Kliker.info

„Etnoreligijanstvo kao fenomen nastaje na mjestu gdje etnototalitarna ideologija susreće etnoklerikalne aspiracije. To je trenutak u kojem etnonacionalistička agenda stremi objediniti sve prostore pod kojim jedna etnija živi u jednu, jedinstvenu i jednoumnu državu, u čijem središtu se nalazi religijska institucija etnonacionalnog tipa čije strukture streme biti dio upravljačke politike koje dirigiraju tempo društva“, kaže dr. Branko Sekulić, docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Matije Vlačića Ilirika u Zagrebu.

Osnivač je i predsjednik Instituta za teologiju i politiku, direktor i predavač na Akademiji za teologiju i politiku, voditelj teološkog programa Festivala alternative i ljevice u rodnom Šibeniku te ovogodišnji gostujući predavač i istraživač na Standfordovom Centru za ruske, istočnoeuropske i euroazijske studije.

Dodaje da je u našem slučaju to sakralizacija ustaštva i četništva.

„To se ponajbolje očituje u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska kao de iure državi, te takozvanoj Herceg-Bosni kao de facto državi. Ovdje nije riječ o etnofiletizmu, jer ono stavlja element jednog naroda ispred ideje vjere, a etnoreligijanstvo element jedne striktno profilirane etnonacionalističke ideologije ispred ideje vjere. Ukratko, da bi netko bio katolik, nije dovoljno biti Hrvatom, već ustašom; da se bude pravoslavcem nije dovoljno biti Srbinom, već četnikom. Etnofiletizam je u tom smislu hereza, a etnoreligijanstvo zločin“, rekao je sagovornik.

• U kojoj mjeri je na prostoru Balkana izražen vulgarni spoj etnonacionalizma i religije?

– Da li možete zamisliti religijski autoritet u nas koji dolazi u svoju zajednicu vjerujućih i kaže kako su etnički identiteti apsolutno irelevantni za vjeru koja se obdržava? Naravno da je je to gotovo nezamislivo, jer je vulgarizacija etnonacionalnog i religijskog aspekta ljudskog života dominantan narativ i samim time jako izražen u našoj svakodnevnici. Nisam siguran da vjeru uopće možemo više misliti van toga i čini mi se da je projekt evangelizacije, produhovljenja ovih naroda gotovo u potpunosti propao.

• Koliko je jaka, odnosno ranjiva sekularizacija u zemljama regiona?

– Sekularizacija je na postjugoslavenskim prostorima mahom papirnog tipa, ona ima kompletnu pravno-metodološku opremu koja fantastično izgleda u teorijskom obliku, dok u praksi dobar dio onog što sadržava nikad nije, a bojim se i neće zaživjeti. Nema ni zašto. Palanačke zajednice na ovim prostorima koje zabunom zovemo društvima u svojem plemensko-organicističkom funkcioniranju, oltar drže sastavnim dijelom ognjišta vlastite etnije i van njega za njih ništa ne postoji. Odvajanjem sekularnog i svetog se tu samo narativno, teoretski poznaje i ono je tek svojevrsna misaona imenica. Ako i to.

• Kako do konačnog pomirenja u regionu i kakva je tu uloga religijskih zajednica?

– Niti se, nažalost, ima tko miriti, niti ima zašto više, jer narodi na ovim prostorima su jasno zacrtali svoj put ka dnu, te je povijesna propast i nestanak naša jedina izvjesnost. Konačni raspad Jugoslavije bit će nestanak ovih naroda sa povijesne scene i u tome ima neke poetske pravde, jer oni koji neprestano zatiru život, izvjesna im je samo smrt. Stoga, sav naš rad na pomirenju i suočavanju, mahom je muzejskog tipa, mi smo tek opisivači kataloga opće narodne propasti, a religijske zajednice, pak, mogu blagosloviti svečano otvorenje tog muzeja koje više nije ni tako daleka budućnost. Ipak, to nas ne treba obeshrabriti, jer zlu se treba odupirati do samog kraja, s obzirom da budućnosti neminovno ima, ali van ovih naših palanačkih krugova – njihova propast je, naime, preduvjet početka rađanja nečeg novog i potencijalno boljeg.

• Koliko je opasna manipulacija religijskim osjećajima i zloupotreba religije u dnevno-političke svrhe?

– Svaka manipulacija je sama po sebi opasna, a kad imamo koktel politike i religije, tada dobivamo onaj Molotovljevih karakteristika. Međutim, postjugoslavenski prostori nisu u tom ništa posebni. Oni su samo bili tek svojevrsna avangarda, najava maestralog povratka političkih religija kojima svjedočimo intenzivno posljednjih dvadesetak godina u svijetu. Naime, religija danas nije više samo jedan od društvenih fenomena, već društvo kao takvo, i mi, shvaćali to ili ne, živimo u svijetu dogmi koje se shodno određenim identitetskim politikama, u našoj svakodnevnici tek različito manifestiraju, predstavljajući veće ili manje društveno-političke izazove.

• Kakav je to utjecaj i naslijeđe nove političke teologije?

– Nakon raspeća Ješue iz Nazareta, za kojeg se tvrdi da je Krist, kao političkog pobunjenika protiv religijsko-političkog establišmenta svojeg vremena u ime onih najmanjih, najobespravljenijih, svaka kršćanska teologija koja ističe svoju pravovjernost mora nužno biti politička. U tom smislu, nova politička teologija artikulira svoju konstruktivno-kritičku agendu, permanentno stremeći popravljanju i obnavljanju ovosvjetovnih sociopolitičkih okvira u ime veće humanizacije i na dobrobit čovjeka. S druge strane, ona nastoji deprivatizirati vjeru, izvući je iz intime njene zajednice i gurnuti u sveopću ljudsku svakodnevnicu kako bi, kao dodatna duhovna snaga, doprinijela društvenu napretku, samo što je na našim prostorima vjera deprivatizirana na način da je upregnuta u sakralizaciju etnonacionalističkih ideologija, čime sad dolazimo do nužnosti njenog izvlačenja iz okova te ideologije. Ukratko, utjecaj i naslijeđe nove političke teologije u nas treba ići upravo u pravcu demontaže navedene ideologije.

• Šta podrazumijeva teologija oslobođenja i socijalnog ekumenizma?

– Teologija oslobođenja nije jedna, već mnoge i svaka se suočava sa određenim društvenim zlom. Tako se latinoamerička teologija oslobođenja suočava sa društvenim zlom siromaštva, afroamerička sa društvenim zlom rasizma, feministička sa društvenim zlom patrijarhalizma i tako dalje, dok se ova naša, koju ja razvijam, suočava sa društvenim zlom etnonacionalizma. Socijalni ekumenizam je, pak, svojevrsna podvrsta ekumenizma koja se umjesto na dogmatskoj konvergenciji među religijskim zajednicama odvija na razini suočavanja s određenim društvenim problemom, te se na taj način zajednice približavaju jedne drugima. U tom smislu meni je socijalni ekumenizam prioritetan jer je on društveno relevantan, dok je dogmatski ekumenizam, manje-više, posvećen konceptualnom ustroju svake od pojedinih religijskih zajednica i njihovom intimnom ustroju. Ne kažem da nije važan. Nipošto. Samo meni nije toliko bitan, jer smatram kako religijska zajednica ionako sve o sebi kaže onog trena kad iz svoje privatnosti iziđe na ulicu.

• Koja su Vaša očekivanja kada je riječ o zemljama zapadnog Balkana? Šta nas čeka u budućnosti i trebamo li biti zabrinuti za stanje našeg društva?

– Ne brine me više ništa, jer budućnosti za postjugoslavenske prostore više nema, barem ne onakve kakva je zacrtana u „slavnim historiografijama“ naših naroda i narodnosti. U tom smislu smatram kako je krajnje vrijeme da se ustavi ovih naših državica počnu pisati u desetercu, jer jedino gdje ovi prostori na ovakav način još uvijek imaju života, jest u političkim mitovima, a tamo nema mjesta za ljude, nego samo za zločince i žrtve, izdajnike i heroje. Stoga, odbacivanje te matrice je ključ budućnosti.

Jasmin Alibegović (AJB)