Kliker.info

Priče o ujedinjenju ljevice u BiH dosadile su i Bogu i narodu. Možda će “bajramsko pomirenje” Radončića i Izetbegovića natjerati i lidere lijeve opozicije ili pozicije (SDP – DF) da naprimjer “simbolično”, poput svojih kolega, na Dan ZAVNOBiH-a organizuju ručak negdje pored ruiniranog muzeja u Mrkonjić-Gradu, donesu platformu zajedničkog nastupa na lokalnim izborima, ali da nikako ne zapjevaju po okončanju tih “mučnih pregovora” neku partizansku pjesmu.

Piše : Dino Mustafić (Oslobođenje)

Mogli bi biti privedeni na saslušanje u RS-u poput aktivista SABNOR-a na Kozari. A šta bi mogla biti zajednička melodija fragmentirane i zapuštene lijeve ideje u BiH? Retoričko pozivanje na antifašističke vrijednosti nije više jedini putokaz onima, naročito mladima, koji pokušavaju da artikulišu svoje probleme na to kako danas živimo.

Sigurno da naši političari koji sebe nazivaju “ljevičarima” nemaju ni kredibilitet kada se pozivaju na partizane i petokraku. U tom licemjerstvu najčešće ih prate progresivni intelektualci i civilni sektor, jer biti ljevičar u BiH znači biti cool, kao protiv si svega, a ne znaš za šta si? Bistre politiku po kafanama i naveče organizovano i patriotski gledaju na TV-u utakmice nacionalnog tima. Poneki imućniji se nađu i u čarter-letu sa reprezentativcima pa se “upuca” i koji selfie za Facebook status tek tako da se upotpuni galerija slika uz predivne pejzaže sopstvenog ranča na Poljinama. Na stranačkom skupu vole otpjevati refren Dubioze kolektiva “Vratiće se Valter, jebaće vam mater”, ali u svom dnevnom boravku gledaju Pink program, jer vole tržišnu i zabavljačku kulturu, kič im je duhovna hrana i estetski format. Dovoljno je slušati rasprave u skupštinama poslanika iz partija lijevog spektra i primijetiti kako su se lijepo uklopili u mediokritetsku gomilu ljudi koju samo zanima da budu dobro plaćeni četiri godine, koliko sjede u svom mandatu. Osim populizma i demagogije ne nude ništa novo.

Intelektualna inferiornost u poslaničkim istupima je i posljedica sistemskog sklanjanja dobrih i vrijednih ljudi koji imaju svoju glavu i nisu htjeli biti dekor na press konferencijama kada se glupo i bez argumenata trebala pokorno slušati laž o uspješnoj i reformističkoj vlasti. Lagumdžiji se mora priznati da je imao nepogrešiv osjećaj da odstrani one koje iskazuju politički talenat i kakvu-takvu političku karizmu iz SDP-a.

Naša država se svjesno uništava 20 godina i ne može baš preko noći da se popravi. Vrijeme leti, životi prolaze, a ljevičarske ideje o jednakosti ili socijalnoj pravdi pometene su tranzicijskim vjetrom pljačke i otimačine društvene i državne imovine od strane nove klase – etnokapitalista. Teško je razumjeti bez bijesa nemoć socijaldemokrata koji su zatvorili oči pred etičkim izazovima svog vremena, dok su etnonacionalisti radili svoj posao. Poneki socijaldemokrati su im se i pridružili vođeni logikom, ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se. Zar Dodikov SNSD nije pravi primjer zmijskog svlaka iz ljevice u desnicu?

Sramni kompromisi bez granica koji su pravljeni tokom prethodne ljevičarske vladavine teško su kompromitirali političku stranku SDP, doveli do njenog raspada na novi politički subjekt – Demokratska fronta, razotkrivajući zapravo da je ljevica danas u BiH bez temelja, smisla i konteksta. Rezime te nesretne četvorogodišnje vladavine je bio da su se bojali onoga što su posjedovali, vlastite vlasti. Tako je ljevica ostala bez agensa promjena i progresa, a to može biti samo srednja klasa koja hoće posao i pristojnu plaću, uređen poreski sistem, sređenu državu (ne korumpiranu), transparentne kriterije uz poštovanje sposobnosti i znanja, ukidanje privilegija, dobre škole i zdravstvo, fizičku i pravnu sigurnost.

Može li se ljevica organizirati u front koji će napokon stati ukraj nekompetentnoj i korumpiranoj eliti koja baca državne pare na sve strane i nemilice ih još trpa u džep? Za taj zaokret je potrebna “ljevica” koja neće biti oprezna, već radikalna i inovatorska. Demokratska lijeva opcija koju će pokrenuti osjećaj gubitka idealizovane prošlosti i gubitka moralne akcije pred nemilosrdnim naletom privatne dobiti. Građanima treba dati sigurnost i zaštititi bespomoćne od ekonomskog istrebljenja. Za početak se ljevica mora na svojim kongresima izviniti kroz rezolucije građanima za izdaju društva, jer se i ona ugrađivala u državu kao korumpirana partijska kasta sa svojom partijskom vojskom koja je politički kontrolisala privredu, medije i javni sektor. Izvinjenje mora doći i za postavljanje na rukovodeća mjesta partijskih i nesposobnih kadrova, zapošljavanje članstva u državne i lokalne organe vlasti, javna preduzeća i ustanove. Samo tako se može vratiti povjerenje glasača, jer u protivnom niko više neće “popiti” diskreditirane priče o ljepšoj budućnosti i EU integracijama u koje se niko ne može zakleti. Demokratizacija stranke nije “jedan čovjek, jedan glas” već promjena političke paradigme. Socijaldemokratija nije idealna budućnost, daleko je i od idealne prošlosti, ali još  je među ponuđenim opcijama bolja od svih ostalih.