Kliker.info

Kada bi se kojim slučajem dijelila nagrada za novinara s najviše primljenih prijetnji u regiji, vjerojatno bi je ponio Dragan Bursać. I sam će reći kako je prijetnje odavno prestao da broji. No, zato je „pokupio“ neke nagrade koje se uistinu dodjeljuju. Među ostalim, od recentnijih, i onu za najboljeg novinara BiH u 2017. godini, a na dodjeli proglašenja u organizaciju Društva novinara Bosne i Hercegovine rečeno je, da citiramo, kako se nagrađuju najhrabriji i najbolji.

Svojim pisanjem Bursać svakodnevno pokazuje da mu hrabrosti ne manjka, jer već dugi niz godina nimalo uvijeno iznosi „prljavi veš“ sva tri konstitutivna naroda u BiH, prvenstveno srpskog, oštro kritizirajući nacionalne društvene fenomene i prikazujući svu društvenu trulež bh današnjice. Zbog kontinuiranog izvještavanja o marginaliziranim grupama i razvoja društveno odgovornog novinarstva 2014. godine primio je i nagradu „Srđan Aleksić“, a ove je godine dobio i prestižnu nagradu „European Press Prize“, koju se naziva i  “evropskim Pulitzerom “.

Profesor je filozofije, a svoje kolumne redovno objavljuje na portalu Buka i na internetskoj stranici Al Jazeera Balkans . Rođen je 1975. godine u Bosanskom Petrovcu, srednju školu završio je u Sremskoj Mitrovici, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci. U tom gradu i danas živi i radi, iako bi neki njegovi sugrađani voljeli da nije tako. U jednom trenutku takvi su i došli na svoje jer je zbog ozbiljnih prijetnji smrću privremeno morao napustiti Bosnu i Hercegovinu, iako je imao policijsku zaštitu.

Koliko su vam već puta prijetili? Brojite li više uopće prijetnje, makar one smrću? 

– Mnogo puta. Na žalost, ili na sreću, odustao sam od brojanja. Postoje usmene prijetnje, pa one pismene, pa prijetnje na društvenim mrežama, prijetnje koje upućuje treće lice preko svog „pismonoše“ … Ima svega. Ono što policija kvalifikuje kao eksplicitne prijetnje smrću i zbog čega se vode istražni postupci u Tužilaštvu, e takvih je šest u ovom momentu.

Nova metoda kako da vas pokušaju zaustaviti je i ta da vas bjesomučno prijavljuju na društvenim mrežama sve dok vas algoritam društvene mreže samo na osnovu dovoljnog broja prijava, bez obzira što su one neosnovane, uistinu ne blokira.

– Da, upravo tako! Shvatili su moderni sajbernacionalisti da algoritmi na društvenim mrežama nisu baš „pametni“, pa upornim prijavljivanjem postova banuju moj profil. Ponekad su potrebni dani, a ponekad mjeseci da bih bio odblokiran. Izuzetno je važno što sam našao živ tim ljudi koji se bave bezbjednošću u ovom dijelu Evrope, konkretno na Facebooku, i koji moj i slične slučajeve „ljudski“, a ne robotski razmatraju. Inače, do sada je bila praksa da budem blokiran zbog, kako stoji zvanično, ili sporne fotografije ili govora koji nekog vrijeđa, što je van pameti.

Kakav je osjećaj baviti se kritičkim novinarstvom pod takvim pritiskom?

– Ne znam. Ja i dalje mislim da ne radim ništa epohalno što bilo ko drugi ne bi radio. Bavim se istinom, barem otkrivanjem i predočavanjem istine putem fakata koje prikupljam. Kada se radi o mrtvima, o žrtvama zločina i genocida, o djeci koja su ubijena, o silovanim ženama i muškarcima, to je toliko osjetljiva tema koja okupira čovjeka, da apsolutno ne mislim o nekakvom vanjskom pritisku. Dapače, mislim da bih bio u potpunoj blokadi kada bih, dok radim, razmišljao o pritiscima takve vrste.

Zašto uopće ljudi, ako ih se može nazvati tom riječju, tako reagiraju čim se uputi kakva kritika na račun vlasti, države, čim se osudi nacionalni šovinizam i pripadajuće društvene anomalije?

– Pa ima više razloga. Onaj primarni je da ljudi ne žele čuti istinu, da se ne znaju nositi sa istinom i da im je agresija, ovakva ili onakva, prva reakcija na istinu. Po vokaciji, ali i nekoj psihološkoj stratifikaciji nacionalisti imaju tu navijačku agresiju koja podrazumijeva teorije krvi i tla i koja im nalaže nekakvu „odbranu“ imaginarija. Sa druge strane, postoje ljudi koji su manipulatori. Oni su savršeno svjesni da su njihovi svjetonazori pogrešni i izvještačeni, ali upravo ti nacionalistički diskursi im omogućavaju da budu nositelji moći i svim silama će braniti svoj stečeni status. Ovi drugi su mnogo opasniji od prvih.

Mislite li da sama vlast snosi isključivu odgovornost za stvaranje ovakve atmosfere u društvu?

– Ma ne, nikako! Ovo je združeni narodno-politički poduhvat. Ponekad je i zločinački. Narod ima u uncu onakvu vlast kakvu zaslužuje. Često govorimo kako se narodom manipuliše, ali veliki dio plebsa upravo odistinski, na žalost, želi ono što im gospodari mraka sa političkih bina serviraju. Na kraju krajeva, dajte mi neki urugvajski narod, neki finski narod i ova vlast će nestati sama od sebe. Doslovno će se rasformirati. Pa nisu ni predstavnici vlasti neki eksteritorijalni čudaci, to su „najbolji sinovi“ naše tranzicije.

Nedavno ste dobili nagradu „European Press Prize“, ali unatoč tom prestižnom priznanju, ta vijest se gotovo uopće nije probila u banjalučke medije. Kako to objašnjavate?

– Ta šutnja mi je veliki uspjeh. U početku mi je bilo zaista krivo i teško, po onoj narodnoj da u svom selu ne možeš biti prorok, ali je na kraju najbolje tako. Jer ako informaciju o najprestižnijoj evropskoj novinarskoj nagradi prenesu brojni mediji od Latinske Amerike do Azije, a u vašem gradu dva medija to prenesu, onda je do grada. Slijedom te logike bilo bi jako opasno, sumnjivo i kvarno da me Dodikovi mediji hvale i veličaju. A što se tiče tih medija i tih urednika, od pojedinih sam dobijao čestitke SMS-om, dabome uz želju da to nikome ne saopštim. Mislim da je njima najveće prokletstvo što rade tu gdje rade i što su takvi kakvi su. Ne bih se ja tu miješao.

Mislite li da postoje slobodni mediji u Republici Srpskoj? Postoje li oni u Federaciji? Kakva je uopće razlika u medijskoj slici između ta dva bosanskohercegovačka entiteta?

– Nedavno mi jedan poznanik reče, znaš li koja je razlika između vas koji kritikujete medijski u Federaciji i u RS-u? Kaže u Federaciji vas političke i ekonomske tajkunske elite puste da lajete i da se iživite znajući da nema ništa od vas kao korektiva, a u RS-u tek treba da usvoje to znanje. I otprilike to je to! Pa bi u tom tonu i mogao reći da je jedino stvar percepcije elita, a da nekakvih pomaka na polju žurnalistike nema. Jer, medijske slobode su one koje prvo svaki pojedinac usvoji na nekom „JA“ nivou pa ih primijeni kao novinar. I da, dobar novinar će naći medij na kojem će moći reći šta misli. Pa makar i u Republici Srpskoj. Loš novinar je loš novinar i ovdje i u Švedskoj. Sa tom razlikom što ovdje može biti glavni i odgovorni urednik, budući, šta ja znam, direktor neke državne ustanove ili čak predsjednik, a u Švedskoj će, u najboljem slučaju, pratiti skidanje mačke sa drveta. Generalno, kakvi su nam novinari, takvi su nam i mediji.

Zanimljivo, kada pišete o zločinima „jednih“ ili kritizirate njihove anomalije, oni drugi vas hvale i aplaudiraju vam, a kada tematizirate „njihove“, onda ste neobjektivni i isti oni koji su vam aplaudirali tada pripaljuju vatru za lomaču.

– Ma da. To mi je zapravo najbolja pohvala radu. I to je na neki način provjetravanje ljudima i provjetravanje ljudi. Zaista ima dosta „ljudi“, koji u početku prate moj rad iz sigurne fotelje jednog prikrivenog nacionaliste. Međutim, kada „njegovi“ dođu na tapetu, ti tapšači ramena shvate da sam ja đubre i otkače me. A tako je najbolje, vjerujte mi. Mada mene opet fascinira to što njih fascinira da ja mogu kako vele „govoriti tako za sve“. Ti ljudi su jednostavno fabrički podešeni da imaju neke „svoje“. To je ujedno fascinantno i zastrašujuće.

Ovoga se vikenda u BiH održavaju izbori. Prema svim anketama ništa bitno se neće promijeniti. Građani BiH shvaćaju u kakvoj poziciji ih zarobljenima drži dosadašnja politika, no glas će opet dati istima. Kako to objasniti?

– Palanačkim mentalitetom. Zapravo kombinacijom kmetovštine i želje za autoritarnom rukom koja će ih naizmjenično milovati i udarati. Pa onda imate čitavu paletu ljudi koji su latentno pod štokholmskim sindromom … Ufff … Ovo je ustvari pitanje za neuropsihijatre, a ne za mene. Ja sam samo profesor filozofije. Mada, kad smo kod fascinacija iz prethodnog pitanja i odgovora, ja sam fasciniran ljudima koji glasaju za ove jazavce na vlasti, a nisu čak ni uhljebi, niti će to postati. Pazite, oni glasaju za njih zato što oponašaju uhljebe iz svojih kontejnera. To su novi nivoi samoprezira.

A kako objasniti da se prognozira trijumf trenutnog predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, unatoč tome što se radi o političaru koji se više uopće ne obazire što će javno reći i više se niti ne trudi sakriti svoje pravo lice, pa tako otvoreno s pozornice poručuje da će dobiti otkaze oni koji ne glasaju za njegov SNSD, kafanski vrijeđa političke protivnike, u Narodnoj skupštini psuje im majku, pred kamerama isto radi i novinarima, pa čak napada i Davora Dragičevića, čovjeka koji već gotovo 200 dana traži istinu o smrti svog sina Davida?

– Mogu to objasniti s nekom od gore pobrojanih dijagnoza. Takođe, treba tu dodati da je Dodik sjajan sadista i da ima tu mazohističku svjetinu uz sebe. On kad kaže da će „počistiti“ Davora, oca koji 200 dana traži istinu i pravdu za ubijeno dijete, a svjetina mu (Dodiku) aplaudira, ja mislim da se ta svjetina mentalno podsvjesno projektuje u Davora koga Milorad šuta, a onda u svom mazohizmu uživa. Ponavljam, to je zaista stvar neuropsihijatrije.

Je li dovoljno da Dodik javno kaže da će se Republika Srpska spojiti sa Srbijom pa da mu glasači uvijek iznova oproste sve loše što radi?

– Jeste. I da doda da u Srebrenici nije bilo genocida. I da lokalnim autoputom do Doboja spaja Srbiju sa Republikom Srpskom. I da će poslije izbora svima plate biti minimum 1.000 maraka … Što luđe – to bolje. Zapravo, jedini put kada je izgubio izbore, a to je bilo pradavno, izgubio ih je jer je pričao razumno o ekonomiji. A onda je shvatio, rekao sebi zajebi to i narodu isporučuje megatone nacionalizma. Narod ga nagrađuje neograničenom vlašću.

Kao da nitko ne primijeti da se u zemlji grade i otvaraju autoceste samo pred izbore i, zapravo, samo radi izbora, i to sa stavom kao da oni koji ih grade i otvaraju to rade iz vlastitog džepa. Ne samo autoceste, nego se tu krpaju rupe na cestama samo uoči kakvih izbora, a istovremeno mladi iz zemlje bježe glavnom bez obzira. Možda je stvar u tome da to glasače uopće ne zanima, ali u tom slučaju se postavlja logično pitanje – pa što ih onda zanima?

– Glasače to ne zanima. Ionako oni nemaju standard da se voze tim autoputovima. Moram biti sebičan i reći da je meni sjajno voziti se novim autoputom koji je jeftin, na kome nema nikoga i koji me sigurno vodi od tačke A do tačke B. Oni koji aplaudiraju Dodiku, koji biraju njegovu politiku, od Dodika su dobili šipak, pa je tako primjerice autoput zapravo nerentabilni spomenik diktatoru. Opet, narod je to tražio. Jednako kao što traži da ova vlast iz njihovih džepova sve to finansira.

I opet, ni to ih pretjerano ne interesuje. Jer nikad nije bilo da kmet nije davao svoju desetinu agi. To što mislite da su BiH i RS u 21. vijeku, to je geografska varka i politička deluzija. Ovaj narod živi duboko u 18. vijeku sa svim zakonima koji prate isti. Nemojte da vas zavara incidentno korištenje modernih tehnologija od strane domorodaca.

Ivor Fuka (Lupiga )