Kliker.info

I ne samo to. Mnogi muslimanski narodi i zajednice značenje događaja hidžre čuvaju u svom živom jezičkom iskustvu kroz vlastita povijesna iskušavanja izbjeglištava i progonstava u kojima sami sebe imenuju muhadžirima. Bosanski muslimani u svojoj modernoj povijesti, od odlaska Osmanske carevine i dolaska Austro-Ugarske pa do danas svoju povijesnu sudbinu iskušavaju u najvećoj mjeri i na dramatičan način upravo kao muhadžiri. Muhadžiri u Tursku, muhadžiri u toku Prvog svjetskog rata, muhadžiri za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, muhadžiri u toku Drugog svjetskog rata, muhadžiri (gastarbajteri) u zapadnoevropske (kapitalističke) zemlje u toku socijalističke Jugoslavije, muhadžiri u toku nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U strukturi svjetske izbjegličke populacije danas je najveći broj muslimana. Prijetnje evropske desnice i zapadna netrpeljivost prema drugom u prvom se redu odnose na muslimane. Muslimani su danas izbjeglice i prognanici ne samo u Bosni i Hercegovini. Oni su izbjeglice i prognanici iz svojih domova i zavičaja u mnogim muslimanskim zemljama, u Aziji, Africi, Evropi. Muslimani su globalni muhadžiri.

U muslimanskom samorazumijevanju, u njihovom razumijevanju povijesti, u razumijevanju njihove vlastite svjetskopovijesne situacije dominantno značenje ima hidžra. U muslimanskoj samorecepciji i recepciji svijeta povijest se ponavlja, iz povijesti treba učiti. Muslimanski diskurs u pogledu na vlastitu situaciju u velikoj mjeri određuje njihovo poistovjećivanje s paradigmastkim značenjem hidžre. U najkraćem, u takvoj muslimanskoj svijesti, gdje god i kad god da su izbjegli ili prognani, muslimani su muhadžiri, njihovi progonitelji su mekkanski neznabošci.

Pa ipak, može li se hidžra tako jednostavno, jednoznačno, neizdiferencirano i nekritički uzimati kao ključ za razumijevanje današnje muslimanske povijesne i duhovne situacije u različitim svjetskim područjima i odnosima, pa tako i za razumijevanje naše muslimanske situacije u Bosni i Hercegovini i Evropi? Tako naprimjer, ako su bosanski muslimani u svom izbjegličkom i prognaničkom iskustvu (koje još nije završeno) u toku nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu proživljavali sudbinu prvih muslimana, muhadžira iz Mekke u Medinu, ako su oni bili muhadžiri a njihovi progonitelji mekkanski idolopoklonici, da li su onda zapadnoevropske zemlje, njihove vlade, njihova društva i narodi koji su ih prihvatili i zbrinuli bili njihove medinske ensarije (pomagači)? Meni se čini da bismo mi teška srca dopustili da u takvu našu metapovijesnu jednadžbu hidžre uđu Evropljani i Amerikanci kao naše medinske ensarije. Zatim, ako bismo to i dopustili, ostalo bi otvorenim pitanje: da li smo se kao muhadžiri iz zapadnog svijeta, nakon završetka rata i nakon Daytona u svoje domove i u svoju domovinu vratili kao što su se u Mekku vratili muslimani iz Medine? Ne samo kao pobjednici nego i slobodno, svojom vlastitom voljom?

Na svjetskom planu analogije i usporedbe muslimanske "izbjegličke situacije" i sudbine s hidžrom još su teže. Prije svega zbog toga što je najveći broj muslimanskih izbjegličkih zajednica djelo muslimanskih ruku. Još zaoštrenije rečeno, danas su muslimani u velikom broju slučajeva izbjeglice iz nerazvijenih, nedemokratskih i neslobodnih muslimanskih društava i zemalja u razvijena, demokratska i slobodna nemuslimanska društva i zemlje. Današnja hidžra mnogih muslimana i muslimanskih grupa kreće se, moglo bi se kazati, "u smjeru suprotnom od kazaljke na satu". Također je važno imati u vidu da u današnjim svjetskim migracijsakim tokovima veliku ulogu igraju ekonomske i demografske okolnosti koje u mnogim nerazvijenim muslimanskim zemljama zadobijaju kritične i prijeteće razmjere. I u tom pogledu moglo bi se govoriti o muslimanskom samoprogonstvu i samoizbjeglištvu. Ili, možda o tome da se današnja muslimanska drama hidžre zbiva u još uvijek nerazgovijetnim i nesagledivim napetostima koje sa sobom nosi liberalna, neokapitalistička globalizacija u kojoj se muslimani zajedno sa svima drugima nalaze na potpuno neizvjesnom putu.   

I na kraju, današnjim muslimanima, globalnim muhadžirima, u hidžri po kojoj se računa povijesno vrijeme islama, usudio bih se kazati, uglavnom izmiče jedan vrlo važan momenat. On se sastoji u sljedećoj povijesnoj činjenici vezanoj za hidžru. Mekkanski muslimani nisu zapravo bili puke izbjeglice. Predstavnici nekih međusobno sukobljenih medisnkih plemena tražili su od Poslanika Muhameda, alejhisselam, da sa svojim sljedbenicima iz Mekke dođe u Medinu kako bi na univerzalnoj ideji islama suprotnoj plemenskim podjelama i sukobima ujedinio medinsko društvo. Medina je bila izazov i šansa za islam a ne utočište za izbjegle i progonjene. Mekkanski muslimani, s Poslanikom, alejhisselam, na čelu, u Medinu su došli kao dio rješenja a ne dio problema. U tome je – šta god to značilo – najveća razlika između hidžre i svih današnjih muslimanskih izbjeglištava i prognanstava.        

BOSANSKI MUSLIMANI