Kliker.info

Pandemija je uticala na jačanje i širenje ekstremne desnice, kazala je u Intervjuu za BUKU Edina Bećirević, profesorica na katedri za sigurnost Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, koja vodi projekte o istraživanju nenasilnog ekstremizma u Atlantskoj inicijativi. Dodaje da se kod pominjanja ekstremnih grupa uglavnom misli na pripadnike selefijskog pokreta, ali napominje da to nisu jedine ekstremističke grupe. Bećirević je govorila o uzrocima radikalizacije poput korupcije, siromaštva, obrazovanja…

BUKA: Koliko je uopšte ekstremizam zastupljen u BiH i u kojim sve oblicima, da li je ta pojava u okvirima u kojima se nalazi u ostalim zemljama Evrope?

Prvo bih istakla politički ekstremizam, zbog toga što stvara poticajno okruženje za sve druge oblike ekstremizama. S obzirom da izabrani političari veličaju ratne zločince, poriču presude Haškog suda, ili su skloni  historijskom revizionizmu o II svjetskom ratu, ne trebamo biti iznenađeni zbog naglog povećanja ekstremno desničarskih grupa u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu. Neke od tih grupa njeguju četničku ili ustašku ideologiju, a među mladim ljudima se prepoznaju neki hibridni sojevi nacionalsocijalističkih ideologija koje su se razvile pod utjecajem Zapadne ekstremne desnice. Zajedničko svim tim grupama jeste da zagovaraju mržnju prema drugim narodima, manjinama, ženama i LGBT zajednici. Problem nasilnog ekstremizma se u medijima najčešće vezuje za odlaske na sirijsko ratište i selefijski pokret, a ovi drugi ekstremizmi su donedavno bili u sjeni.

BUKA: Da, zanimljivo je kako su u Bosni i Hercegovini, i pored činjenice da je ekstremistička scena veoma “bogata”, međunarodni istraživači najčešće bili fokusirani na “selefijsko pitanje”, odlaske u Siriju i Irak, a sada na problem povratnika sa ratišta. Većina publikacija koje obrađuju problem ekstremizma i nasilnog ekstremizma fokusirane su na odlaske u ISIL, selefijski pokret…

Međunarodni istraživači su u BiH i regionu bili fokusirani na to zbog toga što je to za njihove države ozbiljan sigurnosni problem. Taj problem su često politizirali naši istočni i zapadni susjedi, neki evropski, ali i domaći političari i mediji. Međutim, bosanskohercegovačke agencije za provedbu zakona su na taj izazov odgovorile mnogo bolje nego neke funkcionalnije i uređenije evropske države. Od prevencije odlaska do hapšenja i suđenja po povratku sarađivali su sa međunarodnim agencijama i pravosudnim organima i bili su vrlo transparentni.

BUKA: Da li su sa istom odgovornošću pristupili problemu odlazaka u Ukrajinu, te hapšenju i procesuiranju onih koji se vraćaju iz Ukrajine?

Istraživači širom svjeta upozoravali su na jedinice koje se formiraju u Ukrajini, a koje služe za okupljanje desničara iz mnogih država među kojima su bili i građani BiH i regiona. Čini se da nije bilo dovoljno međunarodnih pritisaka niti volje agencija da se isti napori ulože u rješavanje problema odlazaka i povrataka sa ukrajinskog ratišta. To je i dalje siva zona o kojoj ne znamo mnogo.

BUKA: Jačanje ekstremne desnice na Zapadu se izmiče kontroli i primijetno je da u posljednje vrijeme istraživači obraćaju mnogo veću pažnju na ekstremnu desnicu. Da li to znači da će ih i kod nas ubuduće više interesovati taj problem?

Poslije 6. januara i napada pristalica Donalda Trumpa na zgradu američkog Kongresa, dosta toga će se promijeniti u određivanju tema za istraživanje o nasilnom ekstremizmu.

Nekad je bilo nezamislivo da strani autori u istom dahu spominju i porede Al-Qaeda-u, ISIL i neke zapadne ekstremno desničarske grupe i pokrete kao što je recimo QAnon. Međutim, nakon 6. januara možemo i to čuti. Zbog toga je za očekivati da će se u budućnosti i u BiH zapadni autori više baviti temom ekstremne desnice, a posebno upotrebom govora mržnje u političkim narativima. Trenutačno učestvujem u projektu PREVEX u okviru EU Horizon 2020 sa istraživačima iz 14 država. Taj projekat vodi norveški institut NUPI i već u prvoj fazi u Bosni i Hercegovini i Srbiji paralelno istražujemo problem ekstremne desnice i povratnika sa ratišta is Sirije i Ukrajine.

Dodatni razlog za istraživanje ekstremne desnice na Zapadnom Balkanu je to što Rusija transparentno ohrabruje i često finansira njihovo jačanje, praktično imitirajući način na koji Saudijska Arabija  ohrabruje selefijski prozelitizam. Autokratski režimi imaju interes da slabe liberalne demokracije, kao i da otežavaju proces liberalne emancipacije država u tranziciji.

BUKA: Kako je pandemija uticala na desničarske grupe i pokrete u Bosni i Hercegovini? 

Desnica je ojačala početkom pandemije, a trenutno doživljava svoju kulminaciju. Desničarske grupe se povezuju globalno na društvenim mrežama, i BiH nije isključena iz tog globalnog trenda. Svjetska kriza se koristi za regrutiranje mladih u ove grupe. Teorije zavjera oko pandemije i vakcinacije su postale atraktivna tema za njih.

BUKA: Možete li nam objasniti razliku između ekstremizma i nasilnog radikalizma i mogu li ova dva pojma biti neodvojiva?

Neki autori smatraju da je potrebno napraviti razliku između radikalizacije povezane s nasilnim ekstremizmom i terorizmom i radikalizacije koja je usmjerena na nenasilne društvene promjene. Pojavljivuje se i sintagma “radikalizacija u nasilni ekstremizam” koja predstavlja napor istraživača da izbjegnu demoniziranje osoba i grupa koje slijede radikalne vjerske ideologije, ali su ne-nasilni. Radikalizacija ne vodi uvijek u nasilje, ali promoviranje ideja koje su u službi podjela u društvu je veoma često propagandna priprema za nasilnu fazu, posebno ako je taj narativ povezan sa nekom političkom agendom.

BUKA: Znamo da uglavnom do ekstremizma dolazi iz potrebe pripadanja grupama, možete li navesti još neke faktore?

Različita kombinacija pokretača dovodi do ekstremizma. Strukturalni socio-ekonomski i politički faktori, određene grupe ili pojedince čine prijemčivijim za manipulaciju ekstremističkim ideologijama. Siromaštvo, korupcija, loše obrazovanje, ukratko, niz sistemskih problema. U tu vrstu faktora ulazi i ekstremna nacionalistička ili vjerska ideologija koja promovira ideju superiornosti “nas” u odnosu na “njih”. I kao što ste rekli, problem identiteta i društvenog otuđenja iskorištavaju ekstremističke grupe koje eksploatiraju potrebu mladih ljudi za pripadanjem.

BUKA: Kako onda prevenirati radikalizaciju mladih? Zašto su neki mladi ljudi otporni na radikalne ideje, a neki drugi nisu?

U Bosni i Hercegovini je neophodno prvo djelovati na makro nivou. Apsurdno je da EU toleriše radikalne političke narative, a da ohrabruje organiziranje okruglih stolova za zabrinute diskusije o prevenciji radikalizacije u nasilni ekstremizam. Politički, a često i vjerski lideri  daju “master koncept” za sve druge vrste ekstremizama. Prvo se mora naći način da se to zaustavi i sankcionira. Pitanje koje ste postavili se odnosi na faktore otpornosti, i nije dovoljno istraženo. Ali znamo da su faktori otpornosti, i ne samo u BiH, pozitivan odnos između roditelja i djece, razvijena samokontrola, uređen školski sistem, multikulturalne sredine u kojima je normalno imati prijatelje druge etničke ili vjerske grupe i stabilna ekonomska situacija. Dominacija multikulturalnih i  inkluzivnih narativa u medijima dio je te prevencije. Zapravo, šira društvena akcija koja radi na prevenciji radikalizacije u nasilni ekstremizam, suštinski mora obuhvatiti i prevenciju ne-nasilnog ekstremizma.

BUKA: Možete li nam dati neki konkretan primjer iz istraživanja Atlantske inicijative?

U pred-Covid 19 periodu jedan od naših istraživača radio je fokus grupu sa mladim desničarima u Mostaru. Isticali su i korupciju i loše ekonomsko stanje u društvu i diskriminaciju.  Zanimljivo je da su za njih Bošnjaci koji su živjeli na “zapadnoj” strani Mostara bili “domaći” i “bezopasni” dok su oni “s druge strane neprijatelji”. Jedan od učesnika fokus grupe pokazao je “selfie” sa Starog mosta, a onda su i ostali priznali da nakon nekih zabava u kasnim noćnim satima svi odu do Starog mosta i naprave “selfie”. Mi često zaboravljamo, a ovaj primjer jasno govori o tome, da je živjeti u podijeljenom društvu traumatično i za one koji ga zagovaraju. U radu sa desničarima, posebno mladim ljudima, potrebno je imati na umu da ni ekstremistima nije ugodno živjeti sa njihovim ekstremističkim idejama.

Slađan Tomić (Buka)