Kliker.info

Piše : Drago Pilsel (Nezavisne novine)

Za rat u BiH i zločine koji su počinjeni krivi su muslimani koji su željeli stvoriti islamističku državu, a Srbi su se samo pravedno branili, što je bila njihova sveta dužnost, srž je izlaganja Radovana Karadžića pred Haaškim sudom. Radovan Karadžić bi želio da ga se zapamti kao mučenika. Ali on to nije. Mučenik je, na primjer, nesretnik, 48-godišnji državljanin BiH koji je radio za neko riječko poduzeće, a koji je u utorak oko 14.45 u krugu brodogradilišta "Uljanik" u Puli počinio samoubojstvo vješanjem. Mučenik je mališan kojeg su neki tinejdžeri nemilosrdno tukli neki dan u okolici Zagreba puna tri i pol sata ostavljajući ga u lokvi krvi. Mučenik je znak najveće ljubavi, svjedok koji se potpuno razoružava i nasljeđuje Krista sve do darivanja vlastita života da potvrdi istinitost evanđelja.

Ali, doktor Radovan Karadžić ima drugu definiciju mučeništva. Glede toga biti ću kratak i jasan: Karadžićevu obranu ne treba shvatiti ozbiljno. Dokazi protiv tog zločinca toliko su očigledni i snažni da on naprosto mora dobiti najveću moguću kaznu koju Haaški sud može izreći. A to je: što je moguće duži zatvor. Pa ja Radovanu Karadžiću želim dug život da izdrži kaznu. Ne želim mu kako lamentira kolega Davor Butković u "Jutarnjem listu", koji žali što te kazne nema – smrt. Zašto mu želim dug život? Jer se nadam da neće potpuno poludjeti i da će, kada se stiša gungula oko njega i kada bude zaboravljen u nekom zatvoru, ma koliko njegova ćelija bila komforna, u potrebnoj introspekciji shvatiti da ga laži neće iskupiti.

On, na primjer, tvrdi da Sarajevo nije bilo pod opsadom. "Mramorna je istina da Sarajevo nije bilo pod srpskom opsadom, nego je bilo podijeljen grad", rekao je početkom tjedna iznoseći svoju obranu. Ako Sarajevo nije bilo pod opsadom, zašto je ruski pisac Edvard Limonov olakšavao dušu pucajući iz snajpera po tom gradu, i to s položaja do kojih ga je doveo njegov domaćin, pjesnik i psihijatar Radovan, da situacija bude smješnija i brutalnija, pred kamerama BBC-a?

Karadžić, vidimo, i dalje računa na medijsku pratnju. Većina svjetskih medija prenosi uvodno izlaganje pred Haaškim sudom, koji ga tereti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. List "The Guardian" tako piše da je Karadžić pokušao revidirati povijest opsade Sarajeva koju je opisao kao mit s ciljem da uvuče NATO u rat na strani muslimana. Guardian je objavio komentar svog nekadašnjeg dopisnika iz rata u Bosni Marcusa Tannera pod naslovom – "Karadžićev sveti rat". "Slušajući Karadžića kako govori o svom ‘svetom’ ratu protiv bosanskih muslimana, čovjek bi pomislio da je naprosto riječ o lošem vicu", kaže on. "To bi, međutim, bila greška jer su i Karadžić i njegovi borci devedesetih koristili isti jezik, mješavinu etničkih, ekonomskih i vjerskih žalopojki protiv muslimana, tvrdeći da se samo osvećuju za otomansko osvajanje Bosne u 15. i 16. stoljeću", dodaje Tanner.On dalje piše da su tokom turske vladavine begovi i poturice uglavnom preuzeli gradove, što je ratu u Bosni dalo pečat ne samo sukoba između sela i grada već i između kršćana i muslimana. "Karadžićeve pristalice htjele su zauvijek promijeniti takvu strukturu gradova i u tome su naišle na zdušnu podršku Pravoslavne crkve. Popovi su blagosiljali gotovo svaku njihovu ofanzivu, a Karadžićeva državica Republika Srpska od samog je početka imala blagoslov Crkve", nastavlja Tanner.

"Crkva u Srbiji, baš kao što je činio njezin pandan u Hrvatskoj sa svojim svetim borcima, ostala je vjerna Karadžiću i poslije rata. Ništa manje neumjerene nisu bile ni Ruska i Grčka crkva, koja je 1993. godine u Ateni proglasila Karadžića kršćanskim herojem", piše Tanner. Zato, kada Karadžić govori o svom svetom ratu, on zaista vjeruje u to. Podsjetimo, on je i ovoga puta govorio o svojoj borbi kao o nečemu svetom i pravednom.

Tu se traži pojašnjenje. Sveti rat je naziv za koncept rata ili, u širem smislu, svakog društvenog sukoba u kojem je jedna strana uvjerena da ga vodi po dužnosti koju je propisala božanska ili natprirodna sila, odnosno kako u njemu mora ustrajati do konačne pobjede. Moderna teologija, kršćanska, naime, niječe da bi takvi srspki ili hrvatski ili bošnjački ratni interesi bili pravedni i sveti. Od enciklike Pacem in terris, o miru na zemlji iz 1963, pape-revolucionara Ivana XXIII, koji pod utjecajem užasne nuklearne prijetnje i neposrednim utiskom Kubanske krize pravi iskorak od teorije "pravednoga rata" (De bello iusto), a zatim i koncilske konstitucije "Gaudium et spes" o Crkvi u suvremenom svijetu koja napušta tu teoriju u korist stvaranja pravednoga i održivoga mira (De bello vitando), mijenja se pojam mira.

Nasuprot definiciji mira kao jednostavnog odsustva rata, što je negativan pojam mira, Crkva definira slijedeće: pozitivna definicija kvalificira mir kao stanje društvene pravednosti, demokratskog sređivanja sukoba i suradnje među ljudima i narodima. Takav mir obuhvaća niz vrijednosti, kao što su život, sloboda, istina, pravednost, sigurnost, razvoj i solidarnosti. No, ni pozitivna definicija mira ne bi bila potpuna kad bi se postojanje mira tumačilo kao sklad bez napetosti (…) Povijesna osnovica mira kao procesa danas je realizacija ljudskih prava i ideja svjetske zajednice. Baš sve što je Karadžić gazio.

Suvremena je kultura, glede i unatoč Radovanu Karadžiću, zahvaćena ideologijom vojnika-heroja koja je izobličila ideju mira. Tu je i virus ideologije suverene države za koju ne vrijedi nikakav popis ljudskih prava kad su u pitanju njezini interesi; virus ideologije oružane obrane pod svaku cijenu dobara i vrijednosti; virus ideologje po prirodi nasilnog čovjeka, čovjeka vuka koji napada drugog vuka.Eto, o tome bih želio da razmisli Radovan Karadžić u danima zatvora koji ga sasvim sigurno čekaju. Možda ga to dovede do osjećaja stida zbog tisuće pobijenih u ime vlastite ideologije. Tada možda bude shvatio da sveto znači nešto što je odijeljeno, očuvano, nepovrjedivo, dostojno dubokova poštovanja jer je vezano uz Božju inicijativu. A Bog je rekao: "Ne ubij!"