Kliker.info

O devedesetih godina, kad je s ovih i drugih prostora izvještavao kao ratni reporter ‘The New York Timesa’, dobitnik Pulitzerove nagrade Chris Hedges do danas se prometnuo u jednog od najpoznatijih novinara, pisaca i političkih aktivista na američkoj ljevici.

Autor je niza zapaženih knjiga koje se bave mračnim posljedicama američkog kapitalizma i redovni sudionik masovnih prosvjeda koji su se posljednjih godina proširiliSAD-om. U intervjuu za ‘Novosti’ Hedges objašnjava zašto smatra da su predSAD-om i ostatkom svijetom velike promjene.

Što će se desiti u slučaju pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima?

Neće biti neke značajnije promjene, jer prava moć ne leži u rukama izvršne vlasti. Korporativna sila je u potpunosti preuzela kontrolu kroz industriju oružja, fosilnih goriva, imperijalnih ratova, bankarskog sektora… Trumpadržim nepodnošljivim i zastrašujućim likom, ali on je grublja verzija prijevare od Hillary Clinton. Nitko od njih zapravo neće ozbiljno poremetiti trenutni sustav.

Sumanuta kultura oružja

Kolike veze ima Trumpova popularnost sa ‘smrću liberalne klase’, koju analizirate u istoimenoj knjizi?

On je rezultat te smrti. Liberalni se establishment prodao korporacijama za vrijeme Billa Clintona. Dao nam je sporazume poput NAFTA-e i uništenje socijalnog sustava koji je dominantno pomagao djeci. Doneseni su zakoni koji su nekim korporacijama omogućili preuzimanje medija i enormno povećanje broja siromašnih pripadnika afroameričke zajednice u zatvorima. Uništio je 70 godina star zakon koji je dijelio komercijalne i investicijske banke, povećavajući usput globalno zatopljivanje. Zašto? Devedesetih godina 20. stoljeća Demokratska stranka pridružila se republikancima u prikupljanju korporativnih dolara. Demokrati su izdali svoju bazu, radničku i srednju klasu, tjerajući te ljude za vrijeme Baracka Obame da kao žrtve putem mjera štednje financiraju posrnule počinitelje – bankarski sektor. Trump dakle nije fenomen sam po sebi koliko reakcija na trend.

O kakvom fenomenu je riječ?

Riječ je prvenstveno o pobuni protiv neoliberalnih elita koje su pohlepno izvlačile bogatstvo na račun šire populacije. Neki dijelovi SAD-a danas izgledaju poput Trećeg svijeta. Sve je više gradova koji su u potpunosti uništeni, a stopa nezaposlenosti je puno veća od službenog postotka. S druge strane imamo liberalne institucije, među njima i medije, nad kojima je korporativni sektor počinio coupd’etat, pa su kao takve prestale racionalno reagirati na istinske potrebe svojih građana, što se vidi i po trendu učestalih policijskih ubojstava siromašnih građana. Idemo u smjeru stvaranja neofeudalnog sustava, predvođenog globalnim oligarhijskim elitama. Potrebno je stoga stvoriti alternativu na ljevici koja će se boriti za interes radnih ljudi i siromašnih. U protivnom, za očekivati je povećanje broja protofašista na desnici.

U zadnjoj knjizi tvrdite da je svijet u fazi kakvu dosad nismo vidjeli te da se nazire revolucija protiv političkog i ekonomskog statusa quo.

Bankrotirana ideologija neoliberalizma je razotkrivena. Nalazimo se u onome što Antonio Gramscinaziva interregnumom, razdobljem kad je legitimitet starih režima uništen, ali se ne zna što i kad slijedi. Brojni indikatori sugeriraju da smo u revolucionarnom procesu. Morbidni simptomi današnje Amerike su Trump, kršćanska desnica koja je u korelaciji s vjerom i ideologijom na razini ustaša, kao i sumanuta kultura oružja. Površinski, institucije moći možda izgledaju netaknuto, ali kod revoltiranih građana imaju sve manje povjerenja. Nemamo samo krizu kapitalizma, već i ekološku krizu na koju nema pravih reakcija. Posljedice su katastrofične za čovječanstvo. Ta kombinacija faktora, ekonomska i ekološka dislokacija, uvjetuje pobunu.

U jednom od scenarija tvrdite da bi moglo doći do uspona još ekstremnijeg aspekta kapitalizma?

Možemo samo pretpostavljati posljedice, ali na strani desnih reaktivnih snaga je postojeći masivni nadzorni i sigurnosni sustav. Ukoliko se osjeti ugroženim, sigurno je da će establishment protiv vlastite populacije koristiti oružje poput dronova. S druge strane, ljevica je rasturena, prvenstveno na valu antikomunističkog diskursa. Ne propituje narav kapitalizma, niti se bavi podučavanjem revolucionarnih teorija. Mlade generacije koje se hrabro bore u masovnim pokretima moraju biti osviještene. Bez intelektualne dubine lakša je podložnost manipulaciji ili se događaju sporadične reakcije, poput onih u Baltimoreu. Bez jasne političke vizije, oni su u svojoj biti reaktivni.

Put je građanski neposluh

Što mislite o Sandersu?

Ključni problem sa Sandersom je što ne dovodi u pitanje američki imperijalizam. Ne možete biti socijalist bez da ste antiimperijalist. Enormni resursi se koriste za plaćanje ratne mašinerije, što, između ostalog, uništava ekonomiju ove zemlje. Službeno je riječ o 54 posto federalne potrošnje, ali je prava brojka znatno veća. Pustošenje dijelova SAD-a direktno je povezano s našom odlukom da postanemo zemlja Trećeg svijeta s nuklearnim oružjem. Sanders to ne preispituje jer kad bi se time bavio, bio bi politički mrtvac. Pored toga, Sanders je devedesetih podržao Billa Clintona, čak i nakon što je potpisao NAFTA-u i usvojio zakone usmjerene protiv najsiromašnijeg dijela stanovništva. Po mnogočemu pripada demokratima.

Koji je razlog njegove popularnosti?

Mislim da je stekao popularnost kod birača jer je obznanio istinu o ekonomskoj nejednakosti, što većina političara izbjegava učiniti. Odbio se, međutim, kandidirati izvan okvira Demokratske stranke, iako smo ga poticali na to. Zahvaljujući korporativnom inženjeringu, na kraju je nepravedno, ali očekivano izgubio od Hillary Clinton. S druge strane, držim da su teze o njegovom pokretanju političke revolucije ili pokreta zapravo zavodljivi slogani, kao što je Obama govorio o nadi i promjeni. Takva retorika je podigla svijest građana do određene razine, ali riječ je o kampanji, ne o pokretu, jer Sanders nema takve ambicije.

Kako onda restaurirati demokratski sustav? Na ulici?

Upravo tako. Ne znam hoćemo li uspjeti, ali jedini je put sustavni i masovni građanski neposluh. To je borba koju moramo voditi. Sva moja energija ide u smjeru podržavanja takvih inicijativa, bilo da je riječ o udruženju za bojkot i sankcije protiv Izraela, pokretima protiv frackinga, bankara, deložacija… Institucije su pritom sve svjesnije razmjera nezadovoljstva građana i njihove zabrinutosti, što je razvidno kroz sve prisutniju militarizaciju policije, barikadirane gradove za vrijeme izbornih konvencija i infiltracije u nenasilne prosvjedne grupacije.

Što radnici i niže društvene klase misle o ekonomskoj i političkoj situaciji? Vidite li među njima potencijale za širu pobunu?

Njihova pobuna je, ironično, zasad kanalizirana kroz priču milijardera Donalda Trumpa. Građani koji ga preferiraju su bijesni na elite. Porast neokonfederativizma pritom me podsjeća na zadnje dane Jugoslavije: imate ekonomski pad zemlje, usred čega svi žele postati četnici ili ustaše. Kad jeTitoradnicima davao jeftine kredite, dva mjeseca godišnjeg odmora i plaću od nekoliko stotina maraka, nitko nije želio biti ustaša ili četnik. Na jugu SAD-a sve više možete vidjeti bijele muškarce koji se oblače u konfederalne odore. Uzeli su im sve, pa su se vratili u mitološku prošlost, što je opasno jer izuzima prostor dijaloga. Na takvim sentimentima porasla je Trumpova popularnost, na sličan način na koji je to pošlo za rukom Miloševiću, Tuđmanu i, do određene mjere, Izetbegoviću.

Već godinama održavate predavanja zatvorenicima u New Jerseyju. Što ste tamo naučili o američkoj ‘kažnjeničkoj’ državi?

Tu si kriminaliziran ako si siromašan. Oko 94 posto zatvorenika ne vidi suđenje. Ne mogu si priuštiti troškove parničenja, pa pristaju na nagodbene zatvorske kazne. Deindustrijalizirali smo zemlju i imamo radnu snagu koja je suvišna, jer ne doprinosi korporativnoj državi, osim u kavezima, gdje proizvede 50.000 dolara godišnje. Sustav masovnog utamničenja postoji jer je isplativ. Ne samo za privatne zatvore, nego i za telekomunikacijske ili novčarske tvrtke.

Kao novinar ‘The New York Timesa’ svjedočili ste početku rata u Iraku, zbog čega ste prestali raditi u mainstreamu. Kakva je bila uloga medija u američkim pohodima nakon 11. rujna 2001. godine?

Svaka zemlja koja ide u rat ima medije koji navijaju za njega. To vide kao patriotsku dužnost. To je bilo razvidno i nakon raspada Jugoslavije, uz nekoliko iznimki, poput ‘Feral Tribunea’. SAD je otišao u rat, a mediji su navijali i lagali, što je također standard u tim okolnostima. Svatko tko preispituje službene narative postaje izdajica. To se i meni desilo kad sam kritizirao okupaciju Iraka. Od prijetnji smrću pa do oprečnih stavova vlastite medijske kuće, nakon čega sam otišao iz ‘NY Timesa’. U ratnim vremenima postoji taj osjećaj jedinstva, slavljenja militarizma i hipermaskulinizma. Ako to preispitujete, ne dovodite u pitanje samo službenu politiku, nego i način na koji ljudi poimaju sebe i svoju zajednicu.

Očekujem nemire

Jesu li američke intervencije bile izravni rezultat korporativnih interesa?

Stvar je kompleksnija. Postojala je grupa oko Busha, predvođena Dickom Cheneyjem, koja je doista vjerovala da će ih dočekati kao osloboditelje i donositelje demokracije. U isto su vrijeme vjerovali da su interesi korporacija ujedno i interesi Amerike. Kad je nakon obavještajnih manipulacija počeo rat, privatnici su došli na svoje, pa se zbog njih, 15 godina nakon svega, ratovi i dalje vode. Izgubili smo u Afganistanu, Irak je doslovno rasturen, stvorili smo države poput IS-a, Libija je iznjedrila užasne grupacije… Ali ako proizvodiš krstareće rakete od 1,5 milijuna dolara, koje u roku od nekoliko dana padnu na Libiju u 500 primjeraka, zaradio si velike količine novca.

Koliko je to uzrokovalo porast desnice na Zapadu?

Militarizam i antiimigrantski sentimenti direktna su posljedica vođenja ratova na Bliskom istoku. Pored izravnih uzroka, činjenica je da se novac za ratove izvlačio iz socijalnih programa, zbog čega imamo sve više deprivilegiranih i siromašnih koji odgovaraju na zov desnice. Milijuni migranata bježe iz Sirije i Iraka u Europu, što potiče rast protofašističkih pokreta.

Koja je najbolja moguća budućnost koju vidite za SAD?

Ja sam socijalist i antiimperijalist, ali ne očekujem takav rasplet događaja. Mislim da se većina ljudi često ne konfrontira s vlastitom realnošću dok nije kasno. Financijski i ekološki slom, koji je neminovan, uzrokovat će nemire. Nemiri lišeni pravih vizija lako bi mogli biti ugušeni zahvaljujući, između ostalog, drakonskim oblicima kontrole u ovoj zemlji. Najnadziranija smo populacija u povijesti, u razmjerima o kakvima je Stasi mogao samo sanjati. Zasad ne vidim svijetlu budućnost.

Jednom ste izjavili da vam je rat u bivšoj Jugoslaviji promijenio poimanje sukoba. Na koji način?

Nije samo taj rat, naravno. Ali ako sam nešto naučio od tog sukoba, onda je to njegova bratoubilačka narav, onaj frojdovski narcizam malih razlika. Svaki rat je sulud, ali da nije bilo toliko ljudskih žrtava, rat u bivšoj Jugoslaviji bio bi farsa. Što su građani na koncu dobili od njega? Uništena je dobra zemlja, a obogatili su se predvodnici i zagovornici rata nauštrb običnog naroda. To je za mene tragedija Jugoslavije, zemlje koja je od svih drugih u tom dijelu Europe bila najopremljenija da se integrira u ‘Europu’.

Hrvoje Šimiščević (Portalnovosti)