Kliker.info

Osijek su već bili apsolvirali, premda su i deset dana nakon koncerta i slavonske premijere filma “Kao rani mraz”, nošeni Dravom i Dunavom, do njih stizali valovi pozitivnih emocija koje su prožele slavonsku metropolu tijekom dvodnevnog “Balašević happeninga.” Na unaprijed dogovoreni intervju sa supružnicima Balašević iz Osijeka smo krenuli s, prosinački nevjerojatnih, +14 stupnjeva Celzijevih, no za nama su stigli tamni oblaci pa nas je Novi Sad dočekao kao u Đoletovoj “Ankici”. Vjetar je kinjio oblake, propinjao konje i kačio ordenje, ali nije mogao pokvariti Đoletovo i Oliverino raspoloženje. Dan prije spakirali su autobus za Split, sljedeću stanicu hrvatskog toura.

Nestalo je čarolije
– Dugo nisam nastupao, jer sam primijetio da je krenulo nekom ravnom linijom, da je nestalo čarolije. Shvatio sam da su sve te stare pjesme na neki način izrabljene. Mislio sam da uz pomoć dobrih tamburaša možemo napraviti pomak u zvuku te je tako nastala Panonska mornarica. Danas se rezultat, nadam se, vidi na koncertima. Ti klinci znaju cijeli opus, to je fascinantno. To su djeca koja su bukvalno mlađa od puno mojih pjesama – započeo je intervju Đole.

U trenutku dok ovo čitate Đole se sprema za prvi izlazak pred publiku u zagrebačkoj Areni, nakon što je u međuvremenu i Split položen s odličnim. Zanimljivo, nikada nije imao solo nastup u beogradskoj Areni.

– Ovo su mi prvi nastupi u novim arenama u Hrvatskoj, no imam ja iskustva i, što se kaže, vodio sam mnoge bitke u velikim dvoranama ili na trgovima. Ne plaši me Arena u Zagrebu , jer znam tko će biti tamo. U Areni Beograd sam jednom nastupao, ali kao gost Miroslava Ilića. On je jednom izjavio da bi najviše volio kada bih mu ja došao na proslavu obljetnice, premda je znao da ne nastupam s narodnjacima. Nije znao da ću doći, ali me je strašno vezao kada je moja kći bila povrijeđena, jer je bio jedini kolega koji je stalno zvao i pitao kako je. Morao sam mu se odužiti.

S obzirom na to da su ovo prvi nastupi u novim hrvatskim arenama i s novim bendom, može li se očekivati live CD ili DVD?

– Ja sam praznovjeran i nikada ne snimam. To bi tražilo i veliku ekipu, a bojim se da bi smetalo i mom kontaktu s publikom, koja mi je najvažnija. Neki dan sam pročitao da se jedna gospođa iz Splita vratila iz amnezije. To je divno, ali to rade moje pjesme, ja nisam čudotvorac. Olja me je davno vratila na zemlju. Bilo je to uoči odlaska na koncert u Ljubljanu, još je bio rat, a ja sam bio na dobrom putu da se odlijepim od tla. Ona mi je tada rekla: ‘Balaševiću, to je sve jako lijepo. Ti si taj koji nosi svjetlost’. I meni se to jako dopalo, to je na ivici religije, a onda je dodala: ‘Samo, sjeti se jedne stvari. Ti nisi ta svjetlost, ti je samo nosiš.’

Četiri nove stvari
Ta svjetlost su moje pjesme i zato se ta gospođa vratila iz amnezije, zato klinci dolaze na moje koncerte – istaknuo je Đole koji za početak sljedeće godine najavljuje novi album na kojem će biti četiri nove stvari te tamburaške obrade starih hitova.

Prije nego što mi je odgovorio na iduće pitanje, Đole je malo zastao i zamislio se. Pitao sam ga kada će klinci, gospođe i gospoda moći na njegov koncert u Vukovar?

– Ja sam Vukovaru – gostoljubivom, mirnom, lijepom gradiću – posvetio jednu pjesmu (Čovjek  sa mjesecom u očima, op. a.). Prema tom mjestu u kojem je bilo puno zla i puno tuge imam puno pijeteta i ne znam kako bih se osjećao dok bih tamo pjevao. Mislim da Vukovar zaslužuje svaku drugu vrstu poštovanja i obilježavanja, osim nekih koncerata, tuluma… No, dođe li pravi poziv, da od toga ne pravimo tezgu, da se napravi pravi veliki događaj s nekom svrhom, onda sam tu. Siguran sam da bi i ta pjesma na tom mjestu drukčije zazvučala. Najviše se bojim da bi to možda nekoga tamo povrijedilo, jer ja sam tehnički s te strane odakle je netko pucao na Vukovar, iako mi je savjest čista.

Filmski prvijenac
Premda je karijeru izgradio prvenstveno kao kantautor i pjevač, nešto manje i kao pisac, Đole je posljednjih mjeseci ipak najviše u filmskoj priči. Njegov prvijenac “Kao rani mraz” već je obišao 70 mjesta u Srbiji te tri hrvatska grada i svugdje su dvorane bile pune. Za taj se projekt odlučio zato što su mu, kaže, počeli krasti glavne junake. U prvoj je varijanti zamislio da, osim ovih nekoliko pjesama koje se u filmu mogu prepoznati, u njemu budu svi njegovi junaci. No, radeći na scenariju, shvatio je da svi oni zaslužuju svoje male scenarije. Ipak, film završava s relativnim happy endom. Vasa nije završio s onom koju je volio, ali je sretan s onom kojom se oženio.

– Nije završio s onom koju je volio, već s onom koju je volio još više. To je priča o mimoilaženjima, koliko se sa životom mimoiđemo i koliko je tu lutrije. Oni su se u filmu na raznorazne načine mimoišli, ali mislim da je to i u životu tako te da je to najveća snaga te relativno jednostavne pjesme. U svakoj ćeš birtiji naći dvije-tri takve priče. Gledao sam da krajem nikoga ne opteretim, jer živimo u vrlo vulgarnim i grubim vremenima. Zašto da umre? Pa, svi su oni umrli, to je bilo 1920. godine. Film nije tužan, ali ostavlja sjetu.

Upravo u tom trenutku pridružila nam se i Olivera. Iako se nisu vidjeli možda sat ili dva, zagrlili su se i poljubili, kao i prije nešto više od 30 godina, kada su se sreli na hodniku Studenjaka. Đole nam ju je u svom stilu predstavio kao strogog producenta. Baš sam htio pitati gospođu kako je biti supruga Đorđa Balaševića, no možda bi bolje bilo pitati vas kako je biti Oliverin muž?

– Konačno je došlo vrijeme da se postavi to pitanje, s obzirom na komentare, jao, eto, Đole, idu godine i tome slično – uz smijeh započinje Olivera, ali opet uskače Đole.

– Uvijek mi je bilo strašno žao zbog te vrste podcjenjivanja koja kod nas prati ženski rod. Netko zove i kaže: ‘Nama, ustvari, treba Đorđe’. No, sve ovo oko filma i koncerata, sve je to apsolutno vizualno njezino djelo. Muškarci manje-više čine sve da bi se to svidjelo nekim ženama, a onda njih sklanjaju u stranu. Kod nas to ne prolazi i taj nam timski duh puno znači. Mi smo apsolutno ekipa – ističe novosadski romantičar, a njegova supruga objašnjava kako je “njegovo stvaralaštvo uvijek bilo prioritet”. Iz svih tih zajedničkih godina proistekao je i filmski projekt na kojem je radila cijela obitelj – kćeri Jovana i Jelena, sin Aleksa, ali i pridruženi član, kako ga Đole zove, v. d. zeta Petar Jovanović, Jelenin dečko.

– Oni su odgojeni tako da imamo jedinstven stav prema poštovanju kreativnog napora, pronalaženju inspiracije… Jovana i Jelena, sada već kao žene, to izuzetno poštuju – istaknula je Olivera.

Film je već nekoliko mjeseci u prometu, no nema ga na internetu, nema piratske verzije. Kako ste to uspjeli?

Sve mogućnost tehnike
– Đole i ja voljeli smo ići u kino te sam zaključila da je tom filmu potreban mrak koji nude samo kina. Treba ga gledati kolektivno, jer smo se svi otuđili. Znači, morali smo ga sačuvati od pirata. Dobili smo savjete od MUP-a, osigurali smo se ugovorima, iskoristili sve mogućnosti tehnike, videonadzora i samog nadzora u dvorani – izjavila je Olivera, a Đole dodao: – Kad smo radili postprodukciju, odlučili smo se za London, jer sam ja za njih tamo “crni Cigan”, iz jedne od onih zemalja. Primljeni smo s puno poštovanja, ali za njih smo bili anonimci. Osim što je čovjek u jednom trenutku rekao: ‘Znam ovog tipa, on uvijek igra ruske znanstvenike’. Mislio je na Šerbedžiju.

Balaševići sada na potencijalu koji im nudi “Kao rani mraz” planiraju graditi i priču za sljedeći film, za koji Đole ima ideju što se tiče teme, ali ne i za junake.

– Zadovoljni smo što smo film plasirali na ovaj način i dokazali da kino može biti svugdje gdje ima dvorana i ljudi – kaže Olivera i dodaje da će DVD izaći nagodinu u ovo doba, a poslije toga će se emitirati i TV serija u pet nastavaka.

Slijede i turneje u Makedoniji, Crnoj Gori, Sloveniji, ali i premijere u Pečuhu, Temišvaru i Italiji, odakle također ima interesa, jer su na filmu radila i dva svjetska brenda – Georgi Zamfir i Marta Šebešćen.Paralelno s turnejama, Balaševići rade i alternativne projekte. Za novosadske gimnazijalce organiziraju tribinu “Behind” i govore im o svojim opredjeljenjima i strahovima a pitomcima Škole policijskih kadrova govore pak o tome kako su se snašli u procesu osiguranja i čuvanja od pirata. Nikola Patković (Jutarnji list)