Kliker.info

U Americi se zaista svi trude da ljekaru omoguće neophodne uslove za rad, dok moje kolege koje rade u BiH, oni su pravi heroji, oni se moraju boriti sa puno većim problemima nego što se ja borim, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) predsjednica Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS), dr Mahira Tanović.

Tanović je inače irurg-plastičar, vlasnica privatne ordinacije u Njujorku (New York) i profesorica na Medicinskom fakultetu.

BHAAAS je povezala ljude iz dijaspore i zemalja regije. Za vrijeme pandemije COVID-a 19 posebno su bili aktivni ljekari i drugi stručnjaci koji su se uključili u pomoć kolegama širom regije. Realizovane su tzv. telekonsultacije sa bolnicama i medicinskim osobljem.

RSE: Na koji način su pomagali ekspertni timovi iz Sjedinjenih Država i sa drugih kontinenata, oporavak zaraženih korona virusom i zaštitu medicinskog osoblja u regiji?

Tanović: Radi se o saradnji ljekara sa prostora bivše Jugoslavije i stručnjaka koji danas žive i rade izvan zemalja porijekla. To su pretežno specijalisti, kako mi kažemo, intenzivisti i bio ih je veliki broj. Ipak, moram pomenuti poseban doprinos tri ljekara, a to su- Ognjen Gajić, Emir Festić i Adnan Begović. Oni su napravili telekonferenciju u kojoj je učestvovalo preko 150 ljekara gdje su se razmjenjivale informacije i savjeti, kako i šta se radi u svijetu u borbi protiv korona virusa. To je bila direktna pomoć i ona je imala veliki učinak i odjek. Osim praktične koristi, postoji još nešto što je posebno značajno, a to je osjećaj povezanosti, jer je ljudima ta vrsta komunikacije veoma potrebna naročito u kriznim vremenima.

Međusobna saradnja je i ranije postojala, znatno prije pojave korona virusa. Sada je postala očiglednija u vrijeme pandemije a mi saradnju nastavljamo. Na web stranici Akademije objavili smo imena i kontakte stručnjaka koji su organizovani po grupama i kojima se mogu obratiti svi oni koji žele da čuju mišljenje svojih kolega iz brojnih zemalja svijeta. Pomažemo i da se iz mnoštva informacija koje su oko nas, izdvoji ono što je činjenički potkrepljivo i relevantno.

RSE: Kakva je sada situacija u Njujorku i u Americi uopšte?

Tanović: Da bi potpuno kontrolisali pandemiju, bilo bi potrebno da se cijelo stanovništvo testira, što se zaista ne radi, ali je bitno da se broj zaraženih smanjuje. Sad imamo drugu situaciju, to su protesti širom Amerike i bojim se da će to ponovo dovesti do većeg broja osoba u bolnicama. Ipak, sad imamo više zaštitne opreme, osjećamo se sigurnijim kad idemo u operacionu salu ili kad testiramo pacijente. Ali, ljekari su navikli da budu eksponirani u raznim situacijama. Radimo ono što nas zadesi, nije naše da se žalimo i kukamo. Izabrali smo da se bavimo ovom strukom, kad god smo ljudima potrebni, moramo biti za njih dostupni.

RSE: Šta je glavni smisao osnivanja Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti?

Tanović: Akademija je nastala upravo iz želje da stručnjaci koji žive na ovim prostorima, na prostorima Amerike, Kanade, drugih kontinenata i zemlja, stručnjaci iz dijaspore, ostanu u kontaktu sa stručnjacima iz matične ili matičnih zemalja, jer imamo članove iz više zemalja s prostora bivše Jugoslavije. Akademija ima razne sekcije. Postoji tehnička sekcija, koja je jako brojna, zastupljena su sva polja tehnike, zatim medicinska sekcija koja je isto tako jako brojna. I već smo se pokazali na djelu, u pandemiji. Imamo i sekciju članova koji se bave društvenim naukama i raznim vrstama umjetnosti.

Uloga Akademije je da se stručnjaci povezuju, da se ukidaju barijere, mi nemamo nikakvih predrasuda prema različitim opredjeljenjima ljudi, to je za nas irelevantno. Nadamo se da ta povezanost na svim nivoima prije svega čini dobrobit cijeloj zajednici, i nama koji smo vani, i ljudima koji su ostali u Bosni i Hercegovini. Mislim da naše djelovanje otvara vidike i ruši barijere i granice što je posebno potrebno mladim ljudima, koji mogu doći do bilo koga od nas, u bilo kojem momentu, e-mail upitom, posjetom, itd. I mislim da smo, zaista, uspjeli povezati ljude, otvoriti im cijeli svijet, koliko je u našim mogućnostima.

Najvažnije je da mladim osobama naš rad bude dostupan. Oni su budućnost, oni će voditi sve, na njima ostaje nešto što smo mi uspjeli spoznati, a oni mogu iskoristiti. Upravo je to uloga Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti – da ruši barijere, da povezuje stručnjake i da ima znanje i prosperitet na prvom mjestu.

RSE: Potičete iz Mostara, redovno dolazite u rodni grad i u BiH. Za vrijeme tih posjeta sarađujete s kolegama i prenosite znanje stečeno vani. Šta ste do sada uočili, koji su najveći propusti ili slabosti bh. zdravstvenog sistema?

Tanović: Bosni i Hercegovini ne fali stručnjaka, ima ih izuzetnih u ovoj zemlji. Ja sam presretna kad dođem u Mostar gdje radim sa mladim kolegama i sa kolegama s kojima sam prije radila. Imamo jednu divnu suradnju, ona je zasnovana na razmjenjivanju znanja. Ne mogu da kažem da ja njih nešto učim, apsolutno ne. Ja učim od njih, oni uče od mene, razmjenjujemo iskustva i pomažemo pacijentima. Najveća je beneficija kad pacijenti dobiju ono što im je potrebno.

Kad govorimo o zdravstvenom sistemu, uvijek naglašavam da sam jako sretna da se bavim svojom strukom u Americi, gdje se zaista svi trude da ljekaru omoguće neophodne uslove. Moje kolege koje rade u Bosni i Hercegovini su pravi heroji, oni se moraju boriti sa puno većim problemima nego što se ja borim.

Naprosto, u BiH je zdravstvo još uvijek povezano sa politikom. Ja nemam namjeru kritikovati politiku niti želim biti dio tog klana koji kritikuje, ja samo mislim da to treba biti totalno odvojeno. Mislim da se fondovi koji se daju za zdravstvo moraju odvojiti, mora se odvojiti naprimjer, nabavka materijala od plate ljekara. To nema nigdje na svijetu da su ti fondovi tako povezani. I konačno se mora početi nagrađivati kvalitet. Jedan hirurg koji ide u operacionu salu deset puta sedmično mora biti bolje nagrađen od kolege koji nikad ne ide u salu. Možemo govoriti šta god hoćemo, ali dok se ne počne praviti ta vrsta razlike, ljekari će se osjećati poniženim.

Moram reći da ima odličnih plastičnih hirurga, recimo u Sarajevu. Zbog njih jedva čekam da dođem, da popijemo kafu i da razmijenimo znanja, ako im je potrebna neka sitnica u materijalu da donosem. Ali, ponavljam, nisu prepoznati kao stručnjaci. Ljudi koji imaju veliko znanje moraju biti nagrađeni. Pitam se, kako u svijetu nepotizma to organizirati? Kad meni u Mostaru kažu da sam heroj, jer svoj odmor provodim radeći, ja odgovorim da su heroji domaći ljekari koji pacijentima nastoje obezbijediti sve što je potrebno. To što mi dođemo i provedemo dvije-tri sedmice radeći u svom gradu ili u svojoj zemlji nije ništa u poređenju s tim koliko su domaći ljekari požrtvovani, koliko oni rade.

RSE: Koliko dugo ste u SAD-u?

Tanović: U SAD-u živim već 26 godina. Moj sin se rodio u izbjeglištvu, u Hrvatskoj, došao je u Ameriku sa šest sedmica. Sad studira medicinu. Moja kćer, koja je sada u Mostaru, ima 24 godine, ona je magistar građevine i okoliša, radi na raznim projektima kao konsultant. Samim tim da je ona u Mostaru posljednje dvije godine, govori o njenoj vezi sa domovinom. Inače, ona se rodila u Americi, ali uvijek kaže da je iz Mostara.

Što se tiče jezika, moja djeca su zapravo trojezična, jer govore i španjolski jezik na istom nivou. Čitaju i ćirilicu i latinicu. Kad su u društvu, u Mostaru, niko ne bi prepoznao da su odrasli negdje vani. Oni osjećaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju, jednako kao i Sjedinjene Američke Države.

Moj muž, mada je po struci lingvist, izgradio je karijeru u nevladinom sektoru, u organizacijama u kojim radi sa ljudima kojima je potrebna pomoć, bilo koje vrste, ili su izbjeglice, raseljene osobe ili nezbrinuta lica, iz bilo kojih razloga. Ja imam svoju privatnu praksu, radim sa studentima, vanredni sam profesor na Medicinskom fakultetu. To bi bilo ukratko čime se bavi moja porodica. Mi u kući uvijek govorimo samo maternjim jezikom, tako da djeca odlično govore. Nije znanje jezika u tome se možete sporazumijevati, nego poznavati kulturu, znati idiome, prepoznati šale, razumjeti pozadinu neke priče. Tek se tada djeca mogu osjećati komotno u državi iz koje potiču.

Gordana Sandić-Hadžihasanović (RSE)