Kliker.info

Pandemija nas je od mnogo čega odvikla pa i od tradicije da početkom nove godine rangiramo prošlogodišnje događaje i likove, pa i one sa negativnim predznakom. Ovi drugi, rečeno frazom legendarnih Feralovaca, jesu: The Greatest shits.

Kandidujem dva. Oba su vremenski perfidno usaglašena sa pojavom famoznih non-pejpera.

Piše : Boro Kontić (Inforadar)

Aprila prošle godine objavljen je samozvani Zaključni izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u periodu 1991-1995. O jednom sam se članu komisije raspitivao kod kolege računajući da ga profesionalno poznaje. Smjesta mi je odgovorio:

Kako ne! Znam ga. Znao je napisati odličan tekst a da tamo nije ni bio.

Toliko o “nezavisnoj” komisiji.

A u zaključku izvještaja koji je “nezavisna” komisija potpisala, stoji perfidna opaska da je “stajući na stranu Muslimana, možda nesvjesno, Amerika zabila klin u hrišćanski Balkan”.

Ako ćemo pravo, opaska vas u morbidnom reprocitetu navodi da staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji doživite kao “klin zabijen u islamsko Sarajevo”. Jer, ne treba valjda pojašnjavati ko je Baščaršiju začeo i gradio, e da bi se u njoj i za crkvu našlo mjesta.

E, u tom “klinu”, a u aprilu 1992. godine, zatekao se paroh koji je poslije objavio knjigu. O danu kada su počela granatiranja Sarajeva, stoji u parohovom dnevniku ovo:

“Prve granate su pale blizu crkve i pogodili radionicu svijeća, oštetile krov i prozore, polupale stakla na zvoniku, probile bakarni oluk i zaparale kamenje na fasadi crkve…”

Uzrujani paroh odmah naziva Pale, izvjesnog Slobodana:

“Idi vidi, molim te, koja budala odozgo prvu granatu šalje na nas – na Staru crkvu”.

Nasmijao se Slobodan pa obećao da će provjeriti. Nakon pola sata obavijestio paroha:

“To su oni s Lapišnice, promašili su. Nisu dobro obučeni, a pomalo i duva vjetar pa je tako pogodilo i vas u Crkvi!”

Da ne dužim: izvještaj koji me je naveo da ponovo otvorim parohovu knjigu i podsjetim se ove epizode, mrtvo–hladno zaključuje da “Sarajevo nije bilo u opsadi”.

Idemo dalje.

Samo koji mjesec poslije ovog “izvještaja” objavljen je samozvani Izvještaj nezavisne komisije o Srebrenici.

Sjećam se, bijaše srijeda 21.07.2021. kad sam pročitao naslov: Nije se dogodio!

Ko se nije dogodio? Srebrenički genocid.

Izvještaj je gotovo nadrealan u falsificiranju, te naivnijoj osobi, rečeno frazom domaćih portala kad objavljuju fotke starleta, “zastaje dah”. Mudriji su mogli samo prezrivo odmahnuti rukom. Jer Hag je rekao šta je rekao. Arhitekti genocida, ne baš svi, ali uglavnom, su tamo gdje trebaju biti.

Ali kada je jedan od potpisnika izvještaja bio kandidovan za uglednu njemačku nagradu, valjalo je reagovati. Isplatilo se. Gideon Greif je nije dobio. Tako da danas, kada mu zavirite u pretinac nagrada, zatičete tek one sa predznakom “srpski”, od kojih je ilustrativno pomenuti onu impresivnog, takođe nadrealnog naslova: Vitez svetosavskog pacifizma.

E da bi prije neki dan Gideon Greif, Vitez svetosavskog pacifizma, osvanuo u naslovu “podvijena repa”. On bi kao da “popravlja” izvještaj. On bi kao da koriguje brojeve. Kao da je samozvani izvještaj o Srebrenici školski uradak koji je, eto, za solidnu trojku, ali se uz dvije-tri korekcije može ciljati petica. Pa se Nijemci možda i predomisle te ga ipak nagrade. Zna Gideon da sve one nagrade tipa Vitez svetosavskog pacifizma može “mačku o rep” dok ne dobije njemačku.

Jedina razumna reakcija na ovo jeste – prezir. I uglavnom je i bilo tako. U Republici Srpskoj, uzgred, o Vitezu podvijenog repa, ni retka.

Objavio sam ljetos tekst o samozvanom izvještaju čiji je jedan od potpisnika Gideon Greif, uvjeren da se ne treba iznenaditi ako bude još takvih. I da na njih treba računati uz čvrstu svijest da je Srebrenički genocid tako dokumentovan, presuđen, ilustrovan, te mu hiljadu uradaka ovog tipa “opepeliti ne može”. Sjetio sam se da sam, primjerice, u američkom časopisu iz 1980. čitao istraživački tekst koji navodi naslove na raznim jezicima, negdje između 100 i 200 ih je…a zajednički im je imenitelj hladnokrvno negiranje Holokausta.

E sad, odakle ovom tekstu, koji je krenuo sa delegiranjem za The greatest shits, 2021, naslov: Konačno rješenje.

Prijevod je to njemačka riječi Endlösung. Riječ je u historiju ušla sa monstruoznom frazom – Endlösung der Judenfrage.

U pitanju je plan njemačkih nacista da genocidom unište i pobiju cjelokupnu populaciju Jevreja u Evropi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Konačno rješenje, kao program s ciljem ubijanja svakog Jevreja koji je u dosegu Nijemaca. Autor plana je notorni Adolf Eichmann.

Odluka je donešena na takozvanoj Wannsee konferenciji u Berlinu. Na njoj je održana rasprava oko “Konačnog rješenja jevrejskog pitanja”. Kompletna je konferencija snimljena. Materijal su nakon rata pronašli saveznički vojnici, i to je bio jedan od glavnih dokaza na Nürnberškom procesu.

U proljeće 1942. godine počela je masovna egzekucija i potpuno istrebljenje evropskih Jevreja, a stotine hiljada su već bile ubijene od strane odreda smrti, njemačkih elitnih jedinica.

I čemu ovo podsjećanje 20. januara 2022, u danu kada pišem ovaj tekst, koji će, doduše, biti objavljen 21. januara? Jer je monstruozna konferencija održana baš 20. januara. Prije tačno 80 godina. Obavezujuća obljetnica!

Kao što je obavezujuća naša obljetnica koja se odnosi na našu 1992. I kao što s pravom očekujemo da naša 1992-2022 bude obavezujuća za sav civilizirani svijet.

No, ne primijetih danas, 20. januara 2022. Godine, da smo se sjetili Konačnog rješenja. Koliko je samo bosansko-hercegovačkih Jevreja stradalo u ime ove vampirske konferencije!

A o Jevrejima i Bosni i Hercegovini, u kontekstu devedesetih godina prošlog vijeka, pomenuću jedan gotovo nepoznat a dragocjen podatak. Čitao sam o tome u zapisima Christiana Schwarza Schillinga. Uzgred, nakon ovog zapisa dugujem sebi obimniji tekst o osobi imenom Elie Wiesel (1928-2016).

Citiram:

“Na do tada ravnodušnu politiku Sjedinjeni Država velik je uticaj imao događaj tokom otvaranja Muzeja Holokausta u Washingtonu 22. aprila 1993. godine. Usred svog glavnog govora koji je održao onaj ko je preživio Holocaust, Elie Wiesel je odstupio od svog pripremljenog rukopisa, okrenuo se predsjedniku Clintonu i dramatično rekao: Gospodine predsjedniče, posjetio sam Sarajevo, posjetio sam Sarajevo i još ne mogu da spavam.To je drugi holocaust! Gospodine predsjedniče, morate nešto učiniti!”

Treba li još objašnjavati zašto smo baš mi imali obavezu sjetiti se da je prije tačno 80 godina grupa nacista na zatvorenom sastanku monstruozno odredila sudbinu miliona ljudskih bića.

Zvali su se Jevreji. Historija, naročito ona novija nas upozorava da danas – sutra to mogu biti drugi. Mi!