Kliker.info

Bunovan   i prestrašen dok sam , bukvalno bježeći ispred nimalo ugodnog hurikana zbog kojeg sam i skratio željno čekano tradicionalno ljetovanje na Floridi,što je po  provjerenim bosansko-američkim standardima pouzdan znak da dotična osoba i ne stoji baš sjajno u obećanoj zemlji, u Americi sam prije par godina počeo da mijenjam svoj radikalno kritički stav prema finišu rata u BiH i događajima i okolnosti  koji su prethodili sporazumu u Daytonu.

Piše :  Halil Šetka (Kliker.info)

O tome ovih dana ponovo intenzivno razmišljan,  a pomenuta neočekivana promjena uslijedila je nakon vizuelnog šoka u jednoj  od država američkog Juga, Alabami, čije je srceparajuće siromaštvo vidljivo i iz pokreta , sa auto puta. Bosanci i Hercegovci u Americi, koji često prolaze ovim pravcem, pogotovo kamiondžije, dobro znaju o čemu govorim, a za  ostale informacija da takve jadne prizore,  potpisnik ovih redaka nigdje i nikada nije vidio ni  na području bivše  države, od Triglava pa do Đevđelije.

Vjerovali ili ne, gladajući tada, a i razmišljajući ovih dana o jadu i bijedi američkog Juga, sjetio sam se skoro zaboravljene priče koja je nakon završetka rata kružila  među političarima i novinskim redakcijama u BiH. U  najkraćem glasi, da je Richard Holbrooke ,  idejni tvorac Daytonskog sporazuma,  Aliju Izetbegovića    ubjeđivao da će Federacija BiH, uz američku pomoć i arapski novac,  u bliskoj budućnosti   biti ostatak  Amerike u odnosu na Republiku Srpsku, kojoj je prema toj navodnoj dogodovštini bila namijenjema uloga  Alabame i ostalih južnjačkih država.

A tuga Juga je naravno rezultat poraza u građanskom ratu i nezvaničnih sankcija Washingtona  koje  očito  traju  više od 150  godina i čiji su učinci  itekako vidljivi.

Ima li u pomenutoj priči  o Aliji i Holbrooku istine  , sada  sada je  gotovo nemoguće  dokazati pošto su  akteri   otišli sa političke i životne scene, ali  se teško oteti dojmu da nekog vraga ima , pošto je  Izetbegović, sjetite se,  bezbroj puta nakon Daytona ponovio da je nepravedni mir moguće pretvoriti u pobjedu, pod uslovom da  napravimo pravedno i prosperitetno društvo , uz pomoć prijatelja,  kojih, kako je  znao reči,  imamao, nakon čega će i druga strana, kao  shvatiti da je na krivom putu.

Da budem jasan i glasan, i tada, a i sada  smatram da Izetbegović nije trebao   ni u snu,  pristati na sporazum koji amenuje republiku stvorenu na genocidu , ali su mi nakon prvog susreta sa Alabamom i priče koju sam  nedavno registrovao na marginama okruglog stola,  posvećenom dvadesetogodišnjici potpisivanja Daytonskog sporazuma,  u Lorensvilleu pored Atlante , bliži razlozi koji su ga uvjerili da treba popustiti pritiscima i prihvatiti  nepravedni mir.

Radnja druge priče, saznadoh u pomenutom gradiću,  gdje, moram pomenuti,  egzistira vjerovatno najorganizovanija zajednica Bošnjaka na području Sjeverne Amerike, dešavala se nekako baš u vrijeme pregovora u Daytonu , kada je   u  usred  Ramazana,  ljuti  Krajišnik   Mito lopatom napao  grupu zemljaka koji su navodno roštiljali  svinjsko meso i grijeh pojačavali pivom i whiskyem .

Zemljačkim okršajem pozabavila se naravno policija  koja je Mitu ekspresno poslala na hlađenje. Teže posljedice sukoba između Babinih i Alijinih snaga u Americi, spriječio je navodno lokalni hodža, čija je posrednička misija ublažila svjedočenja povrijeđenih   na sudu tako da se napadač spasio teške robije izvlačeći se  na traume iz rata.

Dvadeset godina nakon pomenutog patriotskog zanosa i ispoljavanja vjerske pravovaljanosti, Mito više ne lopata po komšijskim partyjima već vozi kamion  i to za jednog od povrijeđenih , koji opet više ne konzumira svinjsko meso već je postao vegetarijanac.

Na kraju balade okolnosti i okruženje su promijenili i jednog i drugom, a ja nakon ovoga  nekako vjerujem da je navedeni razgovor između Alije i Holbrooka zaista i postojao.

U svakom slučaju američki diplomata je za svoju , sada i moju zemlju , uradio vrhunski posao.Zaustavio rat i za administarciju u Washingtonu  uknjižio  najvrijedniji vanjskopolitički poen nakon hladnog rata. U isto vrijeme mojoj matičnoj domovini je navukao pravu luđačku košulju iz koje se sama  nikada neće izvući, ako u međuvremenu zemlja kreator  ne promijeni ili ne povuče svoje autorstvo na sporazum, u kojem republika stvorena na genocidu zauzima ključno mjesto.

Upravo zbog ove  činjenice me je prije par dana i frapirala vijest iz Sarajeva da su poslanici Gradske skupštine donijeli odluku da se glavnom arhitekti takvog aranžmana podigne sporazum u glavnom gradu BiH. Bosanci su po svemu sudeći ponovo prevazišli i sami sebe ili je po srijedi nagovještaj  početka  šminkanja sporauma koji bi  nakon remonta mogao poslužiti kao univerzalni model za preustoj  trenutno ključnog regiona u svijetu.

Navijam da je ovo drugo u pitanju jer bi u tom slučaju i pomenuta Alijina vizija, koja se nadzire i iz njegove poznate rečenice , da je  20 u životu jednog čovjeka   jako dug vremenski period, a da 20 godina u životu jednog naroda  nije ništa, možda i  dobila priliku da uspije, nakon čega bi i Bosna i Hercegovina, u perspektivi mogla postati normalna država sretnih ljudi.

Problem je  međutim  u tome što su Alijini nasljednici i sljedbenicai, za ovih dvadeset godina,  bezbroj puta dokazali da oni  nisu  igrači koji taj zahtjevni posao mogu provesti.