

“E, naljutit ću i jednog i drugog i kad ih naljutim s pitanjem koje sam im naumio postaviti, to će objaviti, evo da se kladimo, ona Internet duševna bolnica – Poskok.”

Moj prijatelj se uskomešao, počeo mi objašnjavati kako ih ne mogu naljutiti, kako su dobili izbore i kako mogu što hoće i još mi reče kako se jebe Poskoka što ću ih pitati. No, ponudio sam mu opkladu od 1000 KM bez PDV-a da će Milorad Dodik na moje pitanje ljutito reći, eto jesi li sad zadovoljan, a da će Čović početi, što i nije njegova osobina mahati rukama upozoravajući glasnogovornika stranke da prekine konferenciju i da mu signalizira kako nema više prostora za postavljanje novinarskih pitanja. I da će od cijele konferencije upravo to što budem pitao – Poskok prvo objaviti.

“Volio bi i to vidjeti, prihvaćam opkladu”, rekao je moj prijatelj i sačekao rasplet situacije kod Šefike u buregdžinici.

Početak konferencije dosadno uokviren u protokol. Dragan Čović uobičajeno mrtav hladan, izgledao je kao na apaurinima, dok je Milorad Dodik ostavljao dojam čovjeka koji se zajebao u odabiru lijekova, kao da je popio apaurin pa posle njega viagru. To vam je ono stanje kad bi kao j….. ali mu se ne da.

Pitanja su prštala sa svih strana. Čas je odgovarao Čović čas Dodik. Na trenutak mi se učinilo da ću izgubiti onih 1000 KM kao malo kada. Čak sam pomislio da je konferencija previše europski uljuđena i da je ovaj srpskohrvatski dvojac nesalomiv.

Međutim, svita političara iza jednoga i iza drugoga odavala mi je ipak sliku nesigurnih političara kojima treba potpora, pa makar da im pušu u leđa likovi poput Marinka Čavare ili Borajane Krišto s jede strane, a sa druge strane Igora Radojičića i Nebojša Radmanovića.

Možda bi i izgubio opkladu da i Čović i Dodik ničim izazvani nisu počeli glumiti genetičare.

Naime, Dodik je prvi kazao kako je protukandidat njegove stranke za člana Predsjedništva BiH Mladen Ivanić dobio u Republici Srpskoj preko 25 tisuća bošnjačkih glasova. Dok je Dragan Čović kao iskusniji genetičar, svjetskog glasa ustvrdio da je njegov protukandidat dobio preko 60 tisuća bošnjačkih glasova.
Pitanje je naprosto bilo servirano. Od mene se očekivalo samo da isprovociram prvo Dodika, potom Čovića i Poskok, te na kraju da uzmem 1000 KM bez PDV-a. Morate priznati jako malo posla za toliki novac.

Vrlo brzo sam reagirao uz zahvalu mladom kolegi glasnogovorniku HDZ-a BiH Anđelku Maslaću što mi je udovoljio zahtjevu.

“Moje pitanje je”, velim, “gospodo Dodik i Čović jako jednostavno. Pitao bi vas, budući da mi je jasno da matematičku koaliciju imate odmah, narodne mase bi moglo interesirati, ima li ijedna programska točak oko koje bi ste se mogli usuglasiti, vi gospodo zajedno sa Bakirom Izetbegovićem.”

U Dodiku je na trenutak viagra potisnula pet miligrama apaurina.

Vidno isprovociran, rekao je da oni vlast žele samo zbog fotelja, još je dodao moju dobitnu kombinaciju na lotu. „Jeste li zadovoljni sa odgovorom“?

Ne znajući Dodik o čemu se radi rekao sam mu: „Mićko jako zadovoljan, kao malo kad“.

Pomislih prvu trećinu sam zaradio, ostao mi je još Dragan Čović.

“Da ne bi gubio vrijeme”, upitao sam i jednog i drugog.

“Oprostite gospodo kad već tvrdite da su Vaši protukandidati dobili toliki broj bošnjačkih glasova, ako je moguće volio bi da mi kažete, je li to tvrdite kao političari ili kao genetičari?”

Čak i nisam slušao što odgovaraju na to pitanje koliko mi je bilo bitno da kamera zabilježi mahanje rukama Dragana Čovića koji je bio okrenut prema glasnogovorniku stranke upozoravajući ga kako je kraj pres konferencije.

Pomislih, bravo Dragane, dvije trećine opklade sam dobio. Ostao je samo treći dio. No, znao sam da je to lančana reakcija koja mora uroditi plodom. Uzdisaji i bučno negodovanje Milana Šutala i još pokojeg sljedbenika diktatora već mi je ukazivala da i prije nego što dođem u redakciju mogu na najvećoj Intrnet duševnoj bolnici u Hrvata – Poskoku čitati kako su me Dragan Čović i Milorad Dodik namagarčili sa svojim stiliziranim i pametnim odgovorima.

Na kraju mi je ostalo jedino da svratim u buregdžinicu kod Šefike.

„Znam, znam, sve znam“, rekao je moj dragi prijatelj.

Uz nadoknadu od 500 KM oprostio sam mu pola iznosa uz želju da državi ipak plati PDV. A sa zvučnika ko’ u dobra stara jugoslavenska vremena svirao je, meni ne baš drag, ITD band.