Kliker.info

Doajen svjetske diplomatije Budimir Lončar bio je glavni savjetnik za međunarodne odnose hrvatskih predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića. U svijetu je naročito poznat i kao posljednji Titov ministar vanjskih poslova (SFRJ). Ovaj bivši ambasador Jugoslavije u Vašingtonu, Bonu i Džakarti pratio je Tita na sastancima i konferencijama presudnim za osnivanje i razvoj Pokreta nesvrstanih. Danas je Lončar predsjednik Diplomatskog vijeća Visoke škole za diplomaciju “Dag Hamarskjold” u Zagrebu i član “Europa Leadership Networka” iz Londona.

Od 70 debata na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda (UN), kao rijetko koji svjetski diplomata učestvovao je na čak 35 zasjedanja. Prije godinu zamjenik generalnog sekretara UN-a Jan Eliason (Eliasson) nazvao je Lončarev životni put “ogledalom evropske i svjetske epohe”.

Žurba i kašnjenje

U ekskluzivnom intervjuu za “Avaz” Lončar govori o Dejtonu, o svjetskoj sigurnosnoj krizi, kao i 70. godišnjici UN-a.

Ovih dana obilježavamo i 20 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pa Vas odmah želim upitati kako s današnje distance vidite taj sporazum i njegove posljedice?

– Prije svega, treba reći da je Dejton došao sa zakašnjenjem, velikim dijelom i zbog tadašnje svjetske konstelacije. Da Vas podsjetim: Europska unija u čijem se okrilju razvila internacionalizacija jugoslavenske krize bila je preokupirana, bolje rečeno apsorbirana poslije “Maastrichta” svojim unutrašnjim problemima i prioritetima. S druge strane, SAD su bile preokupirale stanjem u SSSR-u, odnosno njegovim raspadom, te dilemama koje su iz toga proizašle, mada je na kraju krajeva Vašington ipak bio glavni pokretač mirnog rješenja.

No, upravo zbog toga kašnjenja, a nakon više od 150.000 žrtava, žurba s kojom se krenulo u kreiranje mirnodopske BiH imala je svoju cijenu. I takvu je situaciju glavni pokretač rata i agresije Slobodan Milošević nastojao što više eksploatirati.

Oni koji su zamislili, pa čak i diktirali Dejton, imali su pred očima mir kao najviši i najvažniji cilj kojemu su podredili sve drugo. I upravo zbog toga njihov uspjeh, što znači prekidanje rata u BiH, imao je posljedice zbog kojih objektivno možemo, čak i moramo reći da je Dejton bio i do dana današnjega ostao, u najmanju ruku, u mnogo čemu – kontradiktoran. Naglašavam, u najmanju ruku.

Je li ta kontradiktornost onda donijela više štete nego koristi? Može li se uspostaviti neki balans pozitivnih i negativnih strana sporazuma?

– Sporazum je sam po sebi pozitivan, ali je proizveo negativne nusprodukte. Pazite, u BiH su priznata tri konstitutivna naroda svedena na dva entiteta; teritorijalni inženjering, odnosno granice entiteta zasnovane na postojećoj vojnoj kontroli, čime je legalizirano etničko čišćenje; gospodari rata su dobili legitimitet, a još jedna žurba, ona za što bržim održavanjem “demokratskih izbora” učvrstila je njihovu političku vlast.

Govoreći o pozitivnim i negativnim stranama, treba reći da najznačajniji i trajno povijesno vrijedan rezultat uspostavljanja mira i afirmiranja jedinstvene države BiH nije mogao potisnuti stalnu reprodukciju negativnih posljedica. Upravo zbog toga BiH punih 20 godina nakon Dejtona živi razapeta između centripetalnih i centrifugalnih sila, odnosno između dejtonskog mira, očuvanja integriteta i jedinstva države s jedne strane i teritorijalnih, nacionalnih, kulturnih i vjerskih podjela s druge.

Svi se slažu da su upravo zbog toga promjene neophodne. Jesu li one, međutim, moguće, politički izvodive u ovom rasporedu političkih snaga, bez obzira što se o njima svakodnevno govori?

– Koliko god da bi one bile potrebne, čak i nužne, bojim se da, onako kako ja vidim i procjenjujem stvari, promjene Dejtonskog sporazuma ne možemo očekivati u skoroj budućnosti. Ako me pitate zašto, kao prvi razlog naveo bih to što je aktualno stanje u BiH, a ono ne traje od jučer, toliko povezano sa slabim stranama Dejtona da je naprosto nemoguće sagledati posljedice promjene toga sustava. A drugo, međunarodna geopolitička situacija (o kojoj bismo mogli voditi poseban razgovor), s obzirom na njezinu složenost i kompleksnost, takva je da se vodeći svjetski čimbenici praktično ne mogu složiti ni oko jednog aktualnog svjetskog problema, pretpostavljam i Dejtona.

Mogućnost promjena

Zar je „Dejton“ do te mjere zamrznut da mu nema spasa, odnosno “nemoguće” ga je promijeniti?

– Usprkos unutrašnjim i međunarodnim okolnostima koje sam naveo, mislim da se ipak može napraviti odlučujući korak ka evoluciji Dejtonskog sporazuma. No, zasad vidim samo jedan način koji bi, možda, mogao dovesti do promjena odnosno evolucije Dejtona. To bi se čak moglo dogoditi u relativno skoroj budućnosti, ako pođemo od toga da je Europska unija s jedne strane zainteresirana za što veću stabilnost Evrope i da je ona svojevrsni “dužnik” Bosni. Njena odlučnija akcija i po cijenu nepridržavanja uobičajenih strogih procedura trebala bi što prije uspostaviti “sui generis” kandidaturu BiH za EU.

Drugim riječima: skoro uključivanje BiH u EU moglo bi srušiti i postojeće prepreke na putu do promjene Dejtonskog sporazuma.

Naveli ste da i aktuelna geopolitička konstelacija također ne ide u prilog promjenama Dejtonskog sporazuma. Znamo ko su domaći, ali ko je na međunarodnoj sceni najveći kočničar Dejtona?

– U današnjem svijetu ubrzane globalizacije, najvišeg stupnja međunarodne međuovisnosti, ali ne i manjeg nepovjerenja, svi problemi pa i njihovo rješavanje dobivaju po principu domina mondijalni karakter i “bosanski lonac” se nalazi u tom okviru. Mislim da je time sve rečeno.

Kako se to neriješeno pitanje BiH sa sve prisutnijom ruskom politikom i američkom prezauzetošću drugim svjetskim problemima reflektira na stanje u regiji i obrnuto?

– Bez ikakvog pretjerivanja, BiH je vezivno tkivo država na ovim prostorima. Sve suprotnosti i sve neraskidive veze između tri naroda koncentrirane su upravo u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je i veličina tragedije rata i njegovih posljedica tamo tako duboko prisutna. Uz to, sigurno je da odnosi između Hrvatske i Srbije imaju svoj utjecaj na BiH kao što i zbivanja u toj državi utječu na političke scene tih dviju zemalja.

Svijet je očito u velikoj krizi i neizvjesnosti. Koja je razlika između hladnog rata iza nas i ove nove situacije s nepredvidivim posljedicama?

– Moja je procjena, i tu se razlikujem od ne malog broja analitičara, da današnji svijet nije u onakvom hladnom ratu poput onog koji je iza nas. Međutim, to ne znači da je ova sadašnja multidimenzionalna svjetska kriza manje opasna. Evo vam samo jedan pokazatelj: od 1990., kada je, kako se smatra, završio onaj klasični hladni rat, troškovi za naoružanje u svijetu porasli su 90 posto. E sada, tu možemo otvoriti raspravu na temu što je uzrok, a što posljedica. Uzrokuje li strah tu “žeđ” za oružjem, ili ubrzano naoružavanje rezultira strahom. Bilo kako bilo, svijet je u nekoj vrsti začaranoga kruga koji svakim danom postaje sve opasniji.

Hladni rat koji je trajao 43 godine bio je zasnovan na strategiji hegemonizma suprotstavljenih političkih i društvenih sistema, vojno organiziranih u dva bloka i sa suprotstavljenim ideologijama. Na tome se zasnivao bipolarni svjetski sustav.

Ako nije “hladni rat”, šta je onda posrijedi u svijetu u kome lokalni ratovi gotovo ne prestaju?

– Danas imamo multipolarni sustav, a u okviru njega multicentrični svijet. Kapitalizam sa više ili manje demokracije, ili više ili manje tehnokracije vlada svijetom. U Kini, naprimjer, usprkos autoritarnom sustavu, vlada tržište koje je integralni dio svjetskog tržišta, te se u toj zemlji nalazi najviše multimilijardera – njih 595 od 1.800, koliko ih ima u svijetu i koji drže osam posto svjetskog bogatstva.

Ponavljam, hladni rat je bio relativno stabilan; imali smo teške negativne posljedice, ne jednom svijet je bio na samome rubu otvorenog sukoba velikih i njihovih saveznika – od rata u Koreji do poznate Kubanske krize. No, u isto vrijeme taj je svijet bio, da tako kažem, pod kontrolom snažnih država, koje su se u okvirima svojih politika ipak više-manje odgovorno ponašale i na neki je način neizvjesnost bila manja.

Živimo u svijetu tehnološkog buma, ali i opće nesigurnosti, jer ona najvažnija, ekonomska nejednakost, donekle se produbljuje. Je li to glavni uzrok svim našim nedaćama?

– Ne smijemo još zaboraviti da ekonomska nejednakost u globaliziranom, komunikacijski povezanom svijetu dolazi u paketu: prate je rastući osjećaj ljudske nepravde, nasilje, terorizam, socijalna i politička nestabilnost.

Danas je situacija kaotična usprkos tektonskim pomacima u svim područjima, od znanosti do tehnologije i općeg bogatstva. Međutim, naš je svijet opterećen velikim neravnotežama i neizvjesnostima.

Prije svega, kako rekoste, riječ je o sve većoj ekonomskoj nejednakosti, kako na globalnoj razini tako i unutar pojedinih država. Nejednakost povećava, prvo, neravnoteža između onih koji brže izlaze iz krize i onih kojima to ide znatno sporije, kao i onih koji zapravo uopće ne izlaze iz krize.

Lončar s unucima: Njegov životni put nazvan “ogledalom evropske i svjetske epohe”

Potom, tu nejednakost povećava i neravnoteža između onih koji imaju trgovinski višak i onih koji su u deficitu. Treće, nejednakost povećavaju i različiti načini na koje razne zemlje, moćne i manje moćne, pokušavaju riješiti pitanje financijske, posebno dužničke krize. Svjetski GDP iznosi 78 triliona dolara, a svjetski dug ukupno iznosi 175 triliona. Znači više od 200 posto je svijet dužan. Napokon, kada govorimo o nejednakosti, moramo svakako imati na umu i činjenicu da se danas u globalnoj ekonomiji sve više novca i moći koncentrira u sve manjem broju ruku. Tako naprimjer danas najveći svjetski bogataši Slim, Gejts (Gates), Bufet (Buffet) i Ambani kontroliraju više bogatstva nego 57 najsiromašnijih zemalja zajedno. I još jedna ilustracija: 10 posto svjetskog stanovništva kontrolira 85 posto svjetskog dohotka, a 1.780 multimilijardera posjeduje 8 posto svjetskog GDP-a.

Nakon svega što ste naveli, može li se reći da države, posebno njihovi socijalni segmenti, kolokvijalno rečeno gube bitku s privatnim kapitalom? Šta nam to rade političke elite?

– Već sam napomenuo da je tržište glavna determinanta svjetskog kretanja, a u okviru toga treba naglasiti dominantnu ulogu financijskog kapitala. Jer, financijski kapital u doslovnom smislu riječi vlada svijetom i ja tu mogu samo ponoviti riječi poznatog filozofa Jirgena Habermasa, koji je rekao kako se financijski kapital otrgnuo politici i zavladao svijetom.

Tome valja dodati da države i političke elite, za razliku od financijskog kapitala, teško drže korak s brzinom promjena koje je donijelo digitalno vrijeme.

Ponovit ću da svi problemi: financijski, ekonomski, politički i sigurnosni preko noći dobivaju globalni značaj, a interesi država i njihova savezništva se mijenjaju još brže od toga. Uzmemo li to sve u zbroju, dolazimo do odgovora na pitanje zašto svjetska elita nije sposobna napraviti hijerarhiju svjetskih problema i utvrditi red prioriteta.

Zajednička akcija

Zapanjujući je broj globalnih problema pa se ponekad čini da gubimo tlo pod nogama. Koji su prioriteti s kojima se međunarodna zajednica i UN trebaju prioritetno pozabaviti?

– Onako kako ja procjenjujem stvari, prioritet je i to neporecivi preduhitriti nuklearnu katastrofu koju može donijeti ISIL sa stvaranjem svog kalifata. On već kontrolira prostor veličine Velike Britanije, posjeduje izvore energije i može doći do atomskog oružja. Da se to dogodi, pitamo se gdje bi tada bio svijet!

Je li onda opasnost od ISIL-a, s obzirom na to da, kako kažete, mogu doći do atomskog oružja, dovoljno prepoznata?

– Zajedničkom akcijom protiv te opasnosti stvorila bi se jedna nova konstelacija, tj. kontekst u kojem bi se mogli lakše staviti na pregovarački stol mnogi problemi, uključujući i odnos šiita i sunita, muslimana i kršćana na Bliskom istoku, rivalitet i interesi vodećih protagonista: Saudijske Arabije, Irana, Turske… Naravno, u novoj geopolitičkoj konstelaciji bi se trebalo naći i trajno i prihvatljivo rješenje za stanje u Ukrajini. Sve se to još ne događa, pa je sasvim opravdano reći kako svjetska politička elita zaostaje danas za imperativima vremena.

Stavljajući u kontekst toga rat koji u Siriji bjesni već petu godinu, kako vidite ovu krizu izbjeglica i migranata.

– Naravno da ovo što sam prethodno rekao podrazumijeva završetak rata u Siriji. U međuvremenu, ne samo Evropa nego i cijeli bi svijet trebao pokazati više humanizma i solidarnosti prema nesreći u kojoj su se našli milioni ljudi. To je samo po sebi složen problem i on se može riješiti samo solidarnošću i doprinosom cijele EU, SAD i razvijenog svijeta, te posebno doprinosom bogatih zemalja Zaljeva. Naglašavam da je globalna solidarnost ključna riječ.

UN se mora reformirati

Kako gledate na ulogu UN-a, koji slavi 70 godina svoga postojanja?

– UN je stvoren da spasi buduće naraštaje od rata, tako piše u Povelji, i da na principu samoopredjeljenja naroda pomogne napredak svih naroda u većoj slobodi i ujedini svijet u održavanju mira i sigurnosti.

U proteklih 70 godina UN je imao i uspona i padova u provedbi svojih visokih ideala i principa. UN je uvijek odražavao realnosti političkih odnosa i stanja u svijetu. Ali on je ipak istovremeno stalno generirao spoznaju o neophodnosti svoga postojanja i svojih trajnih vrijednosti. UN je dao značajan doprinos sprečavanju svjetskog oružanog sukoba. Međutim, u isto vrijeme, on nije mogao spriječiti tragičnu činjenicu da je u ovih 70 godina bilo više od 100 unutrašnjih i 80 međudržavnih oružanih sukoba u kojima je poginulo 23 miliona ljudi.

Ipak, ovaj svjetski sustav, uz sve svoje proturječnosti i nevolje, teško je zamisliti bez UN-a. Kao što je svijet u dubokoj krizi i u stalnoj tranziciji, tako i UN ima svoju krizu i potrebu prilagođavanja zahtjevu vremena. Zato je nužna reforma UN-a kao preduvjet za reformu svjetskog sustava. Jer, kao što je rekao karizmatični glavni tajnik Svjetske organizacije Dag Hamarskjold, koji je tragično poginuo u Kongu, Ujedinjeni narodi nisu stvoreni da odvedu čovječanstvo u raj, nego da ga spase od pakla.

Izbjeglička kriza

– Izbjeglička kriza je samo jedna od manifestacija strašnog rata koji predugo bjesni u Siriji. Ali, ona pokazuje i potrebu da Europa shvati koliki je bio i njen udio da do tog rata, na prvom mjestu, uopće ne dođe. I treće, ova izbjeglička kriza je dokaz da svaki oružani sukob ove vrste, ako se na vrijeme ne zaustavi, ima nesagledive globalne posljedice.

Erol Avdović (Avaz)