Kliker.info

Mujanović je politolog i saradnik New Lines Instituta iz Washingtona. Doktorirao je na Univerzitetu York u Torontu, iz njegovog doktorata je proizašla i njegova prva knjiga “Glad i bijes: Kriza demokratije na Balkanu” objavljena 2018. godine.

Povod za naš razgovor je bila njegova druga knjiga ‘Bošnjaci – Nacija nakon genocida’, koja je nedavno prevedena na bosanski jezik i objavljena u izdanju Izdavačke kuće “Vrijeme”.

Mujanović je za Vijesti.ba govorio o razlozima pisanja nove knjige, razlikama i sličnostima između srpskog i hrvatskog nacionalizma, ciljevima bošnjačke nacionalne politike, rezoluciji o genocidu u Srebrenici, važnosti učestvovanja građana u izgradnji esencijalnih bosanskih političkih narativa.

U izdanju Izdavačke kuće “Vrijeme” objavljena je Vaša druga knjiga „Bošnjaci – Nacija nakon genocida”. Da li postoji neki konkretni povod (događaj) za pisanje ove knjige?

Mujanović: Originalna verzija ove knjige je napisana na engleskom jeziku, cilj je bio da objasnim neke osnovne stvari o stvaranju nacionalnog identiteta Bošnjaka. Ne samo u periodu devedesetih godina, već da se preispita neka standardna verzija procesa stvaranja identiteta, kako je ona tumačena na političkom zapadu. Prvenstveno sam želio da problematiziram termin ‘bosanski muslimani’, koji je još uvijek glavni i primarni naziv za Bošnjake na zapadu.

Insistirajući na tome da je temelj identiteta Bošnjaka nije njihova vjera (islam), iako naravno najveći broj njih su muslimani, već da je temelj njihovog identiteta jedan sekularni odnos prema Bosni i Hercegovini. Njihovo insistiranje da su jedan, ne jedini, bosanskohercegovački autohtoni narod, to je također važna tematika u knjizi. Bošnjački nacionalisti, ne negiraju činjenicu da su bosanski Srbi i bosanski hrvati, autohtoni narodi Bosne i Hercegovine.

Bošnjačka zajednica prvenstveno sebe doživljava kao nacionalan grupacija a ne kao vjersku zajednicu. To su bili neki osnovni i primarni razlozi za pisanje ove knjige. Strašno mi je drago da postoji prevod ove knjige zahvaljujući Izdavačkoj kući Vrijeme, jer je važno da ljudi u BiH imaju pristup debatama koje se o njima vode, a gdje mi kao Bošnjaci i Bosanci ne učestvujem.

Prema Vašem mišljenju koje su najveće razlike između srpskog i hrvatskog nacionalizma i njihovog odnosa prema Bosni i Hercegovini?

Mujanović: Ima dosta razlika između ta dva nacionalizma, i njihovih nacionalističkih pokreta. Međutim, po pitanju prijetnje prema BiH, oni se mogu razlikovati na jedan ili dva primarna načina. Srpski nacionalizam je prijetnja po teritorijalni integritet BiH, zahvaljujući teritorijalnim pretenzijama koje i dan danas dolaze iz zvaničnog Beograda, to se ogleda u djelovanju Vučića, Dodika itd.

Hrvatski nacionalizam je prijetnja po suverenitet BiH, današnji hrvatski nacionalisti i ovi koji su okupljeni oko HDZ BiH i Dragana Čovića, kao i oko figura poput Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića. Oni generalno nisu prijetnje teritorijalnom integritetu BiH, ali oni imaju bliske političke odnose sa srpskim nacionalistima. Mada oni su prvenstveno prijetnja po suvereniteta BiH, to se najviše vidi kroz njihov angažman u vezi pitanja ustavnih promjena i izmjena izbornih zakona u BiH. Odnosno da hrvatski nacionalisti najviše ulažu u dodatno cementiranje sektaških etnonacionalnih aranžmana u BiH. Koji naravno nisu skladu ne samo sa evrospkim vrijednostima, nego i sa evropskim pravnim i legalnim standardnima, koji trebaju da budu temelj i baza svih stvarnih reformskih procesa u BiH.

Vi u Vašoj knjizi navodite kako “glavni cilj bošnjačkoga naroda 21. stoljeću mora biti očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH”, da li onda možemo ustvrditi da je 20. stoljeće bilo obilježeno borbom za biološki opstanak Bošnjaka, a dok će 21. stoljeće biti obilježeno daljom borbom za suverenitet i integritet BiH?

Mujanović: Upravo poenta i jeste da je suverenitet BiH obnovljen u 20. stoljeću, i tako se riješilo jedno egzistencijalno pitanje za biološki opstanak Bošnjaka. Međutim ključno pitanje u 21. stoljeću, jeste opstanak tog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To jeste ako BiH ne bude suverena i teritorijalno integrisana država, teško je zamisliti da bošnjački narod opstane na prostorima Zapadnog Balkana.

Kada pogledamo kroz historiju, vidimo da u svim momentima kada je postojala neka opasnost integritetu i suverenitetu BiH, kao autonomnog političkog subjekta kada ona nije bila suverena država. To je uvijek označavalo egzistencijalnu opasnost po Bošnjake, kao što su bili progoni, zločini, nasilje itd. Dakle tu postoji jedan esencijalni odnos između suverenosti, teritorijalnog integriteta i opstanka Bošnjaka kao narod na području Zapadnog Balkana.

Pogotovo ako Bošnjake tu naglasimo kao suverene političke aktere, naravno da postoje zajednice Bošnjaka u nekim drugim zemljama regiona. No, oni nisu tu suvereni politički subjekti, tih pojedinih zemalja. Bosna i Hercegovina je jedino mjesto, ne samo gdje su Bošnjaci većina što ustvari i nije najvažnije, koja je u centru nacionalnog interesa Bošnjaka. Ono što čini Bošnjake jeste njihov odnos i njihovo nacionalno vezanje za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu.

Očigledno da su te borbe svjesni i vodeći probosanski i bošnjački politički lideri, međutim odsustvo konkretnih poteza i svođenje ‘bošnjačke politike’ na reagovanja na tuđe poteze, ne ulijeva povjerenje u njihovo vodstvo. Da li je potrebno da izraste i profiliše se nova generacije akademskih radnika, novinara, političara… da bi došlo do aktivnog djelovanja na osnaživanju ‘bošnjačke nacionalne politike’?

Mujanović: Apsolutno je neophodno da dođe do političke i intelektualne obnove, ne samo bošnjačkog nacionalnog korpusa, već cjelokupnog bh. društva. Iskren da budem mislim da se to već dešava, najviše u jednom biološkom smislu, generacije koje su do sada bile na ključnim pozicijama, oni polahko dolaze do kraja svog biološkog života. I sada se polahko pojavljuju neke nove generacije, koje imaju neka nova iskustva, perspektive i zamisli. Koje oni sada pretvaraju u neki novi politički i kulturološki mainstream, i to je sasvim pozitivno.

Naravno da se sada postavlja pitanje suštine tih novih ideja koje se rađaju i pojavljuju. U tom smislu jedna od ideja knjige, da je potrebna neka vrsta bošnjačke nacionalne politike, naravno ne u nekom homogenom smislu. Već u smislu da se počne razgovarati o pitanju obnove i odbrane državnosti Bosne i Hercegovine, šta je to potrebno uraditi, šta to podrazumijeva itd? I naravno da u centru tog procesa, bude proces liberalizacije i demokratizacije ustavnog sistema BiH.

Govorimo o historijskom projektu, koji mora biti zadatak novih generacija koje se u ovom momentu pojavljuju. Moja iskrena nada, što se tiče knjige, jeste da da će biti da tako kažemo ‘prva riječ‘ o ovom pitanju. I da će biti neka vrsta motivacije, za neke druge mnogo pametnije ljude da pišu svoje knjige, analize, demantuju, kritikuju, da totalno ‘razvale’ neke ključne teze i ideje koje sam ja izložio. No, da se to dešava u kontekstu stvarne bošnjačke to jeste bosanske politike, gdje ćemo svi kolektivno težiti obnovi državnosti, demokratizaciji, liberalizacije i obnovi naše Bosne i Hercegovine.

Naravno da ćemo kroz taj proces imati različita mišljenja i ideološke stavove, to je sasvim poželjno da imamo taj esencijalni dio tog demokratskog i liberalnog procesa, koji ja želim da vidim. To ipak moram da se razvija u jednom cjelokupno ambijentu, da svi kažemo ‘želimo da imamo neku stvarnu ideju o obnovi BiH’. I šta je najvažnije taj proces mora da se vodi sa naše strane, strane Bosanaca i Hercegovaca, u ovom slučaju Bošnjaka, mi ne možemo očekivati od stranaca da obnovi BiH osim samih nas.

Naravno da mi moramo tražiti podršku od međunarodne zajednice, ali na kraju krajeva taj proces mora biti naš, lokalni. Demokratizacija i liberalizacija Bosne i Hercegovine mora biti naš politički cilj, zato što je on dobar za naše društvo, naše građane i našu budućnost. A ne zato što će možda značiti, da ćemo postati članovi EU i NATO-a.

Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Ujedinim nacijama, zasigurno je veliki korak prema njegovanju kulturne sjećanja. No, kako će rezolucija oblikovati dalju srpsku nacionalnu politiku prema BiH, da li možemo očekivati nastavak djelovanja istim metodama, ili se trebamo pripremiti za neke nove vidove djelovanja?

Mujanović: Nisam siguran da se trebamo pripremiti, jer jednostavno taj srpski nacionalizam se gotovo nikako nije promijenio od onog trenutka kada se pojavio Slobodan Milošević kao politički akter u Srbiji 1987. godine. Mi vidimo konstantni nastavak mutacije srpskog nacionalizma, gdje njihovi ključni ciljevi ostaju manje više jedni te isti. U knjizi navodim da je program srpskog nacionalizma nije izmijenjen od 19. stoljeća. Nažalost to možda malo banalno zvuči, ali to nije ništa novo.

Ono što jeste važno, jeste da mi stalno ulažemo u materijalnu i intelektualnu političku odbranu BiH, njenog suvereniteta i integriteta. Dok ne dođe do demokratizacije i liberalizacije Srbije, nažalost taj srpski nacionalizam će ostati kao primarni politički i ideološki projektu savremenoj Srbiji. I dok to bude tako, takva Srbije će uvijek predstavljati prijetnju po BiH i Bošnjake, i u tome nema ništa novo, to je naša svakodnevica.

Donekle mislim da nije toliko važno da se mi konstantno bavimo Srbijom, to je nešto što je za nas prirodna činjenica, i to nas ne treba iznenaditi. Možemo se nadati da će doći do nekih promjena, to su ipak generacijske promjene, koje će trajati duži vremenski period. Mi realno imamo minimalni uticaj, ako imamo ikakav uticaj na te procese. Ono što je važno da se mi realno fokusiramo na to da demokratizujemo i liberalizujemo naše društvo.

U jednoj od recenzija na Vašu knjigu navodi se da je on upravo prekretnica jer ste Vi dokazali da je “moguće istovremeno pisati na engleskom a misliti na bosanskom političkom jeziku”. Koliko je u našoj javnosti prisutno mišljenje na političkom bosanskom jeziku? Naprimjer primjetno je da se u narativ uvoze pojmovi poput ‘političkog Sarajeva’, (pojam kojim srpski i hrvatski nacionalisti, opisuju probosanske političare). A koji se koristiti za unutrašnje obračune na ‘sarajevskoj političkoj sceni’, da li bošnjaci imaju problem sa imenovanjem procesa i događaja, pa slično kao i u politici oni reagovanjem, pristaju na već nametnuti narativ?

Mujanović: Često kažem da me nervira i ljuti što smo mi Bosanci i Hercegovci, to jeste Bošnjaci, politički nepismeni. Mi ignorišemo neke osnovne političke dinamike, ili se ponašamo kao da se oni nas ne tiču. Svakodnevno čujemo ‘loša nam je politika, loši su političari, kriminalci, vaki-naki’. Onda kada dođu izbori imamo, malu izlaznost stanovništva u BiH, a da ne govorimo koliko značajno malu izlaznost imamo kada je u pitanju dijaspora.

I onda kako da mi zamišljamo da će doći do bilo kakvih demokratskih promjena, kada odbijamo da učestvujemo u procesu donošenja takvih promjena. Apsolutno prihvata ideju da je postojeći pravni i izborni sistem u BiH, izuzetno loš i da ne predstavlja stvarne interese i volju građana BiH. Ja sam mislim jedan od najeksplicitniji i najglasniji kritičara tog sistema, ali u isto ne možemo očekivati da će doći do bilo kakve promjene ili reforme, ako vi kao građani niste spremni da učestvujete u tom procesu obnove.

Ne tvrdim da je glasanje na izborima ekskluzivni način učestvovanje i participacije u političkom životu, daleko od toga. No, to je prvi korak, prva mjera, i ako mi nismo spremni da napravimo taj prvi korak. Onda je vrlo teško zamisliti, da je moguće da se dogode bilo kakve mnogo komplikovanije reforme u ovom društvu. Uključujući i ono najznačajnije promjenu ovog sektaškog sistema i političkog sistema pod kojim živimo.

Sve priče u bh. politici se na kraju svode na to pitanje i tu završavaju, da li ste Vi pojedinci spremni da da budete dio odgovora i rješenja, ili ste samo spremni da kritikujete i perete ruke od toga?

I sve dok budemo imali mainstream ideju da tako razmišljam sami o sebi, da će doći neki stranac da riješi sve naše probleme. Nažalost neće niko doći da riješi probleme. A dok budemo tako misli nama će nastaviti da bude jako loše. Naravno da ćemo onda trpjeti ne samo sadašnje nepravde, nego i neke buduće nepravde.

Prvi osnovni korak prema obnovi bh. politike i demokratije, jeste da mi pojedinci budemo stvarni učesnici u tim političkim procesima.

A. Dedić (Vijesti.ba)