Kliker.info

Posljednjeg dana ovoga mjeseca Edin Osmić, narodnim masama, fanovima i medijima poznatiji kao Edo Maajka, započinje seriju koncerata od Istre, preko Vojvodine, pa sve do Tuzle, gdje je bio dijelom, onim najvažnijim, najbolje hip-hop scene u regiji. Zatim se, na jesen, vraća tamo gdje mu je sada kuća: u Tel Aviv, da završi svoj novi album, pa još jedan za djecu, radi na scenariju za animirani film, na stripu, da piše…

U međuvremenu će, ako ga nađe, nastaviti planirati povratak u Zagreb, u kojem je proveo ratne godine i iz kojeg mu stižu vijesti što ga nepodnošljivo podsjećaju na vrijeme izbjeglištva i godine nimalo lakog i ugodnog preživljavanja.

U nekim od skorašnjih intervjua najavljivao si mogućnost obiteljskog preseljenja iz Izraela u Zagreb. Je li taj plan još aktualan ili te vijesti iz Hrvatske odgovaraju svakoga dana u svakom pogledu?

Hahahaha, pa obeshrabrujuće su vijesti, zadnjih godinu-dvije dana pogotovo. Volio bih da se neke zvijezde poklope što prije pa da prijeđemo u Zagreb. Situacija mi je dosta komplicirana i puno toga ne ovisi o meni: plan mi je od ove godine pokušati provoditi barem 65 posto vremena u Zagrebu, s obitelji, naravno. Najveća prepreka u tome je infrastruktura. U Izraelu su za djecu stvarno odlični uslovi, ali sve je preskupo i svake dvije-tri godine je neko bježanje u podrume. Mislim da bismo bili puno mirniji bez toga…

U Hrvatsku si došao 1992. kao izbjeglica iz Brčkog. Po čemu ti pamtiš te ratne godine i kako komentiraš česte usporedbe sadašnjosti s njima?

Pamtim ih po puno toga, to je čitava knjiga nabrajanja: kaos, bezvlašće, nesigurnost, strah i sram, ali uglavnom preživljavanje. Sada osjetim kod ljudi neko mirnodopsko čekanje, iščekivanje da se nešto dogodi na globalnom ili lokalnom planu… To me podsjeti na onu iz ratnih godina kad čekaš samo da stane, uvjeren si da kad rat stane – sve će biti dobro i isto kao prije, ali ništa nije bilo isto kao prije.

Poređenje mi je logično jer se ponavlja skoro jednaki obrazac, od retorike u pojedinim medijima do nacionalista na vlasti u čitavom regionu. “Hrvatko” je zamijenio “Super Hrvoja”… To poređenje javlja se na Balkanu svako malo, jer se puno sranja gurnulo pod tepih, a retorika nacionalista na vlasti, koji su većinu tih godina od rata bili vlast, ratna je retorika i svoju nesposobnost će uvijek, ali baš uvijek prekriti nekom prijetnjom za sigurnost i izvlačenjem kostura iz ormara.

Repaš o neugodnim aerodromskim iskustvima u kojima je tvoje pravo ime Edin zvučalo kao mudžahedin. Jesi li zbilja imao takvih muka ili… 

Da, puno puta, moja realnost je nešto što postaje standard na europskim aerodromima. Na aerodromu u Tel Avivu sam u skeneru prije skoro svakog leta, bio sam u takvim skenerima na još par europskih aerodroma… Nije tu toliko problematičan Edin koji uz Osmić i moj blijedi ten u njihovoj glavi prođe, al’ kad uleti ime oca Fehim, slijedi par dodatnih pitanja sigurno. Znači Fehim, profesor u mirovini, kladioničar i nevjernik s dva stenta, triger je za ISIL-alarm. Mislim da će sigurnosni mehanizmi i provjere na europskim i svjetskim aerodromima biti sve jači i teži za podnijeti, budućnost će donijeti puno moralnih pitanja i rasprava na tu temu. To sam pokušao otvorit prvim versom pjesme “No Pasaran”.

A jesi li zbog imena, narodnosti, bilo čega, imao problema u Tel Avivu?

Nikada, stvarno nikada. Ovdje ljudi klanjaju po cesti i to je sasvim uobičajena stvar. Imao sam jako puno predrasuda prema Izraelcima i nemalo se iznenadio situacijom u Tel Avivu. Problemi koje sam imao su bile svađe i prepirke, većinom sam ih sam izazvao i isprovocirao u vremenu rata, kad mi živci oslabe i proradi taj neki idiot u meni, jebi ga. Ovdje ljudi imaju jako dobre stavove i o Bosni i Hrvatskoj, Sloveniji i čitavoj regiji… Mislim da Izraelci mogu biti jako dobri turisti u našoj regiji.

Kako bi ti nekome tko nema pojma opisao sadašnje stanje u Izraelu, način života, palestinsko-izraelske odnose, mir u kojem je rat svako-malo?

Uf, i to je knjiga… Vrlo je komplicirano i teško shvatljivo za ljude koji ne poznaju obje strane jako dobro. Generalno, ljudi poznaju jednu stranu priče, da l’ palestinsku ili izraelsku, i drže se toga. Najbitnije je da i Jevreji i Palestinci vide ovu zemlju kao svoju i nemaju razumijevanje za ove druge. Druga bitna stvar je da ni jedni ni drugi nemaju kamo. Izrael je Jevrejima jedina zemlja s jevrejskom većinom u svijetu, naseljena religioznim ljudima kojima je taj Zid plača sve na svijetu, izbjeglicama i njihovim potomcima, kojima je to sada jedini dom i jedini izbor. Pokraj njih, u Izraelu živi 20 posto Arapa…

E sada, Jevreji se dijele na sekulariste, ortodoksne, pa se i ti dalje dijele na skupine, onda je i rasna podjela tu na Sefarde, Arape, Eritrejce i Aškenaze iz Europe, također imaju ogromnu dijasporu… Palestinci se dijele na ove koji su u Izraelu, one na Zapadnoj obali, na Gazu, dijasporu i na izbjeglice po svim okolnim državama i kampovima. Najbitnija im je podjela na Fatah (Zapadna obala) i Hamas (Gaza), premda je i Hezbollah tu jako bitan u cijeloj priči. Fatah su nasljednici Jasera Arafata, koji se okupljaju sada oko Abasa i jedina su opcija koja želi pregovarati s Izraelom. U biti, to je jedina opcija koja u svom programu nema istrebljenje Jevreja, koja bi mogla jednog dana priznati Izrael i pravo Jevreja da budu tu.

Kada se Izrael povukao iz Gaze, Fatah je izgubio totalno taj grad i tamo je preuzeo vlast Hamas, a te dvije skupine se nimalo ne podnose i taj sukob je jako, jako loš po Palestince i razdire ih totalno po svakom pitanju. Gaza je zbog zidova koje je Izrael podigao oko nje, zbog restrikcija Izraela i njihove politike kazne svih zbog Hamasa, zbog neimanja volje i prijezira arapskoga komšiluka, pogotovo Egipta, trenutno jedno od najnapaćenijih mjesta na svijetu i bez rata i pucnjave. Dolazimo do začaranoga kruga: prosječni mladi Palestinac u Gazi kakva je već dugo, nema baš puno šanse mimo borbe, a to je na kraju i Hamasov izbor. Dakle, ispaljena raketa ili više njih prema izraelskim gradovima, tako da Izrael dobiva šansu za uzvrat i opravdava prekomjerna raketiranja. To je igra mačke i miša u kojoj stradaju najviše civili iz Gaze.

S druge strane je Zapadna obala i neka druga priča, to jest drugi problem: ti su ljudi u boljoj ekonomskoj poziciji od ljudi iz Gaze, Gazu nitko ne želi zauzeti, ona je izolirana, ali Zapadnu obalu se naseljava od administracije do administracije i tako već godinama. Meni je Zapadna obala puno veći problem od Gaze, ali je Gaza akutniji. Tamo se uzima ulica po ulica, u biti to nije ni uzimanje zgrada, to je skroz drugi fol: samo dođu i nasele se likovi i naprave ulice, naprave objekte koje će netko napasti i trebat će im vojska da ih štiti… I to tako traje i sad je tih ljudi, mislim, oko pola miliona. To je setlerizam koji završi kao etničko čišćenje prije ili poslije.

Osim toga, postoji i ta nekakva tiha intifada, kako su je prozvali – ljudi se zalete s nožem na cesti ili u busu i izbodu koga god stignu. Počinioci su često mladi tinejdžeri. Sada je toga manje, ali evo neki dan su dvojica u centru Tel Aviva ubila i ranila nekoliko ljudi. Kada se takve stvari događaju, onda se osjeti strah i paranoja koja zavlada između Palestinaca i Izraelaca po gradu, ljudi se osvrću i izbjegavaju buseve, masovna okupljanja, djecu ne puštaju u školu i nakon par mjeseci to postaje svakodnevica. Zbog takvih stvari ljevica pati, svaki napad na cesti i ispaljena raketa je napad na ljevicu i udaljavanje od opcija koje mogu dovesti do mira. To vrijedi i s druge strane, gdje je svako novo naselje, zatvaranje prijelaza, ubijeni civil, samo plus za Hamas.

Sada sam skont'o da je ovo što sam do sada rekao samo vrh sante leda. Uglavnom, jako je komplicirano. Kao rješenje nazire se nekoliko opcija: meni omiljena s dvije države od koje se u zadnje vrijeme udaljavaju i jedni i drugi; druga je jedna zemlja za sve, što je odlična ideja, ali nerealna barem za još 20 godina edukacije, koju trenutno ne bi prihvatila nijedna strana. Dvije druge ideje su ili Hamasova da se uništi Izrael ili rješenje izraelske desnice da Palestine ne bude. Znači, postoje četiri opcije za rješenje krize i sve manje i manje dijaloga. Unatoč svemu tome, Izrael je jako razvijena i uređena zemlja, s ogromnim porezima i skandinavskim cijenama. Težak teren za ljude s mojim stavovima, koji su siti podjela, religije i nacije…

Zbog toga što ti je supruga Židovka imao si prilično neugodno iskustvo sa sunarodnjacima: na društvenim mrežama o tebi i tvojoj obitelji govorilo se jezikom čiste mržnje i kristalnog antisemitizma. Je li te to iznenadilo i jesi li uopće znao kako se narodi u BiH, em mrze međusobno, em su rasisiti, homofobi, antisemiti?

Iznenadila me količina, a sada sam svjestan da će se to ponavljati sa svakim novim izraelskim ratom. Bio sam totalno zbunjen, jer nisam znao koliko taj sukob Bošnjaci doživljavaju kao svoj. Zašto druge bliskoistočne sukobe ne doživljavaju tako i gdje sam ja u cijeloj toj priči? Ne ide mi u glavu da jebem mater nekom Bosancu ili Hrvatu, ma bilo kome, koji živi u Americi, a Ameri su jutros bombardirali selo u Afganistanu. Imam jednu pjesmu u kojoj kažem: “Bosna su Rusija, EU i Turci, Bosna je antisemitizam s Hagadom u ruci”. Ne bi vjerovao kakvih sam se sve pitanja i stavova o Jevrejima naslušao u BiH i regiji…

Ti baš kao da tražiš gdje ćeš biti u što je moguće većoj manjini: Bosanac u Zagrebu ranih devedesetih, antinacionalista u Bosni poslije rata, kritičar hrvatske stvarnosti u Hrvatskoj u kojoj si imao privremeni boravak, sada si u Tel Avivu… Znaš li ti uopće kako je biti većina?

Sigurno je lako, komforno je biti većina i plivati nizvodno, nema konflikta – ni unutarnjeg ni vanjskog, kada samo postojimo mi i oni i mi smo u pravu u svemu, a činjenica je prihvaćena samo ako se poklapa s našom istinom. Ja kontam takvo razmišljanje i to je sve super, ali nije istina i nije fer. Svaka skupina se manje-više tako ponaša kad dođeš s idejom koja se ne poklapa s njihovom. Imam prijatelja kojem sam se zamjerio jer sam promijenio određenu meditaciju… Ne znam da li si ikada, recimo s ljevičarima, upao u neku raspravu gdje vam se ideje ne poklapaju: to su osude i napadi kakvih se nijedan naci-kontrolor ne bi posramio. Jebo skupine, postoje pojedinci i to mi je jedno od omiljenih gradiva koja sam naučio u životu. Neću u torove, al’ care, ginem za pojedince.

Prijetiš novim materijalima, koncertima, knjigama za djecu, možda i odrasle… Što je u kojoj fazi?

Evo prošao mi je scenarij na HAVC-u, radim s Velimirom Grgićem na crtiću o medvjedima izbjeglicama i imat ćemo sve spremno do kraja godine sigurno – ne gotov crtić, nego pripremu za žicanje para da bismo ga uradili. Zapalio sam se za strip i imam dobru priču koju se također nadam završiti s crtežom u idućih godinu-dvije. To sam napokon pokrenuo s mrtve tačke.

Volio bih napisati knjigu sa svojim iskustvima, gdje bih još jednom ismijao mržnju, strah i naše predrasude, neko djelo koje bi mi dobro došlo kada sam imao 18 godina. Imam i podosta dječjih pjesmica i taj projekt mi je izazov i veselje u isto vrijeme. I to bismo u ovih pola godine, godinu barem trebali probati složiti.

Radim na svom novom albumu “Glavatar VII”, čuli ste već “No Pasaran” i “Ojojoj”, bit će to šaren album. Složio sam mali, ali djelotvoran bend u Zagrebu i planiram poslije ljeta svirati s bendom promociju ovog novog materijala. Ma, brate, pun sam planova.

Jesi li ti prije, recimo, dvadeset godina mislio kako će se jednom u Hrvatskoj ministar zvati Zlatko Hasanbegović, ali da će biti veći Hrvat i od, valjda, Gojka Šuška i Brune Bušića zajedno?

Hahahahaaa, precizno, precizno… Mislio sam da je Rizvanbegović bio vrhunac. Zlaja je pravi mustaša: mislim da on obožava pričati o tome koliko su muslimani bili bitni Anti Paveliću i slično. Znaš ona priča o zagrebačkoj džamiji, koju je Ante poklonio muslimanima… Mislim da Zlatko to ispriča k'o niko prije iftara.

Kako komentiraš zahtjeve hrvatske ekstremne desnice da se zabrani korištenje simbola poput petokrake i promijene imena ulicama nazvanim po Titu?

Ma daj, ne mogu to ni usporediti s ničim… Zamisli da Milanović traži brisanje slova U iz abecede? Ne ide mi u glavu to pretjerivanje, a to svođenje antifašista na sramotu i na istu razinu s fašistima mi se gadi. To rade i na televiziji, u po državnog dnevnika lik objašnjava da su antifašisti govna, a ustaše su fini ljudi koji su, manje-više spašavali i pomagali sve…

Rođen si u Brčkom, odrastao si u Zagrebu, živio u Tuzli, u Sarajevu često nastupao, sada ti je adresa u Tel Avivu: što bi iz svih tih gradova uzeo da napraviš svoje idealno mjesto za život?

Ovo je zabavno pitanje. Grad bi izgledao kao Zagreb, sa Savom i zelenilom i svim onim silnim prekrasnim dvorištima i parkovima. Iz Brčkog i Tuzle bih donio par autobusa ljudi, prebacio Ficibajr negdje kod Bundeka; donio bih sarajevsku hranu, koja se dosta poklapa s ovom izraelskom; negdje kod Dubrave bih stavio ovu prekrasnu plažu iz Tel Aviva, pa da ima i mora malo. Ono Tromostovje i gradsku pijacu iz Ljubljane bih također nekako prebacio negdje kod Maksimira; donio bi i par mostarskih kamenih ulica; dovukao bih i Taru negdje prema Karlovcu i privukao Istru još bliže Zagrebu. Dofur'o bih jedan od kipova iz Skopja da ih malo rasteretim… Ovo je prezabavno, moramo se jednom uz pivo zapričati na ovu temu.

Čini li ti se kako su mlađi konzervativniji od starijih generacija, da su studenti manje aktivni od umirovljenika i da dolaze djeca koja će nepovratno uništiti i tragove nekad pristojnih društava, a slobodu smatrati smrtnim neprijateljima svojih nacija?

Društva na Balkanu su puno konzervativnija nego prije, sve frca od naštrebanih predrasuda i polagano se već godinama pomilja taj neki hejt prema slobodama i demokraciji, a nismo kako treba ni okusili demokraciju. Teorije zavjera se uzimaju skroz za ozbiljno, čak se i u Saboru čuju rečenice koje su se slušale tridesetih i četrdesetih, ako prelistaš neke od magazina iz tog vremena kojih ima na netu, onda skontaš da je to sve manje-više skoro ista priča k'o pred Drugi svjetski rat… Samo nek’ je populizma…

Koja je najvažnija lekcija koju si ti dobio od svojih roditelja i što smatraš najvažnijim što kao otac možeš pružiti?

Stvarno sam im zahvalan što su me naučili da svi ljudi vrijede isto i da šupci nemaju određenu naciju, ten i religiju. Naučio sam puno od roditelja, ali i puno sam toga sam morao naučiti u izbjeglištvu promatrajući društvo i pojedince. Snalazio sam se i pričao s roditeljima svojih frendova, koji su znali baš fino sjesti kada bi mi trebao neki savjet. Želim svoju malu naučiti da ne podilazi, da muškarci ne vrijede više od žena, da kaže sve što misli i da se ne boji biti drugačija u bilo kom pogledu, da voli i prihvaća izazove i da je svjesna da uz volju može postići i napraviti sve što želi…

I na kraju, gdje ćeš biti ovo ga ljeta: svirati po takozvanom regionu ili…?

Sviram dosta po regionu, uz svirke ću pokušati posložiti još koju pjesmu i ako uspijem, bit će to odlično ljeto… Dakle:  30. 6. Rijeka, 1. 7. Maribor, 3. 7. Tjentište, 8. 7. Exit, 14. 7. Grossman fest, 15. 7. Izola, 21. 7. Seasplash Pula, 4. 8. Feragosto, 5. 8. Love Fest, 6. 8. New Wave Hadžići, 14. 8. Prijedor, 19. 8. Zadar, 25. 8. Kaleidoskop Tuzla…

Emir Imamovć Pirke (Forum)