Kliker.info

Ne postoje genocidni narodi. Niti su ikad postojali. Ali postojale su i postoje genocidne grupe i genocidne politike. I negatori vlastitih zločina i nedjela. Ali, uzalud. Istorija bilježi i pamti njihove krvave necivilizacijske učinke. Ne da im da lažu. Nürnberg i Haag svojim nalazima i presudama, hrane savjest čovječanstva. Krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice, ne da se saprati nikakvim ideološkim lažima ni relativizacijama. A mnogo ih je koji to čine. Činjenicama i presudama uprkos.

Piše : Esad Bajtal (Tačno)

Naravno, zločin genocida je zločin bez razloga, „apsolutno nepotreban zločin“, kako ga svojevremeno kvalifikuje Milorad Dodik, danas jedan od najžešćih negatora genocida u Srebrenici: “Ja ne pravdam taj zločin, to je bilo apsolutno nepotrebno. Ti pripadnici vojske ništa nisu učinili dobro za srpski narod, to je urađeno iz vlastitih razloga“.[1] Nekada „taj zločin“ nije ni poricao ni relativizirao. Čak šta više, bio je vrlo jasan i eksplicitan. I nije imao problem da stvari nazove pravim imenom: „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica” – 2007. godina, emisija Centralni dnevnik.[2]

Danas upravo on nemoralno-politikantski poriče i genocid i njegovu tvrdu pravnu zasnovanost i činjeničnost. Nemoralno, politikantski prizemno, ne priznaje ni Sud ni Presudu. A tvrdnjom kako se za genocid, tobože, sudi Srbima (iako to nigdje ne piše), čitavom narodu tovari na leđa teret genocida velikosrpske politike i njenih izvođača, koji su ga, i sami, prepoznali na vrijeme. I uprkos toj spoznaji i punoj svijesti o čemu se radi, realizovali sve po planu. Proveli u teško krvavo djelo, o čemu je pisala i decenijama piše regionalna i svjetska štampa. Činjeno je to – a Ratko Mladić ne krije – u ime „države koju hoćemo da napravimo“. Citat koji slijedi je nedvosmislen i neporecivo jasan:

„Teško je ne prisjetiti se govora generala Ratka Mladića na Skupštini bosanskih Srba, održanoj 12. svibnja 1992. godine u Banjoj Luci, kada je i imenovan za načelnika General-štaba Vojske Republike Srpske. Ratni zločinac u dugom „izbornom“ ekspozeu, govoreći o usvojenih šest točaka za stvaranje Republike Srpske, koji su mu prezentirani dan ranije na sastanku u Nevesinju, skupštinarima eksplicitno kaže: “To je, ljudi, genocid“!

Prethodno je, pak, ustvrdio: „Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće … ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!

Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka, koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo… Ovi strateški ciljevi koje sam jučer čuo u Hercegovini, a koji su sada pročitani, pitanje je da imamo armiju kao Kina bi li ih mogli izvršiti. Nisam ja čudotvorac, nisam ni sveti Sava, ja sam samo običan čovjek – kazao je tada Mladić skupštinarima, dodajući kako je on i “užem republičkom rukovodstvu, kao i onima u Beogradu morao otvoriti oči te inzistirati da se postave realni, ostvarivi ciljevi uz nužno definiranje budućeg državnog teritorija Republike Srpske“.[3]

I bi genocid.

Sada bi po cijenu notornih laži i izvrtanja elementarnih, sudski utvrđenih činjenica, svijetu trebalo objasniti da nije bilo šta je bilo, nego je bilo onako kako oni, Dodik i družina, kažu da je bilo. I njihove, sa istom zadaćom, namjenski formirane komisije.

U isto vrijeme, nekritička stadionska gomila koja zna istinu, ne libi se da je kaže na način koji anulira sve napore vlasti da je poreknu. Da prijeteći poruči kako će ponovo biti ono što je bilo: „Nož, žica, Srebrenica“.

Ili:

Oj, Pazaru, novi Vukovaru,
A Sjenice nova Srebrenice

Krvava politika iza koje su ostali razoreni Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Markale, Kapija (Tuzla), Prijedor, Srebrenica, konc-logori ajhmanovskog tipa, i preko šest stotina masovnih grobnica, danas bi da porekne sve ono čime se u ratu hvalila kao svojim najvećim uspjesima i pobjedama. I još i više. Da krivicu svoje neljudskosti svali na vlastite žrtve. Normalni ljudi to nikada ne bi činili. Ili bi, ako im se „omaklo“, tražili načina da priznanjem počinjenog grijeha, daju riječ vlastitoj savjesti, poput moralno potrešenog Ota Salavena:

Žorž Dijamel (G. Duhamel), prozaik francuske moderne, u ciklusu romana piše istoriju jednog čovjeka “koji ne odustaje od moralnog života, i koji ne pristaje da se sroza”. U pitanju je mali činovnik, skromnog obrazovanja, ali sa jakom težnjom ka ličnom, moralnom uzdizanju. Taj Oto Salaven, kako se Dijamelov junak zove, iznenada i sasvim neočekivano, tokom jedne kino predstave, pada u zamku sanjanog moralnog izazova. I ne snalazi se najbolje. U panici prepune i mračne kino dvorane, izazvanoj povikom “POŽAR”, Salaven se, bježeći na sigurno, tiska i gura, gazi ljude oko sebe baš kao i svi drugi. Pokazuje se, međutim, da je uzbuna bila lažna i da niko nije bio ni u kakvoj opasnosti.

Ali, taj bezazleni, epizodni događaj potpuno je skrhao Salavena. On nije položio ispit ljudskosti. On shvata da nikome nije učinio ništa loše. Nije nikome učinio nikakvu nepravdu, ali je izgubio poštovanje prema samom sebi. Ponašao se sebično. Izgubio je ljudsko dostojanstvo. Bio je ispod vlastitog morala koji je tako brižno gradio. I sada ga je STID. Stidi se sam pred sobom.[4]

Ali, umjesto ljudskog stida i pokajanja, imamo fenomen proračunatu samorazumljivost strašnog zločina kao nečeg potpuno normalnog i neupitnog. Odnosno, za razliku od Salavena, dodici i njemu slični ničega se ne stide. Pa ni zločina genocida. A samo stid je mjera ljudskosti i čovječnosti. Druge mjere nema. Niti je može biti izvan čovjeka. Jer, samo čovjek se stidi. Životinje se ne stide niti to mogu – jer žive nagonski, refleksno i izvan moralnih, njima kao vrsti nepoznatih i nespoznatljivih uzusa. Dakle, umjesto ljudskog stida, genocid ili se poriče, negira ili relativizira njegovim svođenjem na „veliki zločin“, „strašni zločin“, “apsolutno nepotrebni zločin“, itd.t itd.

Ukratko, kukavički se bježi od pravde i muškog polaganja računa svojih učinaka. Istrajna politika razaranja tuđih domova i života, uz licemjerno čuvanje vlastitog, razobličuje se tim kukavičlukom kao definitivno razaranje politike u smislu moralnog društvenog fenomena. Da su ljudi, svi odgovorni bi, u ovoj zemlji, umjesto bježanja, morali stati i konačno se izmiriti sa životom. A izmiriti se, to znači preuzeti odgovornost za vlastito djelo. Onaj ko je htio mogao je da nauči kako se to radi.

U Kamijevoj (A. Camus), drami “Pravednici”, nakon atentata ne Velikog kneza, u zatvorsku ćeliju njegovog ubojice, atentatora Kaljajeva, sva skrhana, ulazi Kneževa supruga, Velika kneginja i u podužem dijalogu s atentatorom, traži njegovo pokajanje i nudi spas: Mlad si, ne možeš biti zao, kaže mu ona. Hoćeš li moliti sa mnom, i pokajati se, pita ga? Kaljajev ne prihvata. Ostavite me da se pripremim za smrt. Ja moram umrijeti. Kad ne bih umro, bio bih ubica, kaže on.

Kaljajev želi da umre. On više nikoga neće ubiti. Put ubijanja za njega je završen. Tako je to u svijetu kamijevskih moralnih principa i ljudskog dostojanstva. Ali, ovo nije takav svijet, i ovdje stvari stoje drugačije. Potpuno drugačije.[5]

I, upravo ta, orkestrirana, sistematska, ideološka, javno-medijska transformacija genocida u „veliki zločin“, „strašni zločin“, otvara brojna psihološka, moralna, etička i politička pitanja. Pitanja smisla i značenja politike kojoj „veliki zločin“ nije nikakav problem i kojim se, u samoodbrani od počinjenog genocida, sasvim lagodno ogrće bez ljudske griže savjesti i moralne upitnosti te geste. U prevodu: počinili smo „veliki zločin“, „strašni zločin“ – „nepotrebni zločin“, pa šta?[6] U čemu je problem?

Dakle, politika koja djelo velikog, „strašnog zločina“ i „nepotrebnog zločina“, ne vidi kao životno, civilizacijski i ljudski sporan čin, indirektno ga priznaje kao nespornu samorazumljivost. Nešto sasvim normalno. Vidi ga kao neku vrstu inercijske konstante svoje povijesne prakse, zbog koje se, ni ljudski ni civilizacijski, ne osjeća loše. A skrivanjem, zaštitom i veličanjem počinilaca tog „strašnog zločina“, čak – ni moralno odgovornom.[7]

Zar tome treba neki komentar?

Sapienti sat!

P.S.

Inzko je ovih dana nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida.

KONAČNO!

Čuju se uzdasi olakšanja sa svih strana.

A ja se pitam:

Da li je to i takvo nametanje zakona uopšte potrebno?

I kome?

Zar su normalnom i moralnom čovjeku; normalnom ljudskom biću, potrebne zabrane i prijetnje zakonom i zatvorom, e da bi odustao od poticanja na krv, i zagovaranja zla i zločina.

Nisu!

Ali, očito, živimo u svijetu političkih idiota, luđaka i njihovih manipulacijom sluđenih sljedbenika, kojima su – Neljudskost, Krv, Zlo i Zločin – sasvim normalna stvar. A Laž jedina Istina. To je, nažalost, realnost naše zločinom okupane stvarnosti.