Krajem oktobra 1981. godine grupa "Azra" u zagrebačkom klubu "Kulušić" održala je sedam uzastopnih koncerata. Svi su bili rasprodati, a od snimljenog materijala napravljen je legendarni trostruki album "Ravno do dna", koji je prodat u nevjerovatnom tiražu.
Frontmen "Azre" Branimir Johnny Štulić, koji od početka devedesetih živi u holandskom mjestu Utreht, odbija skoro svaki kontakt s medijima s ovih prostora. Ipak, odlučili smo ga pozvati povodom godišnjice od "Kulušića".
Iako nismo očekivali mnogo, Johnny nas je ponovo iznenadio. Kao i prošle godine kada se nakon petnaestogodišnje šutnje oglasio u našem listu. Pristao je na razgovor uz opasku da će govoriti "ako je to samo crtica i nećete od toga praviti nešto što ne postoji". Nakon početnog ustezanja, ovaj legendarni rok muzičar ipak nam je rekao mnogo više od onoga što bi se moglo nazvati crticom.
– Ništa specijalno oko "Kulušića". Ali posljednjih nekoliko godina padne mi na pamet, pokušavam se sjetiti razlike između dva pick-upa, gitara… Bile su iste, ali znam da sam jednu upotrebljavao za snimanje, a drugu za živu svirku. I sada se pitam da li je razlika bila u individualnim pick-upovima ili u drvetu…
Eto, kroz takve beznačajne stvari mi to padne na pamet. Obično na svim nastupima ima milion stvari o kojima se ne misli i koje se ne spominju. Tako, ako je nešto bitno za nastup, uklopi se u nebitno i onda čovjek ima šume, šta god se unutra nađe. Znači, 25 godina od "Kulušića"? To mi je nov podatak.

Kada , tačno prije godinu, rekli ste nam da slušate tradicionalne makedonske pjesme. Da li na osnovu tih motiva komponirate?

– Rekao sam da slušam makedonske narodne pjesme, ali da nešto svjesno na temelju toga radim – nikada nisam. Ne slušam ih da bih nešto uzeo, nego je to kao kada je čovjek gladan, onda pojede što mu se nađe pri ruci. Ali, naravno, šta čovjek posmatra, to postaje. Odnosno, šta jede, takav je, šta čita… Onda u tom smislu, naravno, nešto uđe unutra i kasnije se možda pokaže.

Da li uopće komponirate u posljednje vrijeme?

– Ništa svjesno ne mogu napraviti, nego kako mi dođe. Kada mi dođe potreba. Često sam se pitao – kada se čovjek ohladi, jer kada je toplo, onda ne boli – kako mi je to uspjelo. Pojma nemam. Često, radeći težak posao i kada je čovjek sam sa sobom, iz podsvijesti dolaze stvari koje inače ne bi.

Mnogo i pišete. Šta Vas preokupira u posljednje vrijeme?

– Uvijek isto. To je kao kada imaš brodicu. Svakog dana izbacuješ vodu, farbaš je… Tako i ovo. Trenutno tipkam "Odiseju". Odavno sam završio. Tipkam je i sada knjigu treba odštampati.

Gdje će Vaša "Odiseja" biti odštampana?

– E, to ne znam. Time se sada zabavljam. Namjeravam do Nove godine i to završiti.
– To je potpuno drugi par rukava, nema veze sa stvaranjem. Mogu govoriti samo o onome što stvaram, što ja lično mogu pokriti, a ovo ostalo…

Moramo Vas pitati, šta je s "Azrom"? Vjerovatno su Vas pozivali posljednje godine i nudili Vam novo okupljanje?

– Niko me nije pozivao, samo se piše o tome. Ne znam ni ko su ti ljudi.

Kada bi Vam pristigla neka ozbiljna ponuda, da li biste razmislili o njoj? Da, recimo, održite nekoliko koncerta kao što je uradilo "Bijelo dugme" ili kao što će "Leb i sol"?

– Takvo što nije moguće. Kako da to kažem – "Azra", to sam ja. I to nije od jučer. To sam govorio još osamdesete, ali nije važno. Ljudi nemaju pojma. Ne samo zato što se mijenjaju generacije, nego inače nemaju pojma. Uostalom, Jugoslavija je bila velika i ko zna šta ko kome govori. Ali ja znam i to je doslovce tako. Kako bi drugačije moglo biti.
E sada, kada ja sviram, ne idem s uštapa na uštap, jer to nije moguće. Onda ne bih bio to što jesam, ne sudim da li je to pravo ili krivo. Drugačije i ne znam, svako ima svoje. Tvornica automobila ne radi da bi prodala jedan automobil. Prema tome, ne možeš se pripremati samo za tri koncerta. Naprosto ja ne mogu, drugi možda mogu. Da dođem u formu, treba mi godinu, da se čovjek time bavi iz dana u dan.
To je živi organizam, isto kao igranje fudbala ili voženje bolida. Ali gdje bih sada svirao godinu? Pa, ni u bivšoj Jugoslaviji nisam imao gdje svirati tri mjeseca. Zato kažem da je to nemoguće. Može se igrati, ali govorim kako je kada ja radim.
Mislim, mogu doći na playback i… Ali, kakve to ima veze, to nema veze s priredbom.

Koliko je publika razumjela poruku Vaših pjesama?

– Nije poruka tada ni bila važna. Ima mnogo muzičkih sastava, oni nešto moraju svirati. Otprilike, ljudi više vole kada se pjeva nego kada se izvodi instrumentalna muzika. Prema tome, nešto moraš imati unutra. U tom smislu je to poruka. Ali ne poruka radi poruke, nego, naprosto, radiš pjesmu koja ima melodiju i tekst i sve što unutra mora biti. Isto kao kada igraš fudbal, zavisno od kombinacija.

Po tome se vidi kako ko igra. Ali nikako radi poruke, ništa van toga.
Tu ima mnogo stvari uklopljenih u jednu i čine to što čine. Nema ništa s porukom. To je i takmičenje i konkurencija, kao što i treba biti, i onda se vidi ko je šta. Kada nema konkurencije, nema ništa. Onda imaš žabokrečinu.

Kakva sjećanja nosite sa svirki u Sarajevu?

– U to vrijeme narod je volio svoje, bar je to tako bilo u Sarajevu. Sarajevski bendovi uvijek su imali 7.000 do 8.000 posjetilaca na koncertima, što niko drugi nije mogao. U Sarajevu je vladao najveći lokalpatriotizam, sigurno. Ovi ostali bili su u manjoj ili većoj mjeri okrenuti ka svijetu, muzici. A u Sarajevu su baš htjeli svoje, što je sasvim uredu. U tom smislu "Azra" se uklopila. Vjerovatno i zbog imena.

Postoji li mogućnost da izdate nešto, CD, recimo? Razmišljate li o tome?

– Opet je isti odgovor. Ne zavisi od mene. To je cijeli ustroj, kao tri koncerta ili jedan automobil. Kako je, tako je. Ako bude – bude, ako ne bude – ne bude. Ne zavisi od mene. Ja mogu samo napraviti pjesme koje radim i koje imam. A ovo je nešto što čovjeku zagorčava život i čak je protiv mene. I onda mi onemogućava i što bih teoretski mogao. Teško je to objasniti.

Kada ćete doći u Zagreb, Skoplje,

Sarajevo …
– To isto ne mogu reći. To je vrlo, vrlo zapetljano i dolazak ne znači ništa…
– Život nosi čovjeka na sve strane. Ako si nekoga viđao prije 30 godina, to ne znači da se cijelog života moraš viđati s njim. Bilo kuda da dođem, moram imati neki razlog za to, pretpostavljam.

Ljude povuče nostalgija. Žive negdje pa dođu u domovinu.

– Razumijem. Ako je ta nostalgija miris ili nešto slično, onda to opet nema veze s poslom. Ako kažem ne s poslom, onda ta nostalgija ima više veze sa sanjanjem nego s onim što jeste. Nostalgija je jača od čovjeka… Ona je traženje nečega što se ne može izmjeriti, opipati, vidjeti. Inače sam poznat po radu, a ne po osobi. Rad je dokument, crno na bijelo, a ovo ostalo… Vjeđe su široke, može se i lijevo i desno.

"Azra" je odavno postala fenomen. Svi albumi, od prvog do posljednjeg, slušaju se nesmanjenim intenzitetom.

– To treba gledati u totalu. Kada se sve skupa čuje i vidi, onda je jasno da stvarno nema ništa ni približno "Azri". To je pop muzika, znači popularna, pučka, nekompletirana, pjesma od tri minute. Kada se to sa svih strana pogleda, nije savršeno, ali suma sumarum – nema ništa ni približno tome. I onda vaša konstatacija ne čudi. Mislim da je to najveći razlog.

Na kraju recite, kako se ovih dana navršilo 25 godina od "Kulušića", hoćete li poslušati "Ravno do dna"?
– Neću.

Da li Vas još iko zove Johnny?

 

– Mene Johnny niko nije ni zvao. To je samo u javnosti.

 Koliko do Vas u Holandiji dopiru dešavanja s područja bivše Jugoslavije, muzička, sportska, politička…

 

– Sada postoji internet pa nema veze gdje se čovjek nalazi. Donekle pratim dešavanja, donekle me interesira, a isto toliko i ne pratim i ne interesira me.

Profil

Ime i prezime: Branimir Štulić.
Rođen: 11. aprila 1953. u Skoplju.
Obrazovanje: Studirao filozofiju, ali nije završio fakultet.
Najznačajnija djela: Albumi "Azra", "Sunčana strana ulice", "Ravno do dna", "Filigranski pločnici", "Kad fazani lete", "Krivo srastanje", "It Ain't Like in the Movies At All", "Između krajnosti", "Zadovoljština".
Bračno stanje: Oženjen Josefinom Frudmaier, koju je upoznao prilikom prvog dužeg boravka u Holandiji 1984. godine.

Često se objavljuju Vaše biografije, posebno posljednjih godina. Da li ste ijednu pročitali?

– Jesam, jer moram. Stvarno moram, ali to nema veze sa mnom. Mislim, ima veze sa mnom jer sam napravio to što sam napravio. Ali, svi oni to rade zbog sebe. Kada ja radim zbog sebe, to su moje pjesme ili ovo čime se sada bavim. A oni se uključuju da bi ukrali, prisvojili, zaradili, šta god… Ni to nema veze sa mnom. To su sve zadnji paraziti. Sve rade zbog sebe, a mene upotrebljavaju kako god hoće.

Vi ste to dopustili. Ne pokušavate ih zaustaviti.

– Kada bih ih zaustavljao, onda bi bilo dvostruko više toga.

Razgovarala: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ(Dnevni avaz)