Kliker.info

„specijalna vojna operacija“, kako voli reći Kremlj, ne ide planiranim tokom, nuklearna prijetnja koju Moskva navlači nad svijet sve je jača, dok je scenario koji je prethodio invaziji na Ukrajinu najbolji primjer da se prijetnje ruskog lidera Vladimira Putina, koje nerijetko uključuju i nuklearne snage, ne smiju potcjenjivati.

Hoće li Putin odlučiti da u određenoj mjeri iskoristi dio moćnog ruskog potencijala od 5.977 komada nuklearnog oružja kako bi izbjegao poniženje i preokrenuo situaciju na ukrajinskom bojištu, na koje gubi ranije osvojene teritorije, pitanje je koje samo po sebi izaziva jezu.

Na pitanja koliko je takav scenarij moguć, šta bi značio i kakve bi posljedice izazvao, za Al Jazeeru je govorila dr. Marina Miron, istraživačica sa Odjela za odbrambene studije King's koledža u Londonu, koja je, kao ekspert za tu oblast, detaljno pojasnila kakve bi opcije mogućih nuklearnih udara na Ukrajinu Putin mogao imati, po čemu se razlikuju, od onih „slabijih“, do onih „jačih“ i kakvi bi bili rezultati moguće njihove upotrebe.

– Ovo nije prvi put da Putin zvecka nuklearnim oružjem. Međutim, ako precizno pogledamo riječi koje je upotrijebio i stavimo ih u kontekst, on u biti govori da bi upotrijebio nuklearno oružje kao odgovor Zapadu, ukoliko bi ga Zapad upotrijebio protiv Rusije. Putin se obraćao svojim zapadnim kolegama, a najvjerojatnije je mislio na rusko “strateško nuklearno oružje” i uzvratni nuklearni protuudar. Jedini scenarij kada bi Rusija upotrijebila strateško nuklearno oružje (prema Vojnoj doktrini iz 2014.) je ako se protiv Rusije (ili njenih saveznika) upotrijebi nuklearno ili oružje za masovno uništenje ili ako postoji neposredna vojna prijetnja opstanku ruske države“, kaže Miron.

„Kremlj tvrdi da ima sistem koji se bazira na vještačkoj inteligenciji koji bi lansirao nuklearni projektil ako bi rusko vodstvo bilo uništeno nuklearnim projektilom protivnika. Treba imati na umu da ruska strategija nacionalne sigurnosti poziva na nenuklearno odvraćanje i da je bilo izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da Rusija nije zainteresirana za korištenje nuklearnog oružja, najvjerojatnije misleći na strateško nuklearno oružje. Iako je bivši ruski predsjednik Dmitri Medvedev aludirao na to, korištenje strateškog nuklearnog oružja za zaštitu ruskih teritorija, uključujući i one anektirane, izazvalo bi nuklearni odgovor SAD-a i stoga bi to za Rusiju najvjerovatnije predstavljalo samoubistvo.”

“Strateško nuklearno oružje nije dizajnirano za upotrebu u Ukrajini, tako da je Medvedev mogao misliti na to da će Rusija napasti neku od članica NATO-a, najvjerojatnije SAD. Dakle, u biti, vjerovatnoća da će se strateško nuklearno oružje koristiti je mala“, govori.

• U posljednje vrijeme, često čujemo termine poput ‘slabijeg’ ili ‘blažeg’, ‘strateškog’ ili ‘taktičkog’ nuklearnog oružja. Kakva je razlika u njihovom djelovanju, jer očigledno postoji mnogo načina da se upotrijebe različite vrste nuklearnog oružja, od ograničenog, do masovnog uništenja?

– Da objasnim razliku između dvije vrste nuklearnog oružja. Strateško nuklearno oružje ima puno veću snagu (100 do 1.000 kilotona) u odnosu na taktičko ili drugo nuklearno oružje. Stoga je važno razumjeti razliku. Dok bi strateško nuklearno oružje, poput interkontinentalnih balističkih raketa kao što je RS-28 Sarmat, pokrenulo koncept poznat iz Hladnog rata, poznat kao MAD, ili zagarantovano uzajamno uništenje, taktičko nuklearno oružje u rasponu od jedne do 50 kilotona i kraćim dometom, dizajnirano je za uništavanje velikih pješačkih formacija i oklopnih snaga.

Naravno, taktičko nuklearno oružje je razornije od konvencionalnog, ne samo zbog snage, već zbog radijacije koju stvaraju takve eksplozije. Dakle, dok bi se balističke rakete poput Kalibra ili Iskandera, koje mogu nositi nuklearne bojeve glave, potencijalno mogle koristiti za uništavanje ukrajinskih snaga bez mogućnosti njihovog presretanja zbog njihove balističke putanje, eksplozija bi to područje načinila nepogodnim za život zbog radijacije. S obzirom na ovu “nuspojavu” i činjenicu da je Kremlj zainteresiran za aneksiju tih teritorija, to bi za Ruse dugoročno bilo prilično kontraproduktivno. Dakle, upotreba taktičkih nuklearnih bombi mogla bi služiti u svrhu odvraćanja i postojati samo u informacijskom prostoru, iako mnogi Ukrajinci nisu odvraćeni, te su uvjereni da, čak i ako Rusija upotrijebi taktičko nuklearno oružje, to neće promijeniti tok rata.

• Da li bi se u slučaju upotrebe određene vrste nuklernog oružja ipak mogao očekivati konkretan odgovor Zapada, ili bismo bili svjedoci novih osuda i sankcija, naročito ako se sjetimo da je i sam američki predsjednik Joe Biden rekao da bi direktno miješanje NATO-a u rat značilo treći svjetski rat?

– Kada bi Putin upotrijebio strateško nuklearno oružje, to bi vjerojatno značilo kraj Rusije, jer bi to pokrenulo MAD, što sam već spomenula. Međutim, nije jasno što bi se dogodilo da Putin odluči upotrijebiti taktičko nuklearno oružje jer ono ne bi nužno prešlo prag za početak nuklearnog rata. Iz vojne perspektive, postoje konvencionalna oružja koja odgovaraju razornoj moći taktičkih nuklearnih bombi, zbog čega zemlje poput SAD-a nisu vidjele razlog za njihovo zadržavanje. Da li bi to navelo NATO da rasporedi svoje trupe u Ukrajinu? Možda i ne, jer bi to zaista moglo dovesti do eskalacije mnogo većih razmjera. Krajnje pitanje za NATO bilo bi – šta je spreman riskirati spašavajući Ukrajinu? Činjenica je da neke zemlje članice NATO-a ne daju veći vojni doprinos za Ukrajinu, a ako u obzir uzmemo to da cjelokupna ekonomska situacija u Evropi, u kojoj je većina članica NATO-a, nije dobra, mislim da ne bi bilo mnogo njihove želje za još ozbiljnijom vojnom eskalacijom.

• Neki stručnjaci tvrde da ruski plan aneksije ukrajinskih regija sugeriše na to da Kremlj pokušava s novom strategijom, otvarajući put za odbranu tih regija kao da se radi o teritoriji Rusije, što bi mu, opet, omogućilo da zaprijeti aktivacijom Ruske nuklearne doktrine. Da li je to u pitanju?

– Vojna doktrina iz 2014. navodi da Rusija zadržava pravo koristiti nuklearno oružje kao odgovor na napad nuklearnim oružjem ili oružjem za masovno uništenje ili je u pitanju opstanak države, no, to ne znači da bi Rusija mogla opravdati upotrebu nuklearnog oružja, barem strateškog, za odbranu anektiranih teritorija.

Godine 2020. objavljen je novi dokument pod naslovom „O temeljnim načelima državne politike Ruske Federacije o nuklearnom odvraćanju“. Ocrtava prijetnje i scenarije koji bi podstakli upotrebu nuklearnog oružja. I u ovom dokumentu se ističe da bi Rusija razmatrala korištenje nuklearnog oružja samo kao sredstvo odvraćanja. Ruska nuklearna politika je odbrambene prirode. Ovo još jednom naglašava da je, uprkos retororici, retorici, Rusija vrlo svjesna posljedica upotrebe nuklearnog oružja. Oba dokumenta govore o ugroženosti opstanka države. Prijetnja LNR-u i DNR-u ne mogu se stoga smatrati prijetnjom samoj Rusiji.

Aneksija se prije koristi kao političko signaliziranje. Prvo, to pokazuje da se Rusija može izvući s tim, a da ukrajinske snage ili “kolektivni Zapad” ne mogu ništa učiniti po tom pitanju osim osuditi ovaj potez ili odbiti priznati te teritorije kao dio Rusije. Drugo, Rusiji bi bilo lakše opravdati svoju specijalnu vojnu operaciju i na domaćem i na međunarodnom planu, a posebno na domaćem, jer bi to pomoglo u jačanju legitimnosti mobilizacije. Na međunarodnom planu, Putin je u Samarkandu izjavio da je voljan pregovarati sa (ukrajinskim predsjednikom Volodimirom) Zelenskim, ali pod drugačijim uvjetima. Pripajanje ovih teritorija jača Putinovu pregovaračku poziciju u odnosu na Zelenskog, ako do takvih pregovora ikada dođe. Ipak, implikacija ovog poteza je dalekosežna, jer postavlja presedan za Kinu koja je zainteresirana učiniti isto s Tajvanom. U vojnom smislu, “specijalna vojna operacija” će se, prema ruskim računicama, prebaciti u protuterorističku operaciju, što god ona podrazumijevala.

• Ukrajina je u velikoj kontraofanzivi. Ako pretpostavimo da će nastaviti primati pomoć i još bolje oružje sa Zapada, je li realno očekivati da dobije rat?

– Ratovi imaju svoju logiku. Dakle, bolja vojna oprema – HIMARS, dronovi, NASAMS – ne znači nužno da slijedi pobjeda. Primjer za to je Afganistan koji je izgubljen uprkos nadmoći vojne tehnologije. Ovdje je važno razmotriti koji je cilj ukrajinskih snaga. Žele li tjerati Ruse iz Ukrajine, uključujući Krim, ili pokušavaju preoteti barem ključna strateška područja? Kremlj je dobio šamar kada je riječ o njegovoj ‘specijalnoj vojnoj operaciji’, stoga će učiniti sve da se front učvrsti. Rusi su sada u defanzivi, ali je važno napomenuti da su ofanzivne operacije mnogo zahtjevnije od odbrambenih. Ukrajinske snage su preuzele inicijativu, ali hoće li je moći održati, ostaje da se vidi, jer se Wagnerove i snage DPR-a i LPR-a guraju prema Bakhmutu. Moramo imati na umu da i protivnik uči i prilagođava se. Nije dovoljno pobjeđivati u bitkama ili osvajati teritoriju. Pobjeda u ratu je više od zbira dobivenih bitaka. Dakle, još je prerano govoriti o preokretu situacije.

• Šta Vi mislite, zašto je Rusija podbacila u svojoj operaciji?

– Rusija još nije doživjela neuspjeh. Prvi dio takozvane ‘specijalne vojne operacije’ doista je bio neuspjeh. Postoji nekoliko razloga za to. Prvo, Kremlj je možda očekivao da će ukrajinska vlada kapitulirati nakon što ruske snage okružuje Kijev. Bila je to demonstracija sile, a ne pokušaj zauzimanja prijestolnice. Rusi nisu imali dovoljno snaga na ratištu da zauzmu teritoriju. Te su snage bile prenapregnute i izložene. U logističkom smislu, Rusiji bi bilo nemoguće opskrbiti svoje brojne jedinice. Drugo, Kremlj je potcijenio volju za otporom kada su u pitanju ukrajinske snage. Možda je ideja bila reprizirati Zaljevski rat. I treće, Kremlj je potcijenio spremnost Zapada da pomogne Ukrajini. Prijetilo se Zapadu, no isporuke oružja su se nastavile. Dakle, iz vojne perspektive, bilo je nekoliko pogrešnih procjena na samom početku, zajedno sa nepotrebnim gubicima. Međutim, drugi dio “specijalne vojne operacije” ipak je doveo do nekih značajnih teritorijalnih dobitaka. Sve do 6. septembra nije bilo izvjesno da će ukrajinske snage moći zaustaviti rusko napredovanje. Kada je Rusija pokrenula svoju ‘specijalnu vojnu operaciju’, to je u najboljem slučaju shvaćeno kao kocka.

• Vidite li način da Rusija ipak preokrene situaciju u svoju korist i kako? Mogu li te novomobilizirane snage promjeniti stanje na frontu?

– Uspjeh ukrajinskih snaga ovisi o mnogim faktorima uključujući zapadnu vojnu podršku i obavještajne podatke, obuku, logističke sposobnosti, ekonomsku situaciju u Ukrajini i moral. Također je važno kako se ruske i proruske snage prilagođavaju trenutnoj situaciji. U kojoj mjeri dodatne snage koje se mobiliziraju mogu promijeniti ovu situaciju, ostaje za vidjeti. Jasno je da ukrajinska vojska sada ima inicijativu, ali pitanje je hoće li svi gore navedeni faktori ostati konstantni da b itako i ostalo. Ukrajinske snage morat će zadržati teritorije koje ponovno zauzmu, dakle, potrebne su im snage. Ako Ukrajina nastavi primati svu potrebnu pomoć i više vojne opreme i finansijske podrške, to će dugoročno pomoći ukrajinskim snagama. I, naravno, ako ruska mobilizacija ne uspije i Rusija ne dobije nikakvu pomoć od svojih saveznika.

Što se tiče dodatnih snaga koje dolaze sa ruske strane, ostaje za vidjeti kakve će snage biti raspoređene. S obzirom na to da moraju biti uključeni u različite jedinice s kojima dosad nisu radili, trebat će vremena za priglagođavanje, što bi moglo narušiti koheziju unutar jedinica, što je faktor koji nije beznačajan za taktički i operativni uspjeh. Ako sve bude po planu Kremlja, Rusija će moći stvoriti paritet u ljudstvu i možda nastaviti ofanzivne operacije. Koliko su velike šanse za to, teško je reći.

• Spominjete unutrašnju situaciju u Rusiji izazvanu mobilizacijom. Postoji li scenario u kojem bi se mogao desiti neki prevrat na vrhu, možda zbog eksplozije nezadovoljstva naroda, neke vrste vojnog ili državnog udara…, bilo čega što bi Rusiju skrenulo sa postojećeg puta?

– Malo je vjerojatno da će ove demonstracije u Rusiji uroditi plodom. Poznato je da i Sovjetski Savez i kasnije Rusija mogu kontrolirati i ugušiti demonstracije. Također, iako se protesti prenose na televiziji i dobivaju na snazi na društvenim mrežama, udio stanovništva koje protestuje je prilično malen, kada se uzme u obzir broj stanovnika Rusije. Demonstranti se hapse, a to služi i kao preventiva za one koji bi možda željeli izaći na ulicu. Ruska unutrašnja sigurnost je snažna, i njene sigurnosne i obavještajne službe najvjerovatnije će biti u stanju pripravnosti kako bi osigurale da mogu ili spriječiti buduće demonstracije ili kontrolirati njihovu veličinu i učinak.

U toku je i opsežna informativna kampanja kako bi se građanstvo uvjerilo da ova djelomična mobilizacija nije velika stvar. Dakle, kontrola će se uspostaviti i psihološkim operacijama i tupom silom gdje je to potrebno. Također treba napomenuti da mišljenja nisu ujednačena, a ima i onih koji vjeruju u nužnost te tzv. “djelimične mobilizacije”. Oni će biti kapitalizirani u ruskom informacijskom prostoru jer se rat u Ukrajini ne odvija samo na bojnom polju, već ima paralelni život u informacijskom i širem cyber prostoru.

• Šta se, na kraju, može očekivati u ovom ratu?

– Moguće je da će se u nedostatku političkog rješenja intenzitet rata smanjiti na ono što se često naziva “zamrznutim sukobom”, kao što je slučaj u Siriji, kada obje strane dođu do neke mrtve tačke a front se učvrsti. Nije isključeno ni da postoji mogućnost da evropski čelnici pokušaju pogurati nekakvu rezoluciju za zaustavljanje rata. Drugim riječima, mogli bi prisiliti Zelenskog da prihvati primirje pod uslovima koji nisu povoljni za Ukrajinu. Resursi koje imaju SAD, Velilka Britanija i Evropa nisu neograničeni. Dalje, šira geopolitička pitanja, uključujući prijetnju Tajvanu iz Kine, nestabilnost u Iraku i Libiji, prijetnju koja dolazi iz Afganistana, mogla bi zahtijevati vojne resurse, pa bi stoga bilo u interesu navedenih zemalja da riješe ukrajinski problem.

Budući da se evropske zemlje suočavaju s unutrašnjim problemima zbog visokih cijena energije, postoji mogućnost da bi to moglo razbiti jedinstveni front, posebno kada je riječ o izdvajanju sredstava za pomoć Ukrajini. A bez takve pomoći Ukrajina bi se našla u teškoj poziciji s obzirom na to da joj je vlastita ekonomija u raspadu. Ukratko, bez pomoći Zapada, Ukrajina ne bi imala kapacitet odbraniti svoje teritorije, a istovremeno brinuti za svoje građane.

I posljednje, ali ne manje važno, i SAD i Evropa i dalje će se morati nositi s Rusijom, bez obzira šta se dogodi u Ukrajini. To je povezano s Artikom, ruskom politikom za Arktik i kako bi se ona mogla promijeniti s obzirom na izmijenjenu sigurnosnu arhitekturu u regiji, tačnije, zbog prijema Finske i Švedske u NATO. Ovo svakako ograničava mogućnosti za sve aktere, jer će oni željeti vidjeti neku vrstu rješenja u Ukrajini koja neće u potpunosti otuđiti Rusiju, zbog čega bi se mogla tražiti neka vrsta prekida vatre.

Muamer Tanović (AJB)