Kliker.info

Aktuelna priča o (ne)akreditiranju visokoškolskog obrazovanja u BiH bila je povod za intervju s akademikom Ejupom Ganićem.

Da li se slažete s onima koji tvrde da je problem proizveden jer politika tako hoće?

– Generalno gledano, sve što je dobro u jednoj državi, velikim dijelom pripada politici. Sve što je loše u jednoj državi, takođe je rezultat politike koju vode vladajuće strukture. Naša politička scena puna je korumpiranih i nesposobnih pojedinaca. Ova dva elementa se međusobno dopunjuju, a svaki je za sebe razarajući.

Koliko se cijela ova priča odnosi na Vaš univerzitet, bez obzira na to što SSST ima i britansku akreditaciju?

– U onoj mjeri u kojoj se kod nas i u regiji pravi zbunjujuća distinkcija između državnih i privatnih univerziteta. Od 10 najboljih univerziteta u svijetu, većina su privatni.

Zaštita studenata

Na svaki način koji je relevantan za dodjelu akreditacije, mjerenje kvaliteta programa, transparentnosti procedura ili sposobnosti akademskog osoblja, ne bi smjela postojati razlika u valorizaciji zavisno od upravne i vlasničke strukture date institucije. Ne bi smio postojati ni privid posebnih kriterija za privatne u odnosu na državne škole. Svi mi radimo uz odobrenje države, svi smo podležni istim zakonima i svi plaćamo poreze. Univerzitet koji ima akreditaciju, morao bi time imati i garantovan set osnovnih uslova za provođenje programa koji rezultiraju u diplomi. U situaciji kakvu mi imamo, naša britanska akreditacija je izuzetno važna da bismo zaštitili studente od propitivanja validnosti njihovih diploma. Takva zaštita bi nam trebala biti nepotrebna.

Kako je tekao proces akreditovanja Vašeg univerziteta?

– Tokom osnivanja morali smo proći proces akreditovanja od Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, što smo uspješno finalizirali. Kada je osnovana državna Agencija za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta, trenutno smještena u Banjoj Luci, prošli smo novi proces akreditovanja koji je također uspješno okončan. Tim za prvu akreditaciju činili su eksperti u oblasti obrazovanja iz BiH, dok su u drugom timu bili i profesori iz drugih zemalja. Univerzitet kao cjelina treba biti akreditovan, a što se tiče pojedinih programa unutar univerziteta, postoje mnogi primjeri u svijetu gdje se ovakve odluke prepuštaju univerzitetskom ekspertnom timu i naučnom savjetu na raspravu i usvajanje. Ako bi se svaki program pojedinačno akreditovao, država jednostavno ne bi imala kapaciteta da proces godinama privede kraju, jer su na većini univerziteta u pitanju stotine programa. Međutim, pri procesu akreditacije univerziteta, kriteriji trebaju biti ti koji će omogućiti određenoj instituciji kredibilitet za daljnji unutarnji razvitak i uvođenje novih programa.

Što se tiče naše britanske akreditacije, za taj je aspekt zadužena Quality Assurance Agency iz Velike Britanije (Agencija za osiguranje kvaliteta visokog obrazovanja), a naši studenti dobiju i diplome Univerziteta u Buckingamu, pored osnovnih diploma sa SSST-a. U suštini, mi smo podložni svim kriterijima koji su važeći i za britanske univerzitete, te kvalitet programa i ispitnih procedura mora prethodno zaživjeti i imati potvrdu kroz britansku kontrolu po svakom semestru.

Ima onih koji tvrde da je sve oko akreditacije samo tehničko pitanje, a da se ne govori o onom najvažnijem, koliko ova država izdvaja iz budžeta za nauku. Šta Vi mislite?

– Oboje je važno. Akreditacija u BiH nije tehničko pitanje, ona je prvo suštinsko pitanje koje traži odgovor da institucija ima sposobnost i uslove da provodi akademske programe, te to čini na način koji je slobodan od svake korupcije bez obzira na to da li je u pitanju državna ili privatna škola. Dakle, akreditacija je neko nulto stanje i postaje tehničko pitanje samo onda kada je proces akreditiranja transparentan i kompetentan. Naučna utakmica počinje tek nakon ovog koraka, gdje sve diplome znače nešto, ali neke znače više od drugih – na isti način na koji diploma sa Harvarda znači nešto drugo od diplome malog javnog univerziteta iz neke američke provincije. S druge strane, univerziteti sami grade svoju reputaciju vremenom, pa i kod nas već postoji svjesnost o vrijednosti pojedinih univerziteta koji imaju akreditaciju, ali ne puno više od toga. Problem je što upravo državna administracija postaje utočište diplomanata takvih univerziteta, jer privatni sektor traži suštinski obrazovane kadrove dok politika većinom traži samo podobne. Obrazovnu politiku onda diktira kadar najmanje kompetentan da to čini. Katastrofalna statistika ulaganja u nauku pokazuje da naše liderstvo ne vjeruje da znanje i nauka mogu promijeniti stanje u državi uprkos svim međunarodnim indikatorima koji pokazuju suprotno.

Šta bi se pod hitno trebalo uraditi u oblasti akreditiranja? Kako istjerati politiku iz nje?

– Potreban je angažman više od jednog društvenog sektora. I ovakvi intervjui su korak naprijed, jer infekcija koju imamo buja samo u mraku. Imamo tragikomičnih slučajeva gdje neko osniva fakultet, a kasnije i univerzitet, te čitavu rodbinu prevede u doktore nauka. Mnogi političari su se okitili diplomama iza kojih ne stoji nikakvo znanje niti kvalitet. Istraživačko novinarstvo je ključni saradnik u pozivanju na odgovornost i poticanju javnosti da svojim novcem i svojim glasačkim listićima donosi odluke. Međunarodna zajednica, još jako prisutna u BiH, takođe može biti važan saveznik. Akademska zajednica mora biti glasnija u ukazivanju na probleme u obrazovnom sektoru. Više od svega, potrebna je politička volja za depolitizacijom, što znači da relevantna ministarstva trebaju stručnjake koji će provoditi transparentne procese i raditi na redovnim provjerama akreditiranih institucija.

Često je kod nas povika na privatne univerzitete samo zato što su privatni. A javnim se gleda kroz prste.

– Imamo tendenciju da na privatne univerzitete gledamo kroz prizmu najgoreg, a na državne kroz prizmu najboljeg. Ovo je bizarno kada znamo da svi univerziteti u BiH rade samo uz dopuštenje države. Upravna i vlasnička struktura u ocjenjivanju kvaliteta bi morala biti irelevantna ako svi pratimo iste zakone. Loši univerziteti su slični jedni drugima bili privatni ili ne. Takođe, postoji stigma o školarinama koja podrazumijeva da mislite da su državni univerziteti besplatni, što je tačno samo za jedan broj studenata, ili da mislite da porez nije način plaćanja usluga. SSST nije oaza samo za djecu čiji su roditelji izuzetno imućni. Veliki broj uglednih univerzitetskih profesora, ljekara i stručnjaka sa skromnim budžetom školuju djecu na našem univerzitetu. Svaki dobar univerzitet ima i stipendije i financijsku pomoć za one koji zasluže mjesto na njemu, a ulaganje u obrazovanje je najbolja moguća investicija roditelja.

Parametri uspjeha

Jednostavno rečeno, mi se pokušavamo mjeriti sa drugim sličnim institucijama na svjetskoj skali. Vodeća međunarodna agencija QS, koja izdaje jednu od najreferentnijih lista rangiranja univerziteta na svjetskoj skali (QS World University Ranking), rangira i nas. Parametri uspjeha su transparentni i mjerljivi: jedan od njih je činjenica da naši studenti dobijaju mjesta na postdiplomskim (master) i doktorskim studijima na vodećim univerzitetima u Evropi i svijetu, uključujući Oxford, Cambridge, London School of Economics i drugima. SSST je, po svim parametrima, elitna škola, gdje se riječ “elitizam” odnosi na kvalitet programa i mjeri se kompetencijom diplomanata i rezultatima koje postižemo. Mi prvenstveno dajemo znanje koje omogućava studentu biranje posla nakon studiranja. Ne punimo liste biroa za zapošljavanje. Naša je misija biti centar izvrsnosti i na tome svakodnevno radimo.

Šta je ono što Vašim studentima prije svega omogućavate, a čega nema na državnim univerzitetima ili nema dovoljno?

– Sve navedeno. U samom procesu nastave na našem univerzitetu, omjer profesora i studenata je 1:4, tako da je dostupnost profesora daleko veća nego na nekim univerzitetima koji imaju hiljade upisanih. Grupe studenata na vježbama su limitirane da bismo omogućili direktniji pristup znanju bez obzira na oblast studija (medicina, stomatologija, kompjuterske nauke i dr.). Svaki profesor prolazi evaluaciju vlastitog rada, ali i evaluaciju od studenata. Ulažemo u vlastitu infrastrukturu; naše laboratorije su usporedive samo sa vodećim naučnim institucijama u svijetu. Bavimo se istraživačkim radom. Naši profesori, koji većinom dolaze sa doktoratima iz inostranstva – uključujući vodeće svjetske univerzitete, vode naučne projekte i objavljuju radove. Mi nismo krenuli u registraciju još jednog bh. univerziteta, već univerziteta koji će se takmičiti na svjetskoj sceni. Imamo redovne seminare koje vode gostujući predavači iz industrije i sa svjetskih univerziteta, razmjenu studenata i osoblja preko Erasmus programa, razmjenu u svim aspektima sa Univerzitetom u Buckinghamu, tako da detaljno pratimo ono što se događa u svijetu na planu obrazovanja.

Ja sam završio MIT (Massachusetts Institute of Technology), većinom prepoznat kao vodeći svjetski univerzitet – rijetke su rang-liste koje ga stavljaju na poziciju dva. Duh ovog univerziteta čini izuzetno uređen i precizan sistem organizacije i selekcije profesora i studenata, što sam djelimično inkorporirao i na SSST-u – naravno, onoliko koliko je to moguće u uslovima u kojima živimo i radimo. Hoću reći da je moj cijeli život – uz jednu važnu pauzu – posvećen nauci. SSST je rezultat životnog rada i nastojanja. Veoma je važna i ta osnivačka vizija u postavljanju temelja jedne naučne institucije.

Pogledali smo QS rang-listu svjetskih univerziteta, mislim da ste već dali barem dio odgovora na pitanje šta je razlog zbog kojeg je SSST ocijenjen najboljim u regionu. Šta Vas ohrabruje kada pogledate unaprijed?

– Znamo da smo u stanju razvijati globalno konkurentnu obrazovnu instituciju, ali SSST ne postoji u vakuumu. Istina je da je naša politička scena još primarno okupirana vlastitim održavanjem i da većina sredstava koja država generira služi održavanju tromog i neučinkovitog sistema preopterećenog kadrovima – međutim, mi smo u stanju pronaći sredstva za razvoj kroz takmičenje sa projektima na evropskoj i svjetskoj sceni.

Promjena kursa

Na čekanju imamo obezbijeđena sredstva za razvoj infrastrukture od Saudijskog fonda za razvoj, u visini od 25 miliona dolara. Zahvalni smo na svakom kompetentnom sagovorniku i želimo vjerovati da postoje ljudi na odgovornim pozicijama, u oba entiteta, koji pozitivno utiču na mijenjanje kursa kada je u pitanju razvoj nauke i obrazovanja u BiH. Ako država ne bude stopirala ovaj proces na svim nivoima, od Općine do Predsjedništva i Parlamenta BiH, mi ćemo uskoro uspjeti zaposliti oko 200 novih doktora nauka, Bosanaca i Hercegovaca školovanih u svijetu, stručnjaka u svojim oblastima koji se žele vratiti.

Edina Kamenica (Oslobođenje)