Kliker.info

Dževad Karahasan spada u red najuglednijih bosanskih i evropskih pisaca. Prekinuo je rad na svom novom romanu kako bi se angažirao u Društvu pisaca BiH, pokušavajući spasiti ovu važnu instituciju bosanske kulture od sudbine kakvu su doživjele mnoge druge kulturne institucije u BiH.

Tri su mjeseca kako ste na čelu Društva pisaca BiH. Jeste li zadovoljni urađenim?

– Kada bih se htio malo zločesto našaliti na svoj račun, rekao bih da smo uradili samo malo manje od ništa. Pokušali smo mnogo toga, započeli smo mnogo toga, međutim, još ništa od onoga što smo planirali, poželjeli, pokušali, započeli nije dovršeno. Počeli smo razgovor o poziciji Društva pisaca u sistemu kulturnih institucija BiH, ali nismo odmakli daleko jer se radi o dugoročnom procesu. Počeli smo razgovore o tome kako društvo pisaca uopšte pozicionirati, kako ga definirati, gdje ga i kako ga postaviti.

Star čovjek

Jeste li naišli na razumijevanje i pomoć nadležnih institucija?

– Obilazili smo razne političke institucije u nastojanju da riješimo makar minimum finansijskih problema Društva pisaca. Svugdje gdje smo bili primljeni dobili smo lijepe riječi i tužne izvještaje o tome kako novca nema. Istovremeno, vidim da se iz svih institucija novca itekako nađe koliko vas volja za svaki teferič, dernek, festival, ivent, vašar i kako se sve zovu ove srednjovjekovne forme pučke kulture, koje sad kod nas preovladavaju.

Jesu li barem obećali pomoć Društvu pisaca BiH?

– Ne znam koliko se dobrim ljudima koji su s nama razgovarali iz institucija vlasti može vjerovati. Kako je moguće da za temeljne, bitne, institucije kulture nema ni dinara, a za derneke ima koliko vas volja. To su neke stvari koje sam do sada uspio razumjeti, postaviti na svoje mjesto. Počinjem se panično bojati da je, ustvari, u institucijama vlasti već pao dogovor da sve bitne institucije kulture u BiH šutke budu ukinute. Vidjet ćemo da li je baš tako, možda se radi samo o tome da sam ja star čovjek koji pretjeruje sa strahovima. Nadam se da je tako.

U posljednje vrijeme prvi put u životu bili ste u situaciji da obilazite urede. Doživjeli ste različita iskustva. Hoćete li neka prenijeti na papir i s njima upoznati javnost u nekoj od narednih knjiga?

– Sigurno da ću o tome pisati, ali ne u skorije vrijeme. Ta iskustva su na momente zbunjujuća i pomalo bizarna. Suočavate se sa zanimljivim, neshvatljivim promjenama koje se događaju kod ljudi onog momenta kada budu izloženi iluziji vlasti i moći. Bit će zanimljivo pisati o ovim iskustvima koja stječem u raznim kancelarijama, uredima, kako bi Kafka rekao, pred vratima zakona, odnosno države.

Ministar kulture

Možete li nam otkriti jedan od primjera koji ćete uvijek pamtiti?

– To je gospodin Ivica Šarić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo. Radikalno je smanjio pomoć aktivnostima Društva pisaca BiH. Prestao je uplaćivati i minimalnu svotu, koju je bio spreman davati. Polovinom maja je gospođa Kovač zatražila da nas primi. On nam nije nikada odgovorio iako smo bili uporni. Gospodina Šarića poznajem, kolege smo iz teatarskog svijeta. Znam da mu je savršeno jasno da ga posao obavezuje da nas primi. To mu spada u radne obaveze. Znam da mu je savršeno jasno da ga kućni odgoj obavezuje da odgovori ljudima koji su ga oslovili. On ignorira i radne obaveze i kućni odgoj.

Uveliko radite i na promoviranju bh. kulture i književnosti u svijetu. Kakvi su planovi u tom pogledu?

– Na tome se od samog početka radi veoma intenzivno, pokušavamo uspostaviti saradnju sa srodnim institucijama u istočnoj i zapadnoj Evropi. Mali problem je u tome što mi možemo sarađivati samo s onim kulturama koje su spremne takoreći u potpunosti finansirati tu saradnju i s naše i s njihove strane, jer, ponavljam, Društvo pisaca BiH nema doslovno ni dinara. Gospođa Majda Kovač, jedini zaposleni u Društvu, već mjesecima nije dobila plaću, pitanje je dana kada će nam isključiti telefon. Ne bih nipošto da se Društvo pisaca i književni život svedu isključivo na finansijske probleme i žalopojke.

Ima li nekih pozitivnih stvari?

– Imamo niz sjajnih mladih ljudi koji dobro pišu i kojima je mjesto u Društvu. Otvaramo se i pokušavamo omogućiti njihovo učlanjenje. Pokušavamo se otvoriti prema našoj dijaspori. U nizu evropskih zemalja postoje grupe pisaca porijeklom iz BiH, koji pišu i na našem jeziku i na jeziku zemlje u kojoj sada žive, ali su, nesumnjivo, bosanski pisci. I njima je mjesto u Društvu.

 U maju su trebali biti održani „Sarajevski dani poezije“. Hoće li ova manifestacija biti održana u 2014. godini?

– To je jedan od najstarijih književnih festivala u Evropi i jedan od uglednijih. Tradicionalno je održavan u maju. Mi smo ga ove godine pomjerili za septembar, jer nije bilo ni tehničkih, a pogotovo ne finansijskih mogućnosti da se održi u maju. Od prošle godine nam je ostalo strašno mnogo dugova. Kako će to izgledati, ne znam. Očekujemo dolazak kolega iz Grčke, Češke, Slovačke, Slovenije…

Bježim u totalnu izolaciju

Uskoro putujete u Njemačku da biste priveli kraju rad na romanu. Kada bi on trebao ugledati svjetlo dana?

– Pokušat ću privesti kraju rad na romanu “Što pepeo priča”. To je jedna trilogija o Omaru Hajamu. Bio sam dužan predati rukopis trećeg dijela do kraja juna, ali to se, nažalost, nije ostvarilo, tako da moram bježati u totalnu izolaciju da roman privedem kraju.

Teatri me zaobilaze i ignoriraju

Zbog čega Vaših djela nema u bh. teatru?

– Teatri u Bosni mene uglavnom zaobilaze i ignoriraju. Niti me je ko zvao u posljednje vrijeme niti sam išao nuditi se. Još je živa i igra se prema mom komadu predstava “Koncert ptica”. U njoj su Tatjana Šojić i Mirsad Tuka ostvarili uloge koje bi u prvim evropskim ansamblima išle u red najboljih ostvarenja tokom sezone.

Denis Zeba (Avaz)