Kliker.info

Britansko-irski pisac i novinar Ed Vulliamy poznat je po izvještavanju iz rata u Bosni i Hercegovini. Upravo je Vulliamy u ljeto 1992. godine bio jedan od novinara koji je otkrio postojanje koncentracijskih logora u Bosanskoj krajini. O svojim saznanjima i otkrićima svjedočio je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugolsaviju, kao prvi novinar koji je to učinio.

U knjizi, koju je objavila sarajevska izdavačka kuća Buybook, Rat je mrtav, živio rat – Bosna: svođenje računa, opisao je iskustva otkrivanja logora i odnos koji je u godinama poslije rata uspostavio s preživjelim logorašima.

• Bili ste dio grupe novinara koja je u augustu 1992. godine otkrila postojanje koncentracijskih logora na području opštine Prijedor: Omarske, Keraterma, Trnopolja i Manjača. Možete li nam opisati šta ste osjećali kada ste se suočili s prizorima mršavih i izgladnjelih zatvorenika?

– To se desilo prije 25 godina i knjiga nije o ratu, nego o tome šta se desilo s ljudima od tada do danas, to moram napomenuti. Ovo bosansko izdanje se razlikuje od onog engleskog. U augustu 1992. godine, nakon duge sedmice naguravanja s [tadašnjim liderom bosanskih Srba i prvostepeno osuđenim za genocid i ratne zločine Radovanom] Karadžićem i drugim predstavnicima vlasti u Beogradu i na Palama, uspjeli smo se ući na stražnja vrata u Omarsku. Vidjeli smo veoma malo, jer su nas odveli u kantinu i provodali dvorištem. Imao sam osjećaj, gledajući te izgladnjele ljude, da sam u nekom drugom vremenu. Nismo vidjeli mnogo, ali nam je bilo jasno da se dešava nešto grozno. Prošli su dani i mjeseci prije nego je priča o Omarskoj izašla vani, kroz izjave preživjelih, a poslije i na suđenju u Hagu.

U Trnopolju je napravljena čuvena fotografija [logoraša] Fikreta Alića. Gledajući unazad, sada vidim da je priča odjeknula, jer je George Bush, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, rekao da se ovo ne smije nastaviti i ovo neće biti dalje tolerirano. A trajalo je još tri krvave godine. Srebrenica je kraj svega toga. Nije najgore s ratom horor, već osjećaj impotencije i groteske i nadrealnosti kada vidite da se sve to nastavlja dok se lideri zapadnog svijeta sastaju s počiniteljima svega tog horora. Tada shvatate koliko je sve besmisleno. U to vrijeme za vas obične ljude u Bosni bilo je normalno biti upucan dok čekate u redu za vodu. Tek kasnije shvatite koliko je sve to groteskno.

• Kada ste, zapravo, shvatili da je Omarska koncentracijski logor i da je to mjesto gdje se ljudi zatvaraju potpuno bespravno i da se vrše masovna pogubljenja zatvorenika, bez jasnog povoda i suđenja?

– Priča je stigla do Karlovca preko izbjeglica i rođaka. Postalo je očigledno odmah, zbog atmosfere u kantini i stanja zatvorenika, da je to pakleno mjesto. Ali, do kojeg stepena – to nismo znali. Kada smo vidjeli ljude koji su tog jutra iz Keraterma došli u Trnopolje, bilo je očigledno da se odvijaju masovna pogubljenja. Fikret Alić je posvjedočio da se u samo jednoj noći desilo 150 pogubljenja.

Tokom rata samo djelimično otkrijete šta se dešava. Mnogo je kasnijih vojnika Armije Bosne i Hercegovine bilo u Omarskoj i Keratermu i pričali su o hororu, a sada su se borili u ratu i bili su traumatizirani i nisu mnogo govorili. Istina je izbila na vidjelo kada su žene počele u Zagrebu pričati o silovanjima, i u Hagu, jer su rana haška suđenja bila utemeljena na svjedočenju žrtava. Mnogo je hrabrih došlo u Hag da ispriča istinu. I šta god neko mislio o [haškom] Tribunalu i njegovim promašajima, s čim se djelomično slažem, ali jedan od uspjeha ovog suda jeste da je zapisan taj narativ.

Ako ste vi mlad Bosanac i ako vas interesira šta se zbivalo tokom rata u Bosanskoj krajini, to možete naći u arhivi Haškog suda. Tu je na vidjelo izašao horor koji se dešavao u Omarskoj, na suđenju [Dušanu] Tadiću. Izjave svjedoka su najvažniji dio suda. Oni su ti koji su rekli da su počinitelji, mučitelji, silovatelji bili njihove komšije. O tim stvarima ljudi nisu htjeli govoriti tokom rata i to se saznalo tek kasnih devedesetih, tokom suđenja na sudu u Hagu.

• Bosanski rat je bio rat masovnih i sistematičnih silovanja koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske. Javnost je upoznata s razmjerima te vrste zločina koji su se dešavali u istočnoj Bosni, u Foči i Višegradu, u okolini Sarajeva, ali malo je poznato da su se silovanja žena dešavala i u logoru Omarska. Koliko su žene iz Bosanske krajine bile žrtve silovanja tokom boravka u Omarskoj i drugim logorima?

– Ne u istom broju kao u Foči ili Višegradu, ili u Vogošći (Vilina vlas u Višegardu). Silovanja u Omarskoj su se desila kao rutinski dio mučenja. Kada je knjiga izašla na engleskom jeziku, njen cilj je bio da uzviknem što jače, u engleskom govornom području, naročito u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, a knjiga se, morate znati, nije prodavala u SAD-u, ovo se desilo u srcu Evrope. Ovo se desilo, i desilo se na ovaj način, i desilo se zbog tih razloga, i za to je odgovorna međunarodna zajednica, koja je sve to dozvolila. To je svrha izdavanja knjiga. Ovo je potpuno druga stvar.

Moramo reći da ako postoji žena dovoljno hrabra da ispriča šta joj se dešavalo u Omarskoj i ako to dođe do svijesti čitaoca, onda ona govori u ime svih žena silovanih u Bosni i Hercegovini. Kada je mladi Edin Ramulić opisao da mu je otac odveden iz kuće, pretučen i ponižavan, tjeran da pjeva četničke pjesme – to je Edinova pjesma, ali nadam se da će ljudi u Vlasenici, Rogatici i drugim mjestima moći reći – jasno mi je sve, sjećam se svega toga. Nije isti otac, mjesto ili osoba, ali je ista matrica ponašanja. U Engleskoj i Americi želim da se zna i da se kaže – ovo se desilo baš zbog vas, jer ste bili uspavani i jer ste to dozvolili.

• U knjizi opisujete svoj potresni posjet Auschwitzu i iz perspektive tog zlokobnog mjesta počinjete razumijevati sve ono što ste vidjeli u Bosni tokom rata. Razmišljajući o ta dva velika tragična događaja, može li se reći da je Omarska bosanski Auschwitz, ili je to poređenje ipak semantički isuviše jako?

– Jeste, takva usporedba je isuviše jaka. Ne vjerujem da bi bilo ko zdravog razuma pravio analogiju između Omarske i Auschwitza, jer je Auschwitz bio fabrika smrti, u kojoj su ubijeni milioni ljudi. Uvijek je teško to napraviti kako treba. Možda ja nisam sve shvatio kako treba. Što sam stariji, sve više sumnjam u ispravnost svog mišljenja. Konsultirao sam se s Thomasom Burgenthalom, koji je preživio Auschwitz, i veoma je važno da Jevreji posjeduju uspomenu na holokaust, kao što uspomena na genocid u Bosni pripada samo preživjelim žrtvama. Kada sam mu postavio gotovo identično pitanje, odgovorio mi je – odjeci, koristio je tu riječ – odjeci. Jasno i glasno je rekao odjeci. Otišli smo nakon toga u Auschwitz, kako bismo otkrili strah i zvukove tog mjesta, koji su se kao odjeci pojavili poslije u Omarskoj. Odjek je dobra riječ, koja opisuje na pravi način šta se desilo u Omarskoj i Bosni. Odjek onoga što se događalo širom Evrope za vrijeme Trećeg rajha.

Mi sada ponovo živimo u opasnom i glupom vremenu. Boris Johnson, Theresa Mey, Marine Le Pen zagovaraju politiku ekskluziviteta i podjela. Ekskomunikacije drugih. Nadam se da neće biti Srebrenice u Velikoj Britaniji, ali mnogim ljudima se prijeti deportacijama. Oni ne žele drugačije ljude oko sebe i žele ih istjerati iz Evrope. Johnson je došao u pravo vrijeme na pravo mjesto, jer sve što oni žele promovirati u Evropi počelo je prije 25 godina u Sarajevu.

• Postojanje logora ste otkrili početkom augusta 1992. godine. Iz Vaše se knjige da naslutiti kako su određeni politički krugovi na Zapadu imali podatke o njihovom postojanju. Da li je međunarodna zajednica znala za postojanje logora prije nego ste ih Vi otkrili?

– Znam da su imali saznanja. Imao sam uvid u dokumente obavještajnih službi, a i WikiLeaks je to kasnije objelodanio. Postojao je spis koji je govorio šta se dešavalo na terenu u Bosni i zbog njega su četiri službenika State Departmenta dali otkaz, u znak protesta protiv politike svoje vlade. Znali su šta se dešava. Znali su da postoji taj spis u kojem je zabilježeno postojanje logora i u kojem se opisuju zločini. Ali, pravdali su se da nisu htjeli objelodaniti to jer su vodili računa o životima zatvorenika. To je glupost. Pa da su vodili računa o njihovim životima učinili bi sve da to spriječe. Pa tek nakon što smo mi, novinari, otkrili postojanje logora, oni su bili zatvoreni. To je činjenica.

• U knjizi opisujute jednu veoma bizarnu i neobičnu situaciju. Nakon odluke da svjedočite u nekim predmetima pred Haškim sudom i posvjedočite o stvarima koje ste vidjeli i iznesete saznanja o ratu do kojih ste došli, novinarski milje u Velikoj Britaniji i SAD-u Vas je osudio zbog toga. Zamjerka je bila da niste smjeli ugroziti principe profesije i na sudu otkriti ono što ste doznali kao novinar. Kako objašnjavate njihovo ponašanje?

– Mislim da je mnogo tih novinara arogantno. Misle da su posebni zato što se bave tim poslom. Neko koga poštujem rekao je da mediji i zakon moraju raditi zajedno. Ko nas je to odabrao da budemo privilegirani kada je primjena zakona u pitanju? Zašto da se zakon tiče stolara i mljekara, a novinari su izuzeti? Ako prisustvujete kriminalu, morate svjedočiti o tome šta se desilo. Ako vidim da je neko svezao ženu i silovao, pa moram svjedočiti. Umnožite to s nekoliko hiljada i imate Omarsku. To je to.

Pitanje neutralnosti o kojem govore ljudi iz moje profesije je nešto drugo od objektivnosti činjenica. Ako u sobi imate 12 ljudi, onda ih je 12, a ne šest ako su u pitanju Hrvati, ili 15 ako su u pitanju Srbi. Njih je tamo 12. Neutralnost je pitanje morala i ja nisam neutralan kada je u pitanju silovatelj i silovana, ili zatočenih i mučitelj. I zašto bih bio? Kako mogu biti neutralan kada su u pitanju klanja i masakri? Naravno da ne mogu biti.

• Jedna od zastrašujućih stvari oko rata i pravde jeste činjenica da će mnogo počinitelja najgorih zločina ostati amnestirani od svojih zlodjela. Počinjeno je hiljade teških zločina, u kojima je učestvovalo hiljade ljudi, a osuđena je svega nekolicina njih. Veliki dio zločinaca i danas živi u mjestima gdje su počinili te zločine i ako danas posjetite Foču, možete razgovarati ili biti u komunikaciji s čovjekom koji je ratni zločinac a da to i ne znate. Šta to govori o provođenju pravde u Bosni Hercegovini?

– S tim pitanjem diramo u dva tabua. Prvi je to što želimo vjerovati da su predivni ljudi kao Buda, Isus ili Muhamed govorili istinu. A drugo pitanje tiče se činjenice da ljudi čine strašne stvari. Bojim se da moram reći da je Omarska isključila svjetlo u duši Evrope u relaciji s ovim predivnim religijskim i ljudskim idealima, jer istina je da su komšije mučile komšije. Komšije su silovale komšije. A opravdali su to činjenicom da neki imaginarni Kemal želi provesti džihad, a dobro su znali da on ne želi provesti džihad, i to je potpuno izvrtanje onoga u šta vjerujemo kada se priča o humanosti.

I da, može se veoma lako desiti situacija da sjedite u Foči u kafani i da za stolom do vašeg sjedi čovjek koji je masovni ubica, i koji je ubio više ljudi nego ste vi istucali kokošijih jaja za čimbur. To pokreće još jedno filozofsko pitanje, ono o kolektivnoj odgovornosti, a odgovor na njega je – oni su svi to učinili, svi su učestvovali u počinjenju zločina. Nije bilo prave opozicije među bosanskim Srbima u dolini Drine ili u Prijedoru.

Sarajevo je drugačije, jer je ovdje bilo lojalnih Srba, a to im se poslije nije vrednovalo na pravi način od bošnjačkih vlasti., Na kraju, svi su krivi. To je veliki problem za pravdu i veliki problem za liberalnu demokratiju, humanizam i za religiju. Jer nas tjera na strašan zaključak da smo sposobni za takve stvari. Postoji knjiga Obični čovjek, o SS armiji stacioniranoj u Poljskoj tokom Drugog svjetskog rata, u kojoj je opisano da su zločine počinili upravo obični ljudi.

Odgovor na Vaše pitanje je i sve ovo što se dešava oko masovnih grobnica. Imate primarne, sekundarne, pa čak i tercijalne masovne grobnice, koje su napravljene da se sakriju dokazi. Nema mnogo puteva u istočnoj Bosni. Oni su morali mjesecima kamionima prevoziti trupla sa jednog mjesta na drugo i niko ništa nije rekao o tome. Nikada.

Jasmin Agić (Aljazeera)