Kliker.info

Može se dogoditi čudo u BiH, kao što se već pomalo događa u Hrvatskoj, da dođu ljudi koji su stekli neko iskustvo u nevladinim organizacijama i da se odluče na formiranje politčkih stranaka, kaže novinar Drago Pilsel

Ugledni hrvatski novinar, teolog i urednik portala Autograf.hr Drago Pilsel u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori o tome kako mir na Balkanu nema alternativu, te objašnjava zašto su priče o otcjepljenju i stvaranju trećeg entiteta u BiH paravan za kriminal, i na koji način će poslijeratnu nacionalističku paradigmu u BiH pobijediti nove generacije političara. Pilsel pojašnjava i zašto je važno doći do istine, te se osvrće i na svoje knjige “Argentinski roman” i “Povratak Adolfa Pilsela” koje govore o tome kako se i sam suočio s tamnom prošlošću.

RSE: Autor ste dvije knjige u kojima svjedočite o životu vas i vaše obitelji u hrvatskom iseljeništvu u južnoj Americi, te o tome kako ste od pobornika ustaške idelogije postali istaknuti antifašista. Postavili ste pitanje kako je moguće da je ovakav preobražaj uspio vama, ali ne i vašim vršnjacima. Na koga ste pri tome mislili?

Pilsel: U prvom redu mislim na moje bivše prijatelje u Argentini. Ja sam otišao iz Argentine i došao u Hrvatsku 1989. godine, sa idejom da postanem svećenik i da se vratim kako bih svoj život uložio među našim ljudima i, naravno, Argentincima. Kako se rat dogodio, uvidio sam da se ne mogu poistovjetiti s nekim motivima ili pojavama, poput Gojka Šuška ili činjenice da je moja brigada završila u BiH. Pa smo onda vidjeli Franju Tuđmana kako izlazi iz helikoptera na Kupres, a pred njim su postrojene jedinice Hrvatske vojske, i on viče: “Pozdrav domovini”. Dakle, nalaze se na teritoriji BiH i, bez obzira što se pozivaju na dogovor Izetbegovića i Tuđmana iz Splita, ja to nisam mogao prihvatiti. I već tada se osjetilo, između mene i mojih prijatelja, da ne govorimo isti jezik.Postoji moralna krivica Srba za Slobodana Miloševića ili Radovana Karadžića i njihova nedjela, Hrvata za nedjela Gojka Šuška…

Čudne su to kontradikcije, jer ne može se, s jedne strane, biti ponosan na papu Franju, a preskakati njegovu rečenicu da se mora saznati istinu o Drugom svjetskom ratu (…) I ljudi koji nas čitaju, bilo u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, pred istim su iskušenjem. Ili ostati u komotnijim pozicijama, gdje nas neće ugrožavati tuđa istina, ili ćemo se suočiti sa istinom koja je kompleksna i koja ponekad zahtjeva određena odricanja, pa i da se ljudi naljute na nas.

Nisam očekivao maminu reakciju, kad je optuživala sve Srbe za nestanak moga brata u Domovinskom ratu, i govorio sam joj da je katolkinja, a da Katolička crkva ne prihvaća kolektivnu krivnju. Postoji nešto u Karla Jaspersa, u “Pitanju krivice” iz 1946., kad se obraća njemačkom narodu, postoji pitanje moralne krivice određenog naroda. Postoji moralna krivica Srba za Slobodana Miloševića ili Radovanas Karadžića i njihova nedjela a, Hrvata za nedjela Gojka Šuška…

RSE: Primjećujete li primjere koji potvrđuju postojanje moralne krivice na ovim prostorima nakon proteklog rata? Smatrate li da je taj osjećaj, zaista, zaživio?

Plsel: Imao sam priliku nedavno biti u Ahmićima i osjetiti sram. Pamtim i gestu Ive Josipovića koji je došao u Ahmiće, u pratnji Vinka Puljića i Mustafe Cerića. Otišao je i u Križančevo Selo, te je pokušao biti posrednik u jednoj politici pomirbe. Bilo je trenutaka kada je do izražaja došla svijest o postojanju moralne krivice. Primjerice, gesta bosanskih franjevaca 2000. godine, kad su po uzoru na papu Ivana Pavla II, koji moli za oprost za teške propuste Katoličke crkve, išli do te mjere da za oprost mole čak i radništvo u BiH, jer, kažu, nisu bili u stanju prepoznati ugrožena radnička prava.

Ne moramo ići jako daleko, nego tri godine unazad, kad je papa Franjo bio u Sarajevu u, i kada Husein Kavazović, Vinko Puljić, Jakob Finci i vladika Grigorije izgovaraju iste riječi koje govore o moralnoj krivici. Dakle, ne može se reći da nije bilo tih gesti, a odgovornost nas novinara je da one ne budu zaboravljene i da ih bude više, te da interpeliramo političare kada prepoznamo da kod njih preovladava manipuliranje nacionalisitčkim osjećajima, iznad potrebe da se brani opće dobro. Mir je opće dobro i nema alternativu. Papa Ivan Pavao II rekao je, na zagrebačkom Hipodromu, da mir nije utopija, nego se nameće kao izraz povijesnog realizma, te je nužnost kao što se rijeke na Balkanu nužno spajaju.

RSE: Koliko je takav mir održiv u postojećem ambijentu u BiH. Već godinama ovom zemljom vladaju politike koje produbljuju nacionalne podjele, a, nakon posljednjih izbora, ponovno sklapaju savezništva?

Pilsel: Smatram da su obični ljudi oguglali na nacionalističku retoriku. Uostalom, koliko je Hrvata izašlo glasati za opciju Dragana Čovića a? Relativno malo. I, što govori podatak da nije uspio postati član Predsjedništva BiH? Da je jako malo ljudi izašlo glasati, a od onih koji su to uradili manjina je glasala za njega. Dakle, ljudi pomalo shvaćaju. Postoji i tragičan dio ove priče, a to je da ljudi iz naših zemalja ne odlaze samo zato što računaju na nekih 2.500 ili 3.000 eura u Dublinu ili negdje drugo, nego su više, naprosto, bolesni od te nacionalističke retorike i žele živjeti u pomirenim sredinama. Možda sam ja u krivu i možda je mir za te mlade ljude utopija i ne mogu ga perciprati. Možda sam ja promašeni idealist, ali ću radije biti i to nego kukavica pred zadatkom da kažem istinu, koliko god ona koštala, i da se suprotstavim demagozima svih vrsta.

RSE: O Hrvatskoj govorite kao o zemlji koja umara, dok se, s druge strane, može steći dojam da idealizirate BiH?

Pilsel: To je točno. Nisam objektivan, jer sam u BiH vidio toliko patnje da sam slab na nju, a pogotovo što su mi bake i djed iz Bosne. Naravno da nisam objektivni promatrač BiH, niti je dovoljno poznajem. Međutim, živio sam tu tri vrlo teške poratne godine, kada su Sarajevo i BiH liječili ratne rane i moje iskustvo je takvo da su tu ljudi izuzetno tolerantni. Ja sam očekivao narod pun gnjeva, destrukcije, mržnje i želje za osvetom, a to u Sarajevu nisam doživio. Otud dolazi moja optimistična slika i pogled na Bosnu.

RSE: Da li su tolerantnost i strpljivost, o kojima govorite, postali kontraproduktivni za narode u BiH? Postoje mišljenja da je i to održalo postojeće politike na vlasti?

Pilsel: Naravno, strpljivost se ne smije pretvoriti u glupost. Ne smiješ dozvoliti da te jašu i naravno da postoji potreba za otporom. Međutim, ja prihvaćam otpor Martina Luthera i Mahatme Gandhija i to su moji uzori. Da se danas dogodi iskušenje da uzmem pušku, ne bih to više nikad ponovio. Ne vjerujem u oružje.

RSE: Ipak, nije rijetkost da ovdašnji političari koriste retoriku koja ima prizvuk zveckanja oružjem. Smatrate li to realnom opasnošću?

Pilsel: Ne, okruženi smo NATO paktom. Hrvatska je u NATO, volio bih i da BiH uđe… Mislim da se ovdje više nikome ne ratuje, barem ne za naših života, a i NATO kišobran bi to zaustavio za 15 minuta. Zašto se to nije dogodilo 1992. godine, to je druga priča. Danas je rat naprosto neizvediv, nema više te tehnike i nema raspoloženja kod ljudi. Mladi ljudi nikada na to ne bi pristali i ja sam, ipak, optimista kad gledam na BiH.

RSE: Kako gledate na priče o otcjepljenju i stvaranju novog entiteta, koje se u BiH godinama potenciraju?

Pilsel: To je sve trgovački uvjetovano, da bi se zaštitili neki gospodarski interesi. U ovom slučaju, priča o trećem entitetu paravan je za veliki kriminal koji se događa u “Aluminiju” Mostar, gdje su Rusi s jednom nogom unutra i tu će se, po mom skromnom mišljenju, ponoviti scenarij “Agrokora”. Tako da, polako s trećim entietom, niti će to EU dopusti, niti Hrvatska kroz Parlament potvrditi. Mogu oni usvajati deklaracije, ali one nemaju nikavu snagu. One su razmontirane i ja sam ih na svome portalu, i kroz pera Ive Komšića i drugih analitičara, rastavio u komade i pokazao pravu stranu te licemjerne HDZ-ovske politike. Zamislite, oni se jako uzbude ako predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani kaže: “Živjela talijanska Istra i Dalmacija”, a oni rade istu stvar braneći šestorku, praveći od njih heroje, i negirajući pravomoćnu presudu Haškog tribunala. Oni potvrđuju zločinačku politiku HDZ-a i posezanje HDZ-a za teritorijem u tuđoj državi.

RSE: Vidite li, trenutno, neku političku opciju koja bi mogla promijeniti postojeće stanje u BiH?

Pilsel: Nisam siguran, ali i nemam vremena to svakodnevno pratiti. Znam samo kamo ide ovaj dio svijeta, koji kapital ulazi, i kako su se Rusi, Kinezi, Amerikaci i Turci odlučili pozicionirati, te mogu pretpostaviti što bi ovo moglo biti za deset godina. Smatram da može biti samo bolje nego ovo, s dobro napravljenim cestama koje će povezati ljude, sa infrastrukturnim projektima od značaja, s jednom novom generacijom koja će doći. Može se dogoditi čudo, kao što se već pomalo događa u Hrvatskoj, da dođu ljudi koji su stekli neko iskustvo u nevladinim organizacijama i da se odluče na formiranje politčkih stranaka.

RSE: Vi smatrate da će oni moći zamijeniti nacionalističku paradigmu koja je dominantna nakon rata?

Pilsel: Možda ne zamijeniti, ali neutralizirati ili pobijediti. Da, to se može dogoditi. Podržavam, recimo, diskurs Željka Komšića jer mi se čini da je taj čovjek sposoban gledati unaprijed. Dakle, građanski koncept BiH mi se čini kao jedini mogući. Ili BiH, koja će za deset ili 15 godina ličiti na Švicarku, tako uređenu s kantonima, to mi se čini sasvim moguće. Naravno, uz predispoziciju EU, SAD-a i UN-a da se stvori preduvjet za tako nešto. Jer ne vjerujem da će mladima do kraja biti simpatično da se voze ovim cesticama punim rupa, da gledaju rijeku prepunu smeća. Ne znam tko može u tome uživati.

RSE: Mladi u tome odavno ne uživaju i zbog toga masovno iseljavaju. Međutim, ne čini li Vam se da ih se pred izbore uvijek uspijeva moblilizirati pričama o strahu i nacionalnoj ugroženosti?

Pilsel: Dobro, ali doći će trenutak kada će ljudi reći: “Neću glasati za tebe, jer si došao i pokrio 20 rupa na mojoj cesti. Hoću nešto drugo”. U Hrvatskoj se to sada događa. Formiraju se političke stranke koje možda na ovim izborima neće, ili će jedva preći, izborni prag, ali će za deset godina nešto značiti. Proces urušavanja HDZ-a, nedostajanje kredibiliteta u njegovom diskursu, kao i proces urušavanja u SDP-u, dovodi do formiranja novih snaga…

Kao što je Podemos promijenio političku sliku Španjolske, tako će se i u Hrvatskoj nešto dogoditi i već se događa. Bit će protestnih glasova, kao što imamo Živi zid u Hrvatskoj, premda on za mene ima neprihvatljiv program izlaska iz EU i NATO. Dakle, protestni glasovi će se na neki način dogoditi i u BiH, jer to su tendencije i tako će oslabiti i SDA i HDZ BiH i Dodikova stranka.

Marija Augustinović (RSE)