Kliker.info

Novinarka i spisateljica Ece Temelkuran rođena je 1973. godine u turskom gradu Izmiru. Školovala se u Ankari, gdje je završila pravni fakultet. Novinarsku karijeru je gradila kao reporter, politički komentator i kolumnist u novinama Milliyet i Haberturk.

Zbog dvije kolumne, koje je napisala i objavila u decembru 2011. godine, izgubila je posao i postala je jedna od najproganjanijih novinarki u Turskoj. Dva puta je proglašena najčitanijom političkom kolumnisticom u Turskoj.

Ece Temelkuran autorica je 12 knjiga proze i publicistike, a na bosanski jezik preveden joj je roman Žene koje huču u čvorove. Kritika njeno umjetničko pisanje opisuje kao sentimentalno, a roman Žene koje huču u čvorove atribuirali su kao “veliko i čarobno remek djelo”.

Ece Temelkuran gošća je književnog festivala Bookstan, koji se održava u Sarajevu.

• Poznati ste kao novinarka i kritičar vlasti koja je, zbog spisateljskog angažmana, izgubila posao. Sada ste u statusu disidenta. Šta je bio povod da izgubite posao u decembru 2011. godine?

– Desio se masakr na granici između Turske i Iraka koncem 2009. godine, u kojem je ubijeno 12 djece. Ubila ih je turska armija, jer je mislila da su teroristi koji prelaze granicu, a ustvari, to su bila djeca koja su krijumčarila cigarete. Pisala sam o tom masakru, a političke vlasti zemlje nisu htjele da se zna za taj incident. To je razlog zbog kojeg sam izgubila posao. Ali, kritički sam pisala o vlasti od samog početka, od njene inauguracije, baš kao što sam pisala kritički o svim konzervativnim autoritetima zemlje. Napisala sam te dvije kolumne, koje su, na koncu, iskoristili da bi me uklonili sa posla.

• Mnogi neutralni promatrači kažu da predsjednik Turske Redžep Tajib Erdogan mijenja stoljeće staru paradigmu turske državnosti suzbijajući njene sekularne temelje i gradeći novo društvo zasnovano na ‘islamskim principima’. Da li je takva konstatacija na mjestu i da li opisuje Erdoganovo političko djelovanje?

– Prvo, apsolutno je preuveličano tvrditi da on pokušava promijeniti kompletnu državnu paradigmu, ali je činjenica da se zemljom širi sablasni konzervativizam još od vojnog uadra koji se dogodio u Turskoj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Erdogan, ali ne samo on, već i cijeli politički pokret Partije pravde i razvoja, promovira jednu veoma konzervativnu Tursku. Ali, oni svakako nisu islamski fundamentalisti, kako ih se često opisuje.

Glavni problem u Turskoj nije islamizam, nego prosta činjenica da Vlada suzbija demokratska prava građana i promovira vjerski konzervativizam. Ali, čak se i to ne odnosi na cijelu zemlju, jer je četvrtina stanovništva otvoreno sekularna i glasa za sekularne partije, možda čak i više od jedne četvrtine. Erdogan i njegova partija samo su organizirali i mobilizirali konzervativnu većinu turskog naroda.

Osim toga, mislim da nije pošteno da se svi problemi, ili sva društvena zbivanja u zemlji, povezuju isključivo s Erdoganom. On je meta ogromne mržnje u međunarodnim medijima posljednjih nekoliko godina. To je pitanje sistema. Erdogan nije sam kreirao tu ideologiju, jer je prije njegove pojave postojao projekat pod nazivom “turski model”, koji je ocijenjen, odobren i napravljen prema željama međunarodnih moćnika. Turska je trebala biti zemlja u kojoj bi spona između islama i demokratije bila savršena i trebala je biti primjer drugim bliskoistočnim zemljama.

Nije Erdogan, krivo predstavljen kao osoba suprotstavljena cijelom svijetu, taj koji je izumio tu ideju i proveo je u političkom životu Turske, nego je to bio plan međunarodne zajednice za Tursku. Taj plan, kako vidimo, nije baš funkcionirao onako kako je zamišljeno da djeluje. Kada su međunarodni moćnici shvatili da njihov plan ne djeluje, svu svoju mržnju preusmjerili su prema Erdoganu, uz pojašnjenje kako je model dobar, ali njegov izvođač nije. Već dvije godine svima na Zapadu govorim da su nepošteni prema Erdoganu, jer je model koji su zapadne sile smislile za Tursku, zapravo, pogrešan.

• I onim slabije upućenim u zbivanja u Turskoj jasno je da zemlja ima jaku i razvijenu medijsku i umjetničku scenu. Kako tumačite tu ‘kulturnu renesansu’ koju Turska živi posljednjih 15 godina, dok se istovremeno vlast te zemlje, a posebice sadašnji predsjednik Erdogan, optužuje da je represivna i diktatorska?

– U zadnjih 20 godina, a posebice u posljednjoj dekadi, zbog promocije “turskog modela” na međunarodnom nivou, turska kultura je okupirala ne samo prostor Bliskog istoka, nego i područje cijelog Balkana. Svi ljudi na tim područjima su upoznati s fenomenom turskih sapunica, znaju za Orhana Pamuka i za mnoge druge kulturne proizvode nastale u Turskoj. Turskoj je namijenjena uloga sile za ove dvije regije i zato se turska kultura toliko promovira na međunarodnom planu.

Diktatura, koja se toliko pominje, to je, ako mene pitate, nepošten atribut. I to je, ako želimo biti pravedni, najjednostavniji način da se pozabavite problemima koji izgrizaju Tursku. Nazivati čovjeka diktatorom dok istovremeno učestvujete s njim u zajedničkom projektu posljednjih 20 godina izuzetno je nepošteno.

Turska ima problem sa sistemom, a ne s jednim čovjekom. Deset godina govorim o kršenju ljudskih prava i suzbijanju demokratije u Turskoj i ni na jednom mjestu u zapadnoj Evropi, gdje sam držala predavanja, nisam shvatana ozbiljno, niti se željelo čuti glasove ljudi koji su kritički istupali protiv turske Vlade. A sada žele da razumiju šta se to, dođavola, događa u Turskoj, ali naravno, ništa im nije jasno i u svom neznanju napadaju i okrivljuju isključivo Erdogana, kao da je on “majka svog zla”.

• Pisali ste mnogo o državnom udaru koji se desio u Turskoj početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a sada ste se, lično i kao nacija, suočili s još jednim udarom. Kako ste, intimno, doživjeli ta dva događaja?

– Kada se dogodio udar oasmdesetih godina, bila sam djevojčica od osam godina. Ali, kasnije sam studiozno izučavala cijeli period i dešavanja koja su se zbila za vrijeme samog udara, jer sam napisala roman o tom događaju. Tako da detaljno znam šta se stvarno desilo tokom udara osamdesetih. Osnovna razlika između dva udara, osim što je jedan proveden, a drugi je bio očito neuspješan pokušaj, jeste da je tokom drugog zabilježen spektakularan otpor običnih ljudi armiji.

Petnaesti juli je spektakularan u smislu otpora ljudi vojsci i njenoj sili. Stvarno je to događanje bilo spektakularno. To je bio pravi vojni udar. Ta priča međunarodnih medija kako je sve to Vlada izrežirala, kako iza svega stoji vlast i da je sve to bila dobro osmišljena predstava – sve to nije istina. Ponavljam – to je bio pravi pokušaj državnog udara. I otpor naroda je bio stvaran.

Državni udar iz osamdesetih je bio najuspješniji udar koji se desio u moderno doba, ne samo u Turskoj, nego u cijelom svijetu. Bio je toliko uspješan da je uspio natjerati ljude da zaborave na udar. Generacija koja ga je preživjela zna za njega, ali sve kasnije generacije ne znaju ništa o njemu. Udar iz osamdesetih izbrisao je pamćenje cijele nacije i uspio je uništiti cijelu generaciju progresivnih ljudi.

Udar iz osamdesetih najviše je ciljao da uništi ljevičare u zemlji, a ovaj sada je bio luđački napad na cijelu zemlju. Bombardiranje Parlamenta, vidjeti kako se bombardira Parlament, to je stvarno neviđen presedan. Tako nešto se nije desilo čak ni za vrijeme udara iz osamdesetih, koji je, da znate, bio veoma krvav.

Morate znati da mi u Turskoj još uvijek pokušavamo shvatiti zašto se taj incident odigrao. Jer, pazite, posljednju godinu Turska prolazi kroz veoma traumatičan period. Svaki mjesec zemlju je pogodio neki veliki teroristički napad. Tako da je zemlja prilično umorna od svih tih napada, a udar je došao kao nekakav grand finale svih trauma. Mene užasava činjenica da su međunarodni mediji tako brzo “uspjeli shvatiti” šta se dešava i tako brzo uspjeli dijagnosticirati problem kao lažni državni udar. To nije bio lažni državni udar i, molim vas, dajte nam malo vremena da razmislimo šta se desilo.

• Turska vojska ima posebno mjesto u društvu. Da li je to mjesto privilegirano i kakva je simbolička moć vojske u Turskoj?

– Turska vojska u mojoj zemlji ima status svetosti. Vojska je nešto nalik svetom entitetu. A taj status je zadobila još 1923. godine, kada je ustanovljena Republika Turska. Armija je prepoznata kao entitet koji je ustanovio Tursku i zato je njeno postojanje i djelovanje uvijek bilo neupitno. Takav status vojske u zemlji razlog je zašto je otpor naroda 15. jula bio veličanstven. Takvo ponašanje, prije tog ključnog datuma za tursku historiju, bilo je nezamislivo. Obični građanin u Turskoj, shvatite to, nikada se ne bi suprotstavio vojsci.

Vidjeti narod koji se odupire vojsci bilo je za većinu Turaka šokantno. Uplitanje oficira u rad Vlade i miješanje oficira u sve segmente društva nikada prije nije bilo problematizirano. Ali, kako vidimo, mnoge su se stvari u Turskoj promijenile, jer su promjene nezaustavljiv proces.

• Poznati ste kao osoba koja je iznijela mišljenje o najkontroveznijim pitanjima turske stvarnosti i njene historije. Po Vašem mišljenju, da li je osmanska vojska tokom Prvog svjetskog rata izvršila genocid nad armenskim narodom i kakva je sudbina tursko -kurdskih odnosa?

– Napisala sam cijelu knjigu na temu armenskog pitanja i optužbi da se nad tim narodom desio genocid. Knjiga je objavljena i na engleskom jeziku, a zove se Duboka planina. Ideja cijele knjige je da je cijeli problem namjerno postavljen na krivim osnovama. Moje je mišljenje da je govoriti o svemu fokusirajući se isključivo na upotrebi termina genocid potpuna pogreška i da je nužno govoriti o pričama ljudi koji na neki način pamte te događaje. Moj odgovor na Vaše pitanje može biti samo – pročitajte knjigu koju sam napisala o toj temi kako biste shvatili koliko pitanja, poput ovog koje ste postavili, mogu odvesti čovjeka u krivom smjeru.

Što se tiče Kurda, turska politika u odnosima s Kurdima ima uspona i padova, ali mislim da poslije pokušaja državnog udara postoji nacionalni konsenzus svi ljudi u Turskoj žele demokratiju, iako mnogi među njima kritikuju Erdogana. Svi ti ljudi koji su mnogo kritizirali Erdogana, uključujući i mene, koja sam zbog toga ostala bez posla, stojimo uz one koji brane demokratiju i koji su protiv državnog udara. To je nacionalni konsenzus, koji je nedostajao mojoj zemlji tako dugo vremena.

Ali, sada, nakon 15. jula, imamo konsenzus o tome da se turska demokratija mora odbraniti. Taj konsenzus, to dobro znam, dijele i tuski Kurdi, i kurdski političari u Turskoj. Kurdi su danas čuvari turske demokratije jednako koliko i etnički Turci. Taj konsenzus moraju poštovati sve turske političke partije, a posebno Vlada, i mislim da je to jedini način da prevladamo polarizaciju u društvu, koja je stvarala mnoštvo tenzija.

Jasmin Agić (Aljazeera)