Kliker.info

Dennis Gratz dugogodišnji je predsjednik i jedan od osnivača Naše stranke, zastupnik u Federalnom parlamentu, advokat i pisac. I u svemu je jako dobar, najaktivniji je zastupnik u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, Našu stranku je doveo da statusa najjače građanske opcije u Sarajevu. Ako imate bilo kakav ozbiljan problem želite da vam on bude advokat i uz to sve, njegovi romani su među najprodavanijim u knjižarama, a književni kritičari u cijeloj regiji hvale njegovo djela.

Šta je kultura sjećanja u praksi pokazao je kada se odupro čitavoj bošnjačkoj političkoj i kulturnoj eliti i zatražio da se  omogući  dostojanstveno sjećanje na žrtve Dobrovoljačke ulice u Sarajevu.

Dennis Gratz u intervjuu za Tačno.net govori o bitnosti kulture sjećanja, zakonu o zabrani poricanja zločina, o predstojećim izborima i stanju u Našoj stranci.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Pripadate zajedno sa Reufom Bajrovićem i Emirom Suljagićem generaciji Acipsovaca od kojih su se očekivala velika djela.  Koliko ste danas zadovljni sa onim što je uradila vaša generacija?

Lično smatram da smo mogli i možemo puno bolje. Porazila nas je fragmentacija u više političkih inicijativa, hronična razjedinjenost. I nije bilo nikog među nama s dovoljno strpljenja i mudrosti da koordinira naše aktivnosti,  da nam ponudi zajedničku viziju i objedini naše napore… Danas djelujemo u nekoliko stranaka slične ideološke konfiguracije i nismo u stanju pronaći zajednički jezik. A nacionalisti opustošiše zemlju. To je porazno. Šta god da se desilo u prošlosti, moramo prevazići naše razlike i pronaći način kako da zajednički politički djelujemo. Jer nema ni smisla ni neke pretjerane koristi da se borimo za manje-više istu ideju organizacije države i društva, a rasplinuti smo u nekoliko političkih stranaka ograničenog dometa i perspektive.

Kada se formirala Naša stranka mnogi su u njoj vidjeli sličnost sa pokretom Sloboda koji je formirao Mario Vargas Ljosa u Peruu i koja je zaista tražila potpunu promjenu paradigme. Pećanin, Bajtal, Šarčević, Mustafić… u jednom trenutku se činilo da je Naša stranka utočište svih čestitih i mislećih bića u našoj zemlji. Šta se promijenilo pa su osnivači odlazili jedan za drugim?

Otišlo je mnogo uglednih i dobrih ljudi pored nabrojane gospode. Mislim da bi najbolje bilo da njih pitate za razloge njihovih odlazaka, ali vam odlazak takvih ljudi i njihovo udaljavanje od trenutnog rukovodstva Naše stranke mnogo govori. Ja sam svoje probleme i primjedbe na rad rukovodstva Naše stranke javno iznio, nakon čega sam praktično izopćen iz stranačkih struktura i poslan na stranački sud časti, čak mi se poslala naredba da ne smijem govoriti javno bez odobrenja iz Centrale. Sve mi je jasno bilo nakon toga. Ali doći će i tome kraj.

Naša stranka pod vašim vodstvom je od marginalne stranke postala najjača stranka u glavnom gradu BiH. Kako se vjerom u ideju može nadoknaditi nedostatak infrastrukture i novca?

Rad, rad, rad. I ljude morate tretirati kao svetinju. Svakom članu i članici, svakom simpatizeru, potencijalnom glasaču, aktivisti, morate dati osjećaj da ćete goriti za njih i da ih nikada nećete ostaviti na cjedilu. Onda su ljudi spremni činiti čuda.

Bili ste ubjedljivo najbolji zastupnik u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, ponekad se činilo da Naša stranka ima klub zastupnika a ne jednog zastupnika. Šta biste izdvojili kao najveće uspjehe vašeg četverogodišnjeg rada u Parlamentu?

Neka o mom radu i eventualnim uspjesima govore drugi. Meni je lično drago da sam svojim zastupničkim angažmanom na neki način mnoge građane učinio perceptivnijim za politiku. Ljudi su postali više aktivni, počeli su sudjelovati, slati mi prijedloge, ideje, kritike… Devedeset posto svih mojih aktivnosti inicirali su naše građanke i građani. I kontakt se održava tokom cijelog mandata, kako bi i trebalo biti. To me još uvijek izuzetno motivira.

Među prvima ste prihvatili ideju Centra za kritičko mišljenje iz Mostara oko zajedničkog nastupa ljevice na izborima. Zašto je bilo važno da ujedinjeni građanski front predstavi viziju potpuno drugačije BiH?

Mislim da imamo odgovornost da učinimo sve što je u našoj moći kako bismo biračkom tijelu – ovoj državi – ponudili snažnu, organiziranu i moralno nekompromitiranu alternativu. Nijedna od stranaka građanske provinijencije u ovom trenutku nema ni personalne ni materijalne kapacitete da sama vrši vlast. O nekom političkom integritetu da ne govorim. Previše se prljavištine nakupilo, previše je ljudi u politici koji su tu iz ličnih, karijernih i drugih interesa. Ako želimo izbjeći neprincipijelne koalicije, promjene stranačkih dresova, kupovine mandata, trgovanje direktorskim pozicijama, korupciju, lezihljebarenje i nepotizam, onda moramo početi sarađivati.  Moramo se otarasiti političkih spletkaroša, javnosti predstaviti kvalitetne kadrove koje žele raditi, i na određeni način moliti za izgubljeno povjerenje.

Razjedinjenost ljevice uvjetovala je poraz u svim sarajevskim općinama. Kako je moguće da ljevica nije ništa shvatila iz toga, već sada kandiduje tri kandidata za člana predsjedništva uz ozbiljnu šansu da izgube sva trojica? Šta je uzrok tome – politička nepismenost ili sujeta?

Mislim da je pored tradicionalno osjetljivih ega u politici, najveći uzrok svih naših zajedničkih neuspjeha jedna ogromna nespremnost da se radi, tj. da se ljudi koji u rukovodstvima donose takve odluke, izlože javnoj odgovornosti. Jer, postoji opasnost da se pokaže kako su zapravo nesposobni. Osim toga, prosto je previše ljudi u politici koji ne vole puno raditi, i ne znaju zaraditi poštenu platu van politike. Svi se nadaju vlasti, raspodjeli izbornog plijena, ministarskim i direktorskim pozicijama, javnom priznanju i ugledu, ali niko ne razgovara o tome šta ćemo raditi. Nažalost, u ovom trenutku ne postoji vanjski korektiv, neka vrsta javnog pritiska, da se više zasukaju rukavi.

Pored ovoga, veliki problem u saradnji građanski orijentiranih stranaka su kontakti, kooperacija, dilovi i raznorazni dogovori sa strankama na vlasti. Mislim da je to u velikoj mjeri uticalo na razjedinjenost koja nas je koštala načelničkih pozicija u sarajevskim općinama 2016. godine, te za posljedicu imala kupoprodaju mandata i neprincipijelna glasanja po gradskom i općinskim vijećima. Koalicije koje su svojevremeno SDP, DF i njihovi sateliti formirali nakon izbora 2002., 2010. i 2014. godine nisu samo otjerali glasače ljevice, već su kompromitirali mnoge njihove kadrove, koji su prihvaćali lukrativne pozicije, ali su na taj način postali i taocima tj. dužnicima vladajućih etnonacionalnih stranaka. A svaka usluga dođe na naplatu. Ne možete propagirati reforme i promjene, a pola radnog vijeka ste na plati koju vam je obezbijedila SDA.

U kampanji se svašta kaže i napiše, ali koliko je moralno stavljati znak jednakosti između Željka Komšića i Dragana Čovića?

Mislim da je nemoguće porediti gospodina Komšića i gospodina Čovića. Uz sve moje zamjerke gospodinu Komšiću, on i ja ipak dijelimo slična viđenja ustroja naše zemlje. Kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo. Gospodina Čovića smatram izuzetno inteligentnim i sposobnim, ali mislim da je neprijateljski nastrojen prema ovoj zemlji i službi koju trenutno vrši. Uvjeren sam da će njegova politika na kraju doživjeti krah. Da zaključim, meni je Željko Komšić patriota, a Dragan Čović neprijatelj cjelovite, građanske Bosne i Hercegovine.

Javnost je bila zgrožena fotografijama kandidata Naše stranke Boriše Falatara sa bivšim isljednikom konc logora Heliodrom, Zvonkom Vidovićem. Kako je moguće da se vrh stranke nije oglasio tim povodom i izvinio žrtvama Herceg Bosne?

Čini mi se da je taktika ovog rukovodstva Naše stranke da svaki incident, loš potez ili aferu, ignorišu. Da se prave ludi, i misle da će građani brzo zaboraviti. Ne sjećam se kada je preuzeta odgovornost za loš potez. Ja se s tim ne slažem, ali vidjećemo šta građanke i građani kažu.

Što se Boriše Falatara tiče, površno ga poznajem, ali mi djeluje kao pristojan, obrazovan mladi čovjek. A ova afera u kojoj se našao, stvarno mi se čini da on nije htio ništa zlonamjerno, čovjek jednostavno nije odavde, i mislim da su kritike kojima je izložen ovih dana pogrešno usmjerene. Da je vas neko iz Hercegovine poslao u New York, gdje, čini mi se, Boriša živi trenutno, i kandidovao za predsjednika Amerike, i vi bi pravili razne greške. Želim mu puno sreće i nadam se da će i poslije izbora ostati da živi u Bosni i Hercegovini. Moramo čuvati svaku perspektivnu, mladu osobu u ovoj državi.

Herceg Bosna je pravomoćno osuđena kao udruženi zločinački poduhvat, je li moguće prihvatiti kao sugovornike one koji negiraju presuđene ratne zločine i ratne zločince?

U politici morate biti spremni razgovarati sa svima. Ko to nije u stanju, treba da se bavi nekim drugim poslom. Naravno da imam lične standarde s kim na koji način i u kojoj mjeri ostvarivati kontakt, ali obaveza javne službe ne pita za emocije i zazore. Ako je u interesu da razgovarate s Assadom kako bi se prekinulo klanje u Siriji, onda morate razgovarati s Assadom.

Dragan Čović sprema plan B, kako je moguće da na to reagirate samo vi  i Građanski savez?

Mislim da se svi drugi najviše bave osiguravanjem izbornog rezultata te čuvaju otvorene opcije za koaliranje. Zato nema skoro pa nikakve javne kritike. Što je sramotno.

Jesu li naoružani specijalci na Bradini, pilot serija plana B koju ćemo gledati u jesenskoj šemi?

Nadam se da će državne agencije i sigurnosne strukture oštro i pravovremeno reagovati, kako bi se spriječili horor-scenariji o kojima politička većina radije šuti. Ne želim prizivati duhove prošlosti, ali tolerisanjem ovakvih oblika vanustavnog djelovanja obezvređujemo državnost ove zemlje i kompromitiramo kapacitete za njeno očuvanje i odbranu.

Pola godine je prošlo od presude Herceg Bosni, javno se veličaju zločini i zločinci Herceg Bosne, imamo mostove presuđenog člana udruženog zločinačkog poduhvata Franje Tuđmana, ulice presuđenog Gojka Šuška, veličaju se Prlić i Praljak… treba li donijeti zakon da se zabrani veličanje zločinaca iz ovog rata kao što je zabranjeno veličati nacističke zločince u Evropi?

Naravno da je to neophodno. Nažalost, moj sada već davno usvojeni prijedlog zakona o zabrani negiranja zločina genocida i drugih, sudski utvrđenih zločina iz prošloga i drugih ratova, još uvijek čeka usvajanje u Domu naroda Parlamenta FBiH. Sve u ovoj državi što su nacionalne stranke napravile je da ništa ne funkcionira što ne funkcionira za njih, i da oni zakoni koji doprinose pomirenju i stabilizaciji – ne ugledaju svjetlo dana.

Jasno ste osuđivali bošnjačke zločine počinjene u opokoljenom Sarajevu i tražili ste da se dopusti ljudima da obilježe stradanje svojih najmilijih u Dobrovoljačkoj ulici, zbog toga ste imali probleme ali niste odustajali u traženju istine. Je li to ustvari jedini put ka konačnom završetku rata?

Vidite, mi u politici moramo otvarati i tabuizirane teme. Naša je odgovornost da vratimo moral u politiku, a to pretpostavlja suočavanje sa svim sramotama naše prošlosti. Ali zapravo mislim da se politika treba prvenstveno baviti rješavanjem problema koji su toliko suštinski i veliki da oko njih neminovno postoji konsenzus, bez obzira na stranu u ratu, kao što je borba protiv nezaposlenosti, emigracija mladih, bolja socijalna i zdravstvena zaštita, i tome slično. Tako se gradi povjerenje. Sve ostalo treba prepustiti tužilaštvima i sudovima, te nauci i civilnom društvu.

HDZ otvoreno igra na kartu islamofobije, koliko je ona stvarno prisutna u Evropi i mogu li muslimani uistinu postati Jevreji tridesetih godina?

HDZ igra na tu kartu, ali su svi njeni hendovi jalovi. Jer, Evropa je puno vitalnija i kompleksnija od zadrtog svjetonazora nekog provincijskog šoviniste. Da ne budem pogrešno shvaćem, ja mislim da je, posebno zbog globalnih tektonskih poremećaja u posljednje dvije decenije, islamofobija i u Evropi i svijetu itekako prisutna, ali je ona u Evropi barem odraz i sve intenzivnijih procesa integracija koji se tamo trenutno dešavaju. Gradonačelnik jednog od najvažnijih gradova na svijetu, Londona, je musliman. Muslimane imate u vladama i parlamentima velikog broja naprednih evropskih država. Milioni muslimana žive u velikim evropskim državama kao što su Njemačka i Francuska. Izazov je upravo u tome što su i oni pozvani tj. sve aktivnije uzimaju pravo da učestvuju u izgradnji identiteta moderne Evrope. Naravno da to izaziva otpor i trvenja.

Neki će reći da obračun vrha Naše stranke sa vama predstavlja posljednji gubitak nade da u BiH može postojati stranka koja istinski vjeruje i funkcionira po modelu razvijenih evropskih stranaka. Šta se dogodilo?

Mislim da sam na ovo pitanje već na određeni način odgovorio. Ne bih više o tome. Siguran sam da će nakon izbora velikom broju naših članova i simpatizera neke stvari biti jasnije.

Mnogi su bili razočarani vašom najavom da ćete se povući iz politike, čitao sam mnoge komentare koji kažu da vaš odlazak iz politike znači da čestiti nemaju šta tražiti  u politici. Postoji li mogućnost da zbog desetine hiljada vaših poštovalaca i sljedbenika promijenite odluku?

Cijeli svoj politički angažman doživljavao sam i doživljavam kao neku vrstu patriotske službe domovini. Kada me domovina opet bude pozvala, odazvaću se tom pozivu.

Upravljali ste strankom, bili najaktivniji federalni zastupnik, bavite se advokaturom, kad ste uspjeli naći vremena da napišete dva romana “Deblokada” i “Motivi za knjigu kajanja” koje su kritičari prihvatili sa oduševljenjem?

Hvala vam na komplimentima. Kada nešto volite, uvijek nađete vremena za to. Drago mi je da imam profesiju i hljeb i van politike. I da ovo s pisanjem sve bolje ide.

Stotine hiljada ljudi se iselilo iz BiH, ponekad se čini da ljudi nestaju kao 1992. Da li je potreban ujedinjeni građanski front (ne mislimo samo na političke stranke) da se suprotstave apokalipsi koja se događa?

Ujedinjeni građanski front je sudbinski neophodan.

Amer Bahtijar (Tačno)