Kliker.info

“Radim na novom romanu već godinama, a govori o mom strašnom i teško objašnjivom iskustvu. Naime, da znam što se dogodilo, napisao bih neki znanstveni rad, a kako ne znam, napisat ću taj roman. Ovo mi je dosad najteže pisanje, fizički me boli; imam viziju kako bi trebao izgledati, pa iako mi je pokojni djed već stoput u snu dao svoju srebrom okovanu pušku, to mora biti neka vrsta drugačije pobjede dobra nad zlom, ljudskosti nad zvjerstvom, a još tražim način da to postignem. Uglavnom, sve je neizvjesno”, rekao je Damir Karakaš za BUKA magazin.  

Hrvatski pisac, dramaturg i scenarista, Damir Karakaš, pripada novijoj generaciji savremene književnosti i među najčitanijim je piscima s ovih prostora. Njegovi romani su prevođeni na više svjetskih jezika, a jedan od njih je poslužio i kao podloga za scenario filma “Kino Lika”, u kojem se Karakaš okušao i kao glumac. Napisao je i scenario za kratki film “Stolac za ljuljanje”. Karakaš se bavi i dramaturgijom i autor je nekoliko pozorišnih predstava. Njegov roman “Proslava” izazvao je burne reakcije i negativne kritike u javnosti, ali one su bile manje vezane za umjetnost i književnu estetiku, a više su služile kao politički pamflet i za prosipanje lažnog domoljublja onih koji su halabuku i digli. Zanimljivo je da se, dok je živio u Parizu, gdje je studirao francuski jezik, izdržavao svirajući harmoniku kao ulični svirač i izvodio performanse. Kao mladić bavio se crtanjem karikatura koje je objavljivao u novinama, a za neke crteže je bio i nagrađivan. Jedno vrijeme je radio i kao novinar. Karakaš je dobitnik i književnih nagrada, a neke od njih su “Kočićevo pero” i “Fric”. Sa ovim cijenjenim piscem novinar BUKA magazina razgovarao je o aktuelnim temama, ali i književnosti i njegovim budućim spisateljskim aktivnostima.

Tema koja je postala opsesija čovječanstva jeste super virus koji nas je planetarno zatočio i ukopao u mjesto. Misliš li da je opravdana histerija vezana za stanje u kojem smo se našli?

KARAKAŠ: Volim u sve sumnjati, pa i u svoju književnost, ali pričekajmo oko virusa još neko vrijeme. Nas je u Zagrebu, baš u epicentru korone pogodio i strašan potres, ja sam sa djecom i ženom bio na osmom katu, bilo je pola sedam ujutro, vani je prvi put u godini počeo padati snijeg, korona, potres, snijeg, nevjerojatna dramaturgija, i kad smo nakon drugog potresa izjurili van, i kad sam po onoj hladnoći vidio ljude kako po snijegu hodaju u gaćama, tako mi je izgledao smak svijeta.

Da li nam je možda i bila potrebna ta vrsta reseta?

KARAKAŠ: Ja samo znam da živimo u vremenu kad ljudima nikad nije bilo potrebnije da čitaju dobre knjige, idu u kazališta, koncerte, jer im je potrebna mentalna higijena. A što se tiče svijeta, još je Strindberg rekao kako je svijet rupa puna govana. Ali, treba raditi sa društvom, ulagati u kulturu, da se ne događa da pomoć Hrvatske države ovih dana bude veća za kladionice nego za kulturnjake.  

Čovjek si koji je radio u medijima i znaš da se većina vijesti plasira samo da bi skrenule pažnju od nekih drugih tema, ili, jednostavo, samo da bi digle halabuku. Da li je i vijest o ovom virusu jedna od gorespomenutih i, ako je tako, šta bi po tvom mišljenju bila njena svrha?

KARAKAŠ: Davno sam ja radio u medijima, volim reći, kad su mediji još donekle postojali. Jer ove današnje vijesti, te navlakuše, ta borba za klikove, to je nešto toliko jadno, da se ne može zvati novinarstvom. Pa smo tako u onoj panici oko virusa imali vijest da je unatoč zabranama okupljanja održana svadba, a kad sam ušao u tekst, svadba je već bila u Južnoj Africi. Ali, dobro, pa zar i Tonči Huljić u jednom intervjuu nije izjavio da je sve postalo banalno i površno. A svrha je novac, sve za novac, sve za profit, kako kaže onaj jedan njemački gostioničar: ja vjerujem u boga i u zlato.    

Piscima izolacija dobro dođe kada žele da se odvoje od svijeta i stvaraju svoja djela. Da li si i ti iskoristio ovo vrijeme za stvaranje novog romana?

KARAKAŠ: Pa, pišem, radim na novom romanu već godinama, a govori o mom strašnom i teško objašnjivom iskustvu. Naime, da znam što se dogodilo, napisao bih neki znanstveni rad, a kako ne znam, napisat ću taj roman. Ovo mi je dosad najteže pisanje, fizički me boli; imam viziju kako bi trebao izgledati, pa, iako mi je pokojni djed već stoput u snu dao svoju srebrom okovanu pušku, to mora biti neka vrsta drugačije pobjede dobra nad zlom, ljudskosti nad zvjerstvom, a još tražim način da to postignem. Uglavnom, sve je neizvjesno.

Kako provodiš vrijeme u izolaciji kada ne pišeš? Smeta li ti mnogo što je kretanje ograničeno ili na sve gledaš kao na neku vrstu produženog godišnjeg odmora?

KARAKAŠ: Više se volim družiti s drvećem, nego s ljudima, tako da svaki slobodni trenutak gledam da odem u neku šumu, tu blizu je Maksimir, a kako je i pisanje usamljenički posao, nije mi se nešto posebno život promijenio, osim što i žena radi od doma, a djeca idu u školu preko televizora. Ali svi smo pronašli dobar ritam.

Dosta je pisaca tvoje generacije s prostora bivše Juge koji su jako čitani i koji, na neki način, nose domaću književnu scenu na svojim plećima. Tu su Cvijetić, Sejranović, Valjarević i da ne nabrajam. Da li je došlo do smjene generacija na književnoj sceni i možeš li mi reći svoje mišljenje o svojoj generaciji, pošto neki tvrde da je ona dosta propatila i da se radi o “izgubljenoj generaciji”?

KARAKAŠ: Tko je koliko propatio, o tome je teško govoriti jer nekome je trauma u životu kad izgubi oca, nekome što je izgubio u školi kemijsku olovku. Mene je u životu zakačilo sve što je moglo, lički zaseoci, zatvor, punk, rat, raspad braka, teško ranjavanje, mogao bih nabrajati do sutra, i kakve veze to ima sa mojom generacijom. Ne volim baš te priče o generacijama.     

Mnogi slute da nam dolaze neka Orvelovska vremena Velikog brata i slično. Misliš li da je to pretjerivanje?

KARAKAŠ: Za ovo bi trebalo pitati neku dobru gataru, onu koja gata na grah. Kad smo kod Orvela, baš ga je nekidan u jednoj knjizi napao Nabokov da je osrednji pisac, ali dobro Nabokov i za Dostojevskog kaže da je pisac ruskih trilera.  

Ovdašnja intelektualna elita, pogotovo iz dijela Balkana koji nije ušao u EU, govori o propasti Evropske unije i zapada. Ti si živio na zapadu, tačnije Francuskoj, da li si ikada imao osjećaj dok si tamo boravio da se radi o raspadu sistema i nekoj skoroj propasti?

KARAKAŠ: Ma, neće nas uništiti Europa, nego političari iz našeg sokaka, naši moralni ponavljači, a to je soj koji je teško iskorijeniti. Evo gledam gradonačelnika Milana Bandića, ima čovjek dvjesto kaznenih prijava, još je na vlasti, i kad su ga jednom zatvorili, on je počeo u zatvoru čitati Krležu i Andrića, umislio si da je Mandela i iz zatvora izašao jači nego što je ušao, tako da to treba što prije, kako se kaže, vritnjakom u guzicu, rastjerati.      

Šta ćeš prvo uraditi kada prestane ovo opsadno stanje?

KARAKAŠ: Puno mi je stvari stalo, sad treba sve to opet pokrenuti. Trebala se raditi predstava po mom novom dramskom tekstu Avijatičari u teatru ITD u Zagrebu, trebao sam biti gost na književnom sajmu u Leipzigu, otkazane su mi promocije u Francuskoj, Italiji i Sloveniji, tako da čekam da se situacija još malo smiri.   

Da li bi mogao nešto da poručiš čitaocima BUKA magazina?

KARAKAŠ: Nemojte da vam se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.

Ernest Bučinski (Buka)