Kliker.info

Ima već dvadesetak godina da mi povremeno naumpada rečenica koju sam „crvenom podvukao“ čitajući posljednji roman njemačkog nobelovca  Gintera Grassa. Objavljen je 2002. Knjiga mi dok pišem ovaj tekst nije pri ruci, ali rečenicu po savjesti mogu da parafraziram. Odnosi se na historiju odnosno na njene „narative“. U jednom trenutku rezignirani Grass, odnosno njegov pripovjedački alter ego ih poredi s klozetom.

Piše : Boro Kontić 

Zapravo začepljenim klozetom. Ko ne zna šta je začepljeni klozet mogao bi upitati preživjele stanovnike opkoljenog Sarajeva, naročito se pozivajući na zimu 92-93. Na zimu kada vode u vodovodnim cijevima uglavnom nije bilo, a kanalizacione cijevi u koju se lijevala voda mukotrpno dovučena sa ad hoc raspoloživih izvorišta, pucale.  A i mimo te najstrašnije, sibirske  zime u opkoljenom je Sarajevu, da proste zagovornici nježnijih tema, odnosno suptilnijih narativa (recimo o „duhovnom otporu“), problem s klozetom je bio jedan od onih koji su stanovnike vraćao u stanje primordijalnosti.

( I, kad sam već kod takvih razbijanja tabua, pomenuću obiman tekst objavljen na engleskom jeziku, „Menstruation and the Holocaust“.Ozbiljan je to i potresan tekst o životnoj ljudskoj (ženskoj) činjenici „but little talked about.“ O tome kako su se žene u koncentracionim logorima snalazile u „ženskim danima“. Dok zbog stravičnih ataka na njihovu tjelesnost ti dani nisu presahli!)

A sad mogu i bez knjige i bez parafraziranja nastaviti pomenutu Grassovu rečenicu. Završnicu znam napamet.

„ …puštamo vodu i puštamo, ali govno se ipak vraća.”

Vratilo se, evo, i ovih dana. Govno. Ili bi pristojnije, uljudnije, bilo da koristim njemačku riječ. Scheisse. Ili onu koju čujemo u skoro svakom američkom filmu. Shit. Toliko je često  čujemo da je postala bezmirisna, sterilna poštapalica. Opredjeljujem se zato za našu riječ.

Govno.

Tek njom prevedena, Grassova rečenica ovdašnjeg čitaoca suočava sa smradom. Nijemcima ostavimo njihovo  Scheisse.

Iskrsla mi je Grassova rečenica, ovih dana povodom perfidnog i sve ubrzanijeg, sumanutijeg manifestiranja akcije ostvarivanja zacrtanih balkanskih prekrajanja, teritorijalnih namirivanja itd, a čemu su pogodovale zgusnute aprilske godišnjice. Potrudio se predsjednik manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta, Milorad Dodik, Dan sjećanja na jasenovačke žrtve instrumentalizirati pro domo Sua. Za Republiku Srpsku u zagrljaju Srbije, naime. Po ko zna koji put, sad već ispoljavajući temperament mehaničkog vergla, ponovio da „nije bio genocid u Srebrenici“.

April je mjesec u kojem se bilježi i početak opsade Sarajeva. Te se u glavnom gradu Srbije organizirala sjedeljka o opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine. Ne da bi se iskazao pijetet ili ukazalo na zločince koji još nisu kažnjeni. Ne, nego da bi se mimo haških presuda koje podrazumijevaju opsadu Sarajeva, postavilo pitanje da li je Sarajevo bilo u opsadi. Naslov sjedeljke bijaše „Da li je Sarajevo bio opkoljen i blokiran grad“. A pitanje je postavljeno baš onako ležerno kako Englezi znaju organizirati klupske rasprave: kada se ptica drozd prvi put proljeća te i te godine oglasila u tom i tom šumarku (prisežem da sam čitao zapisnike ovakvih rasprava). Istina, i ovo o Sarajevu i opsadi je bila svojevrsna „klupska rasprava“. Blagougodno ćaskanje pod pokroviteljstvom UNS „kluba“. Udruženje novinara Srbije.

Da prosipamo opet vodu u cijev koju opet hoće začepiti?! Olakšaću sebi posao i kao stanovnik opkoljenog Sarajeva i kao novinar. Postavljam link za tekst koji sam pisao za ovaj isti portal a povodom opskurnog izvještaja „Međunarodne komisije o stradanju Srba u Sarajevu“ , objavljen 2021 godine: https://gradski.me/dekontaminacija-boro-kontic-2/

Potom se vraćam inspirativnom Grassovom romanu. Osim što pamtim crveno podvučenu rečenicu o historiji i govnetu, pamtim da roman počinje riječju-rečenicom. Riječju: Zašto? Zašto Grassov roman počinje riječju zašto? Jer je glavni lik-narator novinar. Podsjetiću čitaoca da je zašto? u novinarskom svijetu  jedna od pet riječi-pitanja koja na engleskom jeziku čine famoznih , internacionalno usvojenih 5 W. Dakle: Ko (Who), Šta (What), Kada (When), Gdje (Where) i Zašto (Why). Zašto – why je kruna pobrojanih pet! Ne zadovoljava svaki tekst peto W. Uzgred, bilo bi dragocjeno napraviti obimnu i ozbiljnu analizu kako je u ovdašnjem novinarstvu sve više skrajnuto i zapostavljeno Zašto- Why? Ili, kako izvorno stoji u Grassovom romanu: Warum?

I, gle, evo te riječi ovih zgusnutih aprilskih dana uklesane u kamenu! Ni manje ni više uklesana je u kamen. Ćirilicom. Okupila se oko tog kamena i te riječi grupa ljudi u noći (dva sata iza ponoći!) između 22. i 23.aprila. I gle, evo među prisutnima i osoba iz okrilja pomenutog UNS-a. Udruženje novinara Srbije. Zašto su se okupili oko kamena na kojem piše Zašto? U noći između 22. i 23. aprila 1999. Nato snage su bombardovale zgradu RTS. Poginulo je tom prilikom 16 osoba koje su se u zgradi zatekle. Od decembra iste godine stoji na prigodnoj lokaciji ovaj kamen i na njemu uklesano: Zašto? Nije li UNS mogao posegnuti za odgovorima koje strukovno nudi NUNS? Nezavisno udruženje  novinara Srbije. Ovo se udruženje, za razliku od UNS- a potrudilo odgovoriti.

I najneupućenija osoba  put ka odgovoru na to pitanje  može pronaći u tekstu objavljenom na desetogodišnjicu događaja. Potpisuje ga Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS). Navedeno je što je prethodilo događaju. Između ostalog: ocjena Nata, predočena i Srbiji i regiji „da su ova radio i televizija instrumenti maligne propagande, da su godinama punili radio i TV talase  mržnjom i lažima, a naročito sada.“ Zbog toga je zgrada RTS ocijenjena kao legitimna meta. Postojala je i ponuda da RTS emituje oko šest sati programa zapadnih stanica bez cenzure, čime bi se obustavila najava Nato bombardovanja. Prema izvještaju je vidljivo je da su najave Nato napada bile jasne i otvorene, posebno nakon što su strane TV ekipe, danima ranije, egzemplarno napustile targetirani prostor. Izvještaj NUNS-a navodi i izjave lokalnih novinara, koji žaleći zbog smrti (netargetiranih!) kolega cijeli događaj ocjenjuju i kao „inaćenje režima i pokušaj stvaranja žrtava“. Unatoč upozorenju targetirana građevina nije iseljena na vrijeme. Žrtvovano je ljudstvo (da ne ponavljamo zbog kojih i čijih interesa?).

Zvaničnoj politici Srbije i zagovaranju „ugroženosti Srba“ (Otvoreni Balkan redovno i privremeno odlazi u drugi plan dok tutnji ovaj narativ) ne odgovara ponuđeni odgovor na u kamen uklesano ćirilićno: Zašto? Ni poruka predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića izgovorena ovih zgusnutih aprilskih dana tada ne bi imala smisla. Manirom vergla: „Kad Srbinu dozlogrdi onda više povratka nema“. Prijeti se evo opet regionu, ne ispune li se „srpski zahtevi“.

A u perfidnom i upornom istrajavanju u tim zahtjevima i prijetnjama, jedan od bitnih instrumenata je „začepljavanje klozeta“. Učiniti sve, a kad tajmingu odgovara, da se „govno“ vrati. Ne dozvoliti da historija legne u neupitnu zajedničku skicu čije detalje možemo preispitivati, ali ne i suštinu. Kao što je , recimo ona o koju se eto opet a u prisustvu Vučića, očešao Dodik: Genocid u Srebrenici. Zašto? Jer priznamo li taj genocid, priznaćemo i kako je nastala Republika Srpska, odnosno na čemu počiva. I iz kojeg je centra instruirana i u izvedbi potpomagana.

Za kraj ovoj skici: pominjući njemačku i ovdašnju riječ kojom prevodimo internacionalizirano Why? sjetio sam se predstave koja je 1977. gostovala u Sarajevu. U izvedbi romskog teatra Pralipe iz Skopja. Bio je to jedan od prvih susreta sarajevske publike sa takozvanim „fizičkim teatrom“. Publika je s predstave izašla ošamućena, potresena. Preispitivala je predstava okrutnost, zlo, laž, historiju koja se tako stvara, i završila se ako se dobro sjećam scenom gdje grupa glumaca stoji u zamrznutoj sceni dok kulja plin. Plinska komora! Predstava je bila naslovljena riječju Soske. Soske na romskom jeziku znači: Zašto?