Kliker.info

U zagrebačkom kazalištu Kerempuh, u režiji Borisa Liješčevića, premijerno je izvedena predstava „Blue Moon“, nastala prema istoimenom romanu Damira Karakaša. Uskoro će u izdanju Buybooka za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu biti objavljeno reizdanje ovog važnog djela u kojem nam vrsni pisac pripovijeda o posljednjim godinama mira i buđenju nacionalizma iz perspektive rasplesanog zagrebačkog rokabilija ličkog porijekla.

Sudeći prema reakcijama publike i struke, ovu predstavu pratiće jednak uspjeh kao i „Sjećanje šume“, postavljeno prošle sezone u kazalištu Gavela.
O vremenu koje je prethodilo katastrofi i posljedicama katastrofe koje smo preživjeli, o rokabili imidžu kao vidu ličnog bunta, te o tome kako ni za čim ne žali, sa Damirom Karakašem, odmah nakon zagrebačke premijere, razgovarala je naša saradnica.

Za predstavu „Sjećanje šume“ nastalu prema istoimenom, višestruko nagrađivanom romanu, možemo reći kako je bez sumnje obilježila prethodnu zagrebačku kazališnu sezonu.
Bio je to zahtjevan proces „prevođenja“ romana u jezik pozorišta. Da li se rad na predstavi „Blue Moon“, nastaloj takođe prema vašem romanu, razlikuje onoliko koliko se i ta dva romana razlikuju?

Pišem onako kako je Krleža govorio da treba pisati, mrko, neumoljivo, pa i sa začepljenim nosnicama ako treba. Roman „Blue Moon“, kao i predstava, dotiče se brojnih tema, od složenih obiteljskih odnosa koji su uvjetovani društvenim i povijesnim prilikama, pa do primjerice teme koja zaokuplja glavnog junaka koji traži svoj put i svoju frizuru u vremenu pred rat,  kada se budućnost činila nemogućom. Predstava, kao i roman, govori također o Srbima kojima su se u Hrvatskoj za vrijeme rata minirale kuće, kafići, o tome kako je Šime Đodan na televiziji  govorio, a to je bila službena politika, da Srbi imaju šiljatu glavu, pa zato manje mozga. Zbog toga nadrlja i jedan rokabili u tramvaju, jer je imao šiljatu glavu, a napadači su mislili da je Srbin. Mene neki napadaju da pišem protiv Hrvatske, no, svatko od nas mora najprije počistiti ispred svoga praga, a ako je nekome svejedno što se primjerice događalo u prošlom ratu u jednom Prijedoru, kada su ljudi ubijani po cesti samo zato što su druge vjere, taj bi se trebao pogledati u ogledalo.

Vaš osnovni uslov za rad na predstavi bio je da je Boris Liješčević režira. On se zainteresovao za „Blue Moon“ još dok je samo odlomak svojevremeno pročitao. Koliko su se vaš književni i njegov rediteljski senzibilitet poklopili?

Boris je jedan od najboljih redatelja u regiji, iza kojeg je puno sjajnih predstava, i kao što sam nekoć htio raditi s Paolom Magellijem, s kojim sam radio „Zagrebački pentagram“, koji je dobio sve moguće nagrade u regiji i igrao u brojnim zemljama, tako sam htio raditi i s Liješevićem. Na dramaturgiji smo Boris, Dina Vukelić i ja radili cijelo ljeto, Boris je dvaput bio u Lici da malo prouči taj kraj, jer on je studiozan redatelj, jednom je doveo i glumce, a imamo odličnu glumačku podjelu, tako da sam optimista, ali uvijek je rad na predstavi svojevrsna avantura. Ali, iako u ovoj predstavi ima smijeha i dobre glazbe, ona sigurno nije predstava koja će zabavljati zagrebačke šminkere, nego će ispod te glazbe i smijeha postavljati važna pitanja.

Ja sam, a valjda je to prirodno iako pomalo dječije, čitajući „Blue Moon“ zamišljala vas.
U predstavi, glavnog junaka sa čuvenom kokoticom tumači Rakan Rushaidat. Istina je da se prilično fizički razlikuje od vas (ako su i drugi imali jednake vizuelizacije kao što su moje), ali je zahvaljujući vrhunskom glumačkom umijeću besprijekorno oživio Čarlija. Koliko ste vi zadovoljni?

Rakan je  jedan od najboljih glumaca na ovim prostorima, on je u ansamblu ZKM-a, i htjeli smo ga dovesti za ovu predstavu u Kerempuh, to je po meni bio jako važan potez. Milina ga je gledati kada glumi, naravno i ostali glumci su nam odlični, ali imaju i taj lički jezik koji je jako težak, pa su se poprilično namučili, ali ja na taj način želim, kao i u knjigama, sačuvati jezik svoga kraja, jer on izumire kao i ljudi. Za ilustraciju, u mome selu bilo je pedesetih godina oko dvjesto ljudi, a sad ih ima šestero. Nekidan je moj otac prodao zadnju kravu u selu, jer im se ne isplati, država im litru mlijeka otkupljuje za kunu i pol, što je najobičnija pljačka. Inače, šuma se spušta sve više prema selu i za pedesetak  godina sve će to izgledati kao oni asteški gradovi, skriveni duboko u prašumi.

Roman „Blue Moon“ objavljen je prije četiri godine. Uskoro će biti objavljeno i njegovo Buybookovo reizdanje za Hrvatsku i BiH. Iako roman opisuje kraj osamdesetih i buđenje onoga što ćemo živjeti dvije decenije poslije, čini mi se da je aktuelniji danas nego prije četiri godine. Kad to kažem, mislim na svakodnevnu radikalizaciju desnice. Znam da nerado razgovarate o politici, ali da se te teme, barem u kontekstu romana i njegove komunikativnosti s današnjim trenutkom, dotaknemo.

Pa, ne volim govoriti o politici, jer kad to učinim kao da sam zagazio u govno. Vidite i sami tko su ti ljudi u politici, tko nas vodi, tko nam uređuje budućnost. Ima u Srbiji po tim selima jedna nova riječ, govore ti ljudi kad ih netko laže, nemoj bre, da me političiš. A ta riječ može se govoriti na cijelom prostoru bivše države. Uglavnom, svi ti ljudi, te ideološke siledžije tjeraju nas da živimo u stanju loše beskonačnosti. Ali srećom postoje dobre knjige, filmovi, predstave, a mentalna higijena nam je potrebnija više nego ikad prije.

Tu čuvenu kokoticu, na kojoj naš junak toliko insistira, do te mjere da (samo ne u slučaju ljubavi koju opisuje) vodi računa o pozi prilikom vođenja ljubavi kako je ne bi poremetio, možemo posmatrati i kao vid otpora, posebno prema autoritetu, uglavnom u vidu oca. I da li je briga o njoj i njeno postojanje potvrda postojanja posljednjeg segmenta lične autonomije, preostalog integriteta, pred nadolazećim obavezama za koje junak očigledno nije spreman, ali i pred nadolazećom katastrofom?

U vremenima koja dolaze, a to je kraj osamdesetih, kad se na čelo meću nove i stare oznake, ideološki znakovi, petokrake, kokarde i neka slova, junak ove priče na svoje čelo stavlja pramen svoje ‘kokotice’. Ima u toj priči naravno univerzalne istine. Kako kosa, izbor frizure, može čovjeka negativno obilježiti, kako je u nekom svijetu i vremenu i frizura nedopustiva. To imamo i u filmu Kosa, koji me je kad sam bio klinac poprilično potresao. Isto tako prije rata dijelili smo se po muzičkim ukusima, frizurama, netko je bio panker, netko metalac, neko rokabili, onda dolaze vremena kada to dijeljenje nije stvar muzičkog ukusa, nego se ljudi počinju dijeliti po vjeri, uniformama, a u Zagrebu se tada na ulici prodavao u kanticama čisti hrvatski zrak.

Osim što se u romanu „Blue Moon“ opisuje buđenje onoga što ćemo, kako sam već rekla, živjeti narednih dvadeset godina i osim što u njemu srećemo, najgrublje rečeno, one koji su došli da „završe“ ono što su započeli u Drugom svjetskom ratu, u romanu je sačuvana i atmosfera Zagreba osamdesetih, grada sa kultnim mjestima i birtijama sa sumnjivom hranom i cjelonoćnim radnim vremenom. Mi koji smo iz Sarajeva među omiljene discipline uvrštavamo lamentiranje nad nekadašnjim i današnjim Sarajevom. Koliko je „vašeg Zagreba“ ostalo u današnjem Zagrebu? Imate li danas svoja omiljena mjesta i koliko se Zagreb tokom svakog vašeg povratka u grad mijenjao?

Život u Zagrebu je ok, lijep je to grad, miran, ja imam troje djece, pa mi nakon života u Parizu grad savršeno odgovara. Imam neki svoj život, čitam, pišem, sviram harmoniku, hodam po maksimirskoj šumi, nije lička šuma, ali bolje išta nego ništa. Sve manje ljudi i čita, a ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija, u pariškim metroima puno ljudi čita knjige, u Zagrebu rijetko možete vidjeti nekoga da čita u tramvaju, ljudi kao omađijani bulje u te svoje glupe mobitele i tresu se jel im netko na fejsu dao lajk na fotografiju na kojoj pokazuju što su doručkovali. Zamislite koliko se dobrih knjiga može pročitati za to vrijeme koje se potroši na gubljenje vremena po fejzbuku. Ali, sve to ide u prilog političarima, jer njihova intencija i jest da poglupljuju ljude, da od njih prave programirane ovce.

Nakon „Blue Moona“ napisali ste „Sjećanje šume“. Junaci poput oca ili djeda koje „upoznajemo“ u „Blue Moonu“, postaju, uz šumu, neki od ključnih junaka posljednjeg objavljenog romana.
I u njemu srećemo kosture iz ormara i tragove prisustva inkrimisanih uniformi. „Sjećanje šume“ je svakako i roman o odrastanju. Jeste li, pišući „Blue Moon“ znali gdje će neki od njegovih junaka „otići“, odnosno jeste li već tada imali jasnu predstavu o strukturi „Sjećanja šume“?

Nisam, ali znao sam da moram napisati taj roman o djetinjstvu, koje je za svakog čovjeka jako bitan period jer se tada stvara slika svijeta. Tu mi je bilo i bitno iskustvo jer takvi romani o djetinjstvu kriju puno zamki za pisca, od primjerice naknadne pameti i kompliciranosti ulaska u taj svijet dječje metafizike. Mislim da sam ga radio samo par godina prije da ne bih uspio, tako da kod pisanja ne treba žuriti, osim toga književnost je, ako bi je zamislili kao utrku, utrka na duge staze.

Na proljeće će u izdanju OceanMore biti objavljen vaš novi roman „Proslava“ i tamo, kako kažete, srećemo likove kao kod Dostojevskog, koji su istovremeno i krvnici i žrtve. Sjećam se kako smo, dok još „Proslava“ nije bila završena, pričali o njoj, a ja se, sad vam to priznajem, pitala kako ćete to uopšte uspjeti smjestiti u književni tekst. Očigledno vam je pošlo za rukom, a iz insajderskih redova saznajem da je riječ o odličnom romanu koji je „sav u stilu“. Spominjali ste i pretipkavanje na pisaćoj mašini kako biste postigli efektniji ritam rečenice. Znam kako ste svojevremeno odlomke svojih rukopisa čitali u različitim gradovima da biste vidjeli kako na različitim adresama funkcionišu. Šta ste od svih svojih autorskih rituala primijenili na „Proslavi“ i koliko ste vi u konačnici zadovoljni?

O „Poslavi“ razmišljam već godinama, krenuo sam iz jedne vrlo riskantne točke, ali ja volim riskirati, i po pitanju novih proznih oblika, jezika, strukture, kompozicije, i ovaj roman je drugačiji od svih mojih dosadašnjih knjiga. Mogu samo reći da sam ga puno kratio, sa 200 na otprilike sto strana, da bih ostavljao čiste prostore gdje se čitatelji mogu sami upisivati. Osim toga, kraćenjem su nastali sjajni romani, Andrić je godinama pisao jedan roman, skratio ga sa šesto na stotinjak strana i dobio po meni svoj najbolji roman „Prokletu Avliju“, Kiš je puno skratio „Peščanik“, Keruak roman „Na putu“. Ovaj roman pisao sam i na pisaćoj mašini, jako mi je u svemu tome pomogla i mašina od pokojnog pisca i novinara Mladena Vukasnovića, autora odlične knjige „Dnevnik s Pala“, a mašinu mi je za pisanje dala njegova kćer. Mladena Vukasnovića nikad ne smijemo zaboraviti, jer je riječ o nevjerojatno hrabrom i čestitom čovjeku i nije mi jasno kako to da se neka nagrada koja promiče poštenje, ljudskost, hrabrost, ne zove njegovim imenom.

Nedavno ste rekli kako vam je uz pisanje važno da budete čovjek, nikome se ne prodate i da vas život ne uhapsi. Uvijek sam iznova fascinirana vašom dosljednosti u odluci da vas život ne uhapsi, a pod tim mislim na izostanak pravljena kompromisa i rad bilo koje druge vrste, čak izostanak pisanja za televiziju naprimjer. Da li vam istrajavanje u vlastitoj beskompromisnosti stvara jednak osjećaj zadovoljstva kao i književni uspjeh?

Ja imam puno problema s piscima koji pišu sjajne knjige, a u životu su loši ljudi, tu svakako spada i jedan od najvećih pisaca Peter Handke, koji mi je formativno bio jako važan,a sad se uvalio u nekakav nacionalizam, priča gluposti. Pa vidite što se dogodilo Kusturici, hoda kao mali od kužine kako kažu Dalmatinci, iza Dodika, politika ga je pojela, godinama nije snimio pravi film. Tužno mi je gledati takve ljude, pretvorili su se u karikature. A još od malih nogu u Lici odgajan sam da su poštenje i čast nešto jako bitno, da budem čovjek, i da me nitko ne može kupiti. Naravno, važno mi je da mojih troje djece jednog dana mogu reći da im je tata bio pošten, a ne da me se srame, kao što se mnoga djeca moraju sramiti svojih roditelja. I kad me netko pita o čemu su moje knjige, a moram mu brzo odgovoriti jer mi tramvaj dolazi, kažem o pravdi, slobodi, ljudskosti.

Na različite načine možemo posmatrati životna „hapšenja“, a malo je sloboda kakvu može podrazumijevati ona koju ste živjeli svirajući u Parizu ili to samo tako izgleda nama koji nismo iskusili takvu vrstu slobode. Da li vam ponekad nedostaje taj dio vlastite prošlosti?

Kako kaže Edith Piaf u onoj pjesmi koju sam volio na harmonici svirati po pariškim bulevarima, a i Edith je počela tako što je pjevala na ulici: Ja za ničim ne žalim.

Kristina Ljevak (Buka)