Kliker.info

Vlada Federacije BiH prošle je sedmice utvrdila prijedlog zakona o radu. Pri tome na taj zakon Vlada nije dobila saglasnost svih socijalnih partnera, preciznije predstavnika Sindikata, zbog čega sindikalisti poručuju premijeru i ministrima da će njihov naredni sastanak biti pred Parlamentom FBiH na protestima protiv zakona kojim se želi postići, kako kažu, da radnici postanu robovi, a da se FBiH vrati u doba robovlasništva.

Piše : Eldar Dizdarević (Oslobođenje)

S druge strane, iz Vlade FBiH su saopštili da je novi zakon u potpunosti harmoniziran sa svim propisima EU, pri čemu se nastavlja dobro uhodana tradicija ovdašnje izvršne vlasti da se samo zakoni harmoniziraju i usklađuju, ali ne i plate, penzije, socijalna pomoć i općenito sva druga prava građana. Opozicija je također ogorčena na federalnu Vladu i poručuje da neće dopustiti usvajanje neusaglašenog zakona.

Oko ovog zakona se u posljednje vrijeme s pravom dosta raspravljalo u ovdašnjoj javnosti. Vlada FBiH i poslodavci su bezrezervno i nekritički “za” ovaj zakon, a Sindikat je žestoko “protiv” njega. Poznato je također da je zakon na izvjestan način pripremao, a izgleda čak i doslovno pisao MMF (Međunarodni monetarni fond), što je zapravo i navedeno u takozvanoj Reformskoj agendi. Zbog toga predsjednik Sindikata kaže da mu se kosa na glavi diže kada čuje ko je sve pripremao i osmišljavao novi zakon, te dodaje da su to bile “finansijske strukture koje gdje god se pojave, tu trava više ne raste” (dakle, MMF i Svjetska banka, op. a.).

Međutim, ovoga puta nećemo o natezanjima oko ovog zakona, nego ćemo probati sami analizirati šta kaže ovaj novi zakon, s obzirom na to da je objavljen na internet-stranici federalne Vlade. Prije toga zaista moramo skrenuti pažnju na jedan važan detalj. To je način na koji ga je Vlada FBiH usvojila. Naime, prema našoj legislativi, sve zakone u FBiH važne za poslovanje i ekonomiju prvo usaglašava Ekonomsko-socijalno vijeće, koje se sastoji od tri socijalna partnera: predstavnika Vlade FBiH, poslodavaca i Sindikata. Ovog puta Vlada FBiH je usvojila zakon bez saglasnosti Sindikata i to je jedan ogroman propust i presedan premijera Fadila Novalića, koji zapravo na taj način veoma jasno pokazuje da mu je važnije da progura ono što traži MMF nego što ga zapravo stvarno interesuje stanje u ovdašnjoj ekonomiji.

Pogledajmo sada šta kaže zakon. U prvom dijelu se definiraju opće odredbe, udruživanja radnika i poslodavaca te razni oblici diskriminacije na radu. Međutim, već se u članu 22. ovog zakona odstranjuje jedna velika nedoumica koja je proteklih mjeseci uzbuđivala ovdašnju javnost. Naime, u tom se članu dopušta mogućnost zaključivanja radnog odnosa između poslodavca i radnika i na određeno i na neodređeno vrijeme. Znači, rad na neodređeno vrijeme nastavit će da postoji, s tim da se ugovor na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od tri godine. Precizirano je također da obnavljanje ugovora sa istim poslodavcem nakon perioda od tri godine automatski se smatra ugovorom na neodređeno vrijeme, što je zapravo prilično dobro rješenje. Rad se na osnovu člana 26. može ubuduće obavljati i izvan prostorija poslodavca (kod kuće ili u nekom drugom prostoru koji osigura radnik), a u članu 28. se propisuje da je poslodavac dužan u roku od 15 dana dostaviti radniku fotokopiju prijave na obavezno osiguranje. Zatim se u slijedećim dijelovima zakona propisuju prava iz segmenta obrazovanja i usavršavanja za rad, radnog vremena (40 sati sedmično, raspoređeno na pet ili šest dana), odmora i odsustva, s tim da se plaćeni godišnji odmor propisuje na najmanje 20 do najviše 30 dana. Tu su zatim još i propisi o zaštiti radnika na radu, porodilja, plaća i naknada plaća i tako dalje. Interesantna je odredba iz člana 86. da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se nakon prestanka ugovora o radu, a najduže dvije godine, radnik ne može zaposliti kod drugog lica koje je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun trećeg lica, ugovarati i obavljati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem?!

Propisuju se zatim još i naknade šteta, kao i uslovi prestanka ugovora o radu te ostvarivanje prava i obaveza iz ugovora o radu (sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze). Tu su još i propisi o sudjelovanju radnika u odlučivanju kroz vijeće zaposlenika, reprezentativnost sindikata i udruženja poslodavaca i tako dalje. Dodajmo još i to da zakon zaista predviđa mogućnost smanjenja otpremnina, kao što to tvrde sindikalisti, ali i mogućnost suspenzije bolovanja porodiljama u slučaju potrebe radnog procesa (harmonizacija sa EU?!, op. a.). I tu su još na kraju posebne i kaznene odredbe, kao i prijelazne i završne odredbe zakona o radu. U svemu tome, manje ili više, nema pretjerano spornih detalja osim gore pomenutih plus još nekoliko sitnica.

Međutim, ono što se najviše proteklih mjeseci pominjalo u ovdašnjoj javnosti nalazi se u zakonu od člana 137. pa nadalje. Riječ je o kolektivnim ugovorima. Član 140. predviđa da kolektivni ugovor može trajati najduže tri godine i primjenjivati se najduže 90 dana nakon isteka roka na koji je zaključen. Član 181. također navodi da se svi važeći, trenutno postojeći kolektivni ugovori, moraju uskladiti sa ovim zakonom u roku od 90 dana od dana njegovog stupanja na snagu, a da, ukoliko se kolektivni ugovori ne usklade u tom roku, prestaje njihova primjena. Znači, tačno je da Vlada FBiH (zapravo MMF, koji je tvorac ovog zakona) ukida kolektivne ugovore, pri čemu nije nikakva utjeha to što će se praviti novi. Naime, član 139. propisuje postupak kolektivnog pregovaranja i kaže da ako se u toku pregovora u roku od 45 dana ne postigne saglasnost za zaključivanje novog kolektivnog ugovora, učesnici mogu da obrazuju arbitražu za rješavanje spornih pitanja, što, naravno, Sindikatu ledi krv u žilama.
Zamislimo slijedeće. Kolektivni ugovor istekne, a nakon toga se u roku od 45 dana ne postigne sporazum o novom. Poslodavci se, recimo, zainate oko nečega, Sindikat se protivi, a predstavnike Vlade ionako samo interesiraju honorari za sjednice. Prema zakonu, onda se ide na arbitražu pred takozvano Mirovno vijeće (član 151), ali bez vremenskih ograničenja i rokova u kojim se mora pronaći rješenje, te propisivanja bilo kakvih pravnih normi prema kojim će suditi Mirovno vijeće. U tom trenutku sve će to početi neodoljivo da  podsjeća na čuvenu izreku Winstona Churchilla, koji je rekao da “ako želiš da ne riješiš neki problem, onda samo formiraj komisiju”. Shodno tome, ovaj zakon ne nudi apsolutno nikakvu sigurnost niti garanciju radnicima u smislu šta će biti sa kolektivnim ugovorima nakon tri godine. A s obzirom na to da se kolektivnim ugovorima u potpunosti reguliše skoro sav obim prava vezanih za egzistenciju radnika, potpuno je razumljivo kada sindikalci optužuju Vladu da novi zakon ne nudi rješenja koja poboljšavaju prava radnika u odnosu na važeći zakon, nego da on zapravo “vrijeđa inteligenciju svakog radnika i radnice u FBiH”. U pravu je i opozicija kada kaže da ovim zakonom “Vlada FBiH gura glavu u pijesak i sakriva se od odgovornosti” jer, zapravo, ona propisanim načinom produženja kolektivnog ugovora otvara mogućnost beskrajnog natezanja, pri čemu će najviše nastradati ovdašnji radnici.

Ovakvim zakonom može biti zadovoljan samo MMF, koji ga je izgleda doslovno i pisao te poslao Vladi FBiH na potpisivanje i usvajanje, jer se njime ukidaju kolektivni ugovori i do beskraja produžuje i marginalizira njihovo ponovno usvajanje, čime se zapravo ukidaju sva do sada stečena prava radnika. A to jednostavno nije dobro.