Kliker.info

Ovosedmični dnevnik  za RSE vodio je doktor Edib Edo Jaganjac, nekadašnji ratni hirurg iz Sarajeva, a danas uposlenik Univerzitetske klinike Motol u Pragu. Autor je najčitanije knjige u Češkoj Republici u prošloj godini,”Sarajevska princeza”.

Subota, 16. januar

Jutarnja kafa. Dan za odmor. Vani kišica, ali temperatura oko nule. U Pragu je cijele zime temperatura oko nule. Nema oscilacija kao kod nas u Sarajevu. Kažem to supruzi, a ona me čudno gleda, pa se osmjehne i prinese ustima zdjelu sa kafom. Pije iz velike šolje, a ne iz fildžana, kao kod nas. Znam o čemu misli. Već smo 22 godine u Pragu i trebalo bi da je “kod nas” u Pragu, a ne u Sarajevu.

Zašto li čovjek cijeli svijet poredi sa svojom kućom? Je li nam to nekakvo mjerilo kako bi svijet trebao da izgleda da bi bio idealan? Ili samo sakupljamo informacije. Kao, ovdje je tako, tamo onako… Ne znam. Znam da kada pođem u Sarajevo, idem kući, a kada se vraćam u Prag, vraćam se kući.

Imam dvije kuće. Tako valjda mi svi emigranti. Kući, u Sarajevu su nas, dijasporu, skoro otpisali. Dolazim praktično u turizam, najedem se najboljih ćevapa i bureka na svijetu, pojedem kokosov rolat u “Egiptu” i svratim kod “Goge” na razgovor sa rajom.

Raja su mi, uglavnom, ratni drugovi i kolege iz Vojne bolnice. Sa prijateljima iz škole sam nekako izgubio vezu. Više kontaktiram sa onima što su u inostranstvu, ali i sa njima se sretnem u centru svijeta, tj. u Sarajevu. Svi pokušaji da se aktivno spojim sa domovinom propadaju na neutješnoj političkoj situaciji.

Nedjelja, 17. januar

Snijeg! Ovde ga ima svega nekoliko dana godišnje. Jutarnji sastanak “Lastavice” kod Seje u kafani, uz uštipke, suho meso, pavlaku… Danas jeŠtef donio original Kulen iz svog Zagorja, a Vesi je kombijem iz Beograda stigao čačanski kajmak. Mirko ima domaće vino iz svog Čitluka. Mi ostali ćemo donijeti nešto drugi put. Ko je još bio tamo? Bole iz Beograda, Nenad iz Županje, Miro iz Zagreba, Rade iz Sarajeva, Hadis iz Dervente, Jelena iz Smedereva i Jagoda iz Bugojna.

Čime se bavimo? Već godinama dovodimo u Prag naše muzičare, pozorišta, slikare, izdajemo naše knjige (dosad Andrić, Krleža i Meša) i organizujemo razne druge vrste zabave, i super nam je. Svake godine dovodimo u Prag našu siročad, tj. po jedno SOS dječije selo na sedam dana. U ex-Jugi je ukupno šest SOS sela i svi su nam bili u gostima. Ove godine nam u junu prvi put dolazi po desetak djece iz svakog od njih istovremeno.

Razilazimo se oko podne puni novih ideja i planova. Pomoći ćemo siročad, ali ne i političare iz naših država.

Ponedjeljak, 18. januar

Vidim da je u Sarajevu danas sastanak na kome će biti i dr. Dragan Stevanović, simbol otpora protiv ukidanja Vojne bolnice, a i Seka Izetbegović, koja je naumila da Bolnicu (Vojna bolnica) tiho i neprimjetno sahrani. Kao da se to može tiho izvesti.

Neki ljudi su toliko otuđeni od stvarnosti da misle kako mogu baš sve. Žive u oblacima i ne znaju da je ta neizmjerna moć samo privremena. Moj tetakMuhamed je, kada bi gubio u kartama, govorio: “Ničija nije do zore gorjela”. Tako i mi: čekamo da im više dogori!

Rezultat sastanka je da je otimačina Bolnice odložena do daljnjeg. Čitam izvještaj da je na dnevniku Bakir Izetbegović izjavio da je baš dobro da direktor Koševa bude neko sa dobrim vezama.

Kamo sreće da je ona bila bar jedan dan. Onda ne bi toliko mrzila sve koji su u ratu bez veze “sticali slavu” dok se ona mučila po Zagrebu i Istanbulu.

Utorak, 19. januar

Snijeg je prestao da pada i zavladali su minusi. Iz dežure idem na drugi posao. Utorkom se bavim ambulantnom proktologijom. Imam tamo mašine kojima ljude potpuno bezbolno rješavam hemoroida (i sličnih dosadnih stvari). Te iste mašine je nabavio Veljko Marić i Foča je, za sada, jedino mjesto u Bosni i Hercegovini koje ih ima. Navali narode u Foču. Sarajevo toga nema. Ni Tuzla, ni Zenica, ni Banja Luka – a hemoroide imamo baš svi!

Doduše, BiH je tako ogromna da je morala biti podijeljena na milion djelića i niko nema pravo da se liječi u Foči osim Fočaka. Ni u Sarajevu osim Sarajlija – zapadnih. Istočni mogu i u Foču sa nekom uputnicom/dozvolom. Ta podjela mikro državice je glupa i baš se ne isplati. Kako to da Seka to nekako ne spoji? To je stvar koja bi se finansijski sigurno isplatila i ne mora izmišljati višak kreveta.

U pola dva u kafani kod Raše i Željke dajem intervju za češke sedmične novine Respekt. “Sarajevska princeza” je oficijalno proglašena za najbolju knjigu u Češkoj u 2015, iako se pojavila tek u decembru. Našla je put do srca onih koji o našem ratu ne znaju ni da je bio, ali i onih koji sve znaju i bolje od nas. Ima takvih i ovdje. Nismo se samo mi pretplatili na sveznalice.

Prvo izdanje “Sarajevske princeze” je prodano za 14 dana. Jutros me je zvao izdavač da je već odštampano drugo i da danas ide u promet. Novinarku zanima današnja politička situacija u Bosni i Hercegovini i ostalim državama bivše Jugoslavije, a ja joj odgovaram da o politici nemam pojma. Nikad neću razumjeti kako su nam zločinci uspjeli tako pomutiti razum i kako je moguće da su do danas na vlasti.

U cijeloj bivšoj Jugoslaviji, koju novinari više ne smiju ni da pomenu da ih kakav ustaša ili četnik ne bi ružio, sad su to “zemlje regiona” ili “Zapadnog Balkana”. Sve su nam države bivše Juge čvrsto u rukama mafijaških bandi koje se po novom zovu političke partije. Toliko su jake da ne moraju provoditi ni odluke sudova, a ministre dovode direktno iz zatvora!

Srijeda, 20. januar

Snijeg više ne pada, ali vladaju minusi. Vazduh miriše kao na Jahorini. Nema smoga kao kod nas. Duboko udahneš i osjećaš se kao da si na skijanju.

Opet sam cijeli dan u sali i između operacija pročitam novine. Premijer Federacije BiH je prije nekoliko dana izvalio neku glupost, pa se sad vadi. Moj tetak Muhamed, kada je gubio u kartama, govorio je: “Nije majka Muju karala što se uvalio, nego što se vadio”. I ovome bi bolje bilo da se samo izvinio, ali, nema toga kod nas!

Balkanski političar je nepogrešiv i to mora znati i ostatak svijeta. Najpametniji, najsposobniji i nepogrešiv. Zbog toga i imamo najsretniju i najbogatiju državu na svijetu. Taj političar kaže da je u posljednjih 20 godina natalitet pao za više od 30 posto. Meni se, pak, čini da se u istom periodu trećina populacije iselila iz Bosne i Hercegovine, a najmanje se još trećina sprema. Dakle, biće još manje djece.

Četvrtak, 21. januar

Na Kosovu je nekakav ratni zločinac osuđen, a četiri druga su oslobođena. Presuda još nije pravomoćna, ali već su burne reakcije. Čitam naslove: Srbija je zgrožena?! SDS kaže da ta osuda neće doprinijeti pomirenju dva naroda.

A meni nije jasno – kome bi trebalo biti žao što je neki zločinac osuđen? Kad razmislim, postoje dvije mogućnosti:

Prva, da je osuđeni nevin. Znači, politika? Hoće Kosovo da se riješi Srba, a SDS valjda zna da je taj nevin i brani time sve Srbe na Kosovu od političnih progona?

Ali, meni se nameće pitanje: kako li ovi znaju da je taj nevin? Bili su tada tamo s njim? Da bi se došlo do istine, izmišljeni su sudovi. Nisu nepogrešivi, ali su nadležni. To im je posao? Valjda neće lagati? Zar ne?

I druga da je ovaj kriv, ali političke stranke u Srbiji pokrivaju i štite ratne zločinca. Odavno imam utisak da, prema politici u Srbiji, nije nigdje bilo nikakvih ratnih zločina i ne smiju se nikada priznati, jer će pasti ljaga na cijeli srpski narod. Hoće reći, ne smiješ priznati zločine zbog dobrobiti naroda.

E, ovo je budalaština. Zločinci su sramota svakog naroda i trebalo bi ih se što prije riješiti. Time će narod i politička stranka poslati poruku da ne prihvata zločin, te podići ugled i sebi i svom narodu. Zar ne? Iako, možda, griješim. Možda su zločinci cvijeće jednog naroda i treba ih braniti po svaku cijenu.

Kažem ja da ne razumijem politiku…

Petak, 22. januar

Zima, minus 10. U metrou sjedi preko puta mene mladi sveštenik. Kako znam da je sveštenik? Pa vidim, ima uniformu. Sveštenici imaju uniforme zato da bi sav narod znao da to nije običan čovjek! Oni su nešto kao vojska. Imaju i vrhovnog komandanta, glavni štab, činove i kasarne…

Za njih važe posebni zakoni i platu dobijaju od države. Od mog poreza iako me niko ništa ne pita. Imaju i političke ciljeve različite od ciljeva svojih država i samo ih proturaju sa manje ili više uspjeha. Sredstva im se s vremenom mijenjaju.

U Iraku i Siriji su odlučili da sve druge pobiju i svojski se trude. Ostale crkve su, valjda, shvatile da je to nemoguće, pa rade pomalo i na duge staze. Čekaju i stvaraju priliku.

Sjećam se slika onog popa sa mitraljezom koji blagosilja tenk koji ide da ubije mene.

Bole, moj dug iz Beograda, pričao mi je kako su njegovog ujaka i cijelo selo, ustaše odvele u katoličku crkvu da promjene vjeru ili idu u Jasenovac. Pitao je toga sveštenika da li to znači da će ostati živi? “Životi nas ne zanimaju”, – rekao je ovaj, “Nas zanimaju duše”. Ujak se nije spasio Jasenovca, ali je nekako ostao živ.

Zbog čega je ta silna vojska – koja se zove crkva – tako posebna? Da li proizvode nešto bez čega se ne može? Vodu? Kisik!

Ma jok. Samo nam palamude i zavađaju nas. A mi smo dovoljno blesavi da već vijekovima nasjedamo. I treba nam tako.

Ali, ničija nije do zore gorjela.