Kliker.info

– Gospodine ambasadore, koji će biti vaši prvi potezi po dolasku u Beograd? S kim se namjeravate sastati?

Čim uručim akreditive, tražit ću pristup Iliji Jurišiću i to će sigurno biti moj prvi susret. Želim poslati jasnu poruku o prioritetima, ali prvenstveno želim što prije obavijestiti naše vlasti o uslovima u kojim se Ilija Jurišić nalazi i mogućim koracima u njegovom slučaju. Potom ću se susresti sa relevantnim političkim i društvenim akterima i ocijeniti gdje postoji prostor za poboljšanje odnosa. Dugoročno ću se posvetiti zaštiti imovine BiH i njenih privrednih subjekata i proširivanju privredne saradnje. Posebno je bitno povećati izvoz iz BiH u Srbiju. Moja vrata će uvijek biti otvorena za bh. privrednike koji žele tamo poslovati.

– Već ste u medijima rekli kako je ovo imenovanje uspjeh člana Predsjedništva BiH dr. Harisa Silajdžića. To bi Vam moglo biti prigovoreno i ne biste bili prvi ambasador BiH s optužbom da zastupa interese samo jednog člana Predsjedništva.

Predsjedništvo BiH ambasadore imenuje prema usaglašenoj formuli, po kojoj Silajdžić predlaže ambasadora u Beogradu u ovom mandatu. Kada je Srbija neosnovano odbila dva kandidata, neke snage su napravile snažan politički pritisak da predloži i trećeg. Tu mislim na Sulejmana Tihića i Fahrudina Radončića, koji su iz političkog oportunizma zahtijevali da se BiH potpuno ponizi. Oni su svu krivicu za zategnute odnose pripisali BiH, ignorišući činjenicu da je Srbija narušila te odnose i da se dobri odnosi ne mogu graditi na podaničkom principu. Ja sam tu potpuno nebitan, jer je Sead Avdić bio zvanični kandidat kada su se ovi pritisci intenzivirali. Insistirajući na poštivanju BiH, Silajdžić je ustvari ostavio mogućnost za poboljšanje odnosa. Treći kandidat, ma ko to bio bi u Beogradu bio dočekan s visine jer bi se tako posmatrala zemlja koja pristaje na takva poniženja. Ovaj uspjeh Silajdžića se odnosi na one koji su zagovarali još jednog kandidata, a ne na druga dva člana Predsjedništva koji su ga preglasavanjem mogli uputiti, ali to nisu uradili. Tu nemam dilema – sva tri člana su moji predsjednici, jer su ih izabrali građani moje zemlje. Ja ću ili slijediti zvanične upute ili primjenjivati postojeće generalne smjernice na konkretne situacije.

– Sad, nakon što tri godine BiH nije imala ambasadora u Beogradu, šta možemo očekivati – određeni zaokret ili intenziviranje postojeće politike?

Primarni problem u odnosima sa Srbijom je bio taj stav Beograda da se prema BiH može odnositi slobodnije nego prema drugim suverenim državama. To je ovim poprilično zaustavljeno i imamo prostor da odnose gradimo na principima ravnopravnosti. Insistirat ću na odnosima između državnih institucija jer samo tako možemo obnoviti povjerenje. To je i u interesu Srbije jer zaobilaženje Sarajeva znatno šteti njenim evropskim aspiracijama. Zaokret je moguć, jer BiH ima dokazan pozitivan stav u vezi odnosa sa susjedima. Naši odnosi sa Hrvatskom i Crnom Gorom su gotovo savršeni uglavnom, jer su te dvije zemlje odgovorile na taj stav konkretnim pozitivnim potezima.

– Da li možemo očekivati posjetu predsjednika Srbije Borisa Tadića Sarajevu ili posjetu sva tri člana Predsjedništva BiH Beogradu?

Jako je bitno da takve posjete budu rezultat poboljšanja odnosa, a ne forma iza koje stoji malo konkretnog. O tome će, svakako, odlučivati Predsjedništvo BiH.

– Šta sad, nakon što je okončan sudski postupak protiv Ilije Jurišića, može uraditi ambasador BiH?

Presuda nije pravosnažna jer je Jurišić uložio žalbu. Ja ću to pitanje potencirati u svakoj zvaničnoj komunikaciji i prisustvovat ću svim ročištima. Pružit ću svu podršku što je i obaveza prema svakom bh. državljanu. Insistirat ću na punoj primjeni Rimskog sporazuma koji su BiH, Hrvatska i Srbija sklopili 1996, a koji je u slučaju Jurišića grubo prekršen. Bilo bi neodgovorno da predvidim konkretne pomake, ali se obavezujem da to hoće biti moj prioritet i da će Jurišić i njegov tim imati apsolutnu i konstantnu podršku ambasade.

– Javnost nije baš imala priliku čuti Vašu stranu priče o optužbama koje Vam se stavljaju na teret u vezi davanja državljanstva mudžahedinima, zbog čega su Vam, navodno, odbijani agremani.

Ja sam do 1993. bio sudija i tada sam napravio grešku prelaskom u MUP kao pomoćnik ministra. Bio sam motivisan željom da pomognem u odbrani zemlje i činjenicom da sudstvo u ratnim uslovima, pogotovo krivično što sam ja radio, ne može funkcionisati po ustaljenim principima. Postao sam, međutim, instrument jedne katastrofalne politike koja je, ne računajući agresiju, nanijela najveću štetu BiH. Naime, ratni Zakon o državljanstvu RBiH garantovao je svakom strancu pripadniku Armije RBiH pravo na bh. državljanstvo. Podzakonski akti su nalagali da konačno rješenje, nakon što podnosilac zahtjeva pribavi sve potrebne potvrde (od Ministarstva odbrane…), potpisuje pomoćnik ministra unutrašnjih poslova. U startu sam odbio potpisati dva takva rješenja, ali je nadležni sud u oba navrata presudio da zakon ne daje diskreciono pravo organima uprave da zahtjev odbiju ukoliko osoba ispunjava sve uslove. Pored nekih generalnih, ključni uslov je u biti bio pripadnost Armiji RBiH. Sve ovo su javni podaci, ovaj zakon i njegove dopune je usvojio Parlament RBiH, to je objavljeno u Službenom listu RBiH (18/92, 11/93, 27/93 i 15/94), ove sudske presude su također javne. Meni je neshvatljivo da oni koji su ovu politiku osmislili, uspostavili i provodili nisu odgovarali, ako ne u pravnom onda barem u političkom smislu. Uvjeren sam da je glavni razlog zbog kog zapad nije dozvolio puno oslobađanje zemlje 1995. bio strah zbog koketiranja naših vlasti sa tim ekstremnim elementima. Činjenica da je to omogućeno Hrvatskoj, a pogotovo Kosovu, čije vlasti nisu dopustile dolazak mudžahedina, to potvrđuje. No, ispalo je da smo ja i još jedan pomoćnik ministra (koji je, uzgred, hrvatske nacionalnosti) doveli 5.000 mudžahedina u vrijeme kada vreća brašna nije mogla ući na slobodnu teritoriju bez odobrenja državnog vrha.

– U nekim su medijima česti napisi o "diplomatskim angažmanima porodice Arnaut"…

Ja sam od 1996. srednje-rangiran državni službenik u MVP-u BiH. Nesporno je da je moj sin politički imenovano lice sa očito dubokim političkim anganžmanom. Bilo bi krajnje neiskreno reći da on nije imao ništa sa mojim imenovanjem za ambasadora u Beogradu, no ne radi se o nepotizmu. Kako je bar meni objašnjeno, moje imenovanje je bila pozitivna poruka zvaničnom Beogradu da mogu imati neposrednu i diskretnu vezu sa tim Kabinetom ukoliko nastane potreba za tim. Činjenica da nakon što me je Beograd odbio nisam imenovan za ambasadora na drugoj destinaciji dokazuje da namjera nije bila da me "udome" kao ambasadora. Iako bi agreman od neke druge zemlje još tada pokazao da je Srbija pogriješila, oni to nisu uradili upravo da bi izbjegli i primjesu nepotizma. Sead Avdić nije bio u takvoj situaciji i zato je u njegovom slučaju bilo moguće dokazati da je Beograd pogriješio imenovanjem na drugu destinaciju. Što se tiče imenovanja mog sina za ambasadora u Australiji, ja znam da se on na to odlučio tek kada sam ja ispao iz kombinacije za Beograd. Kada je ta kombinacija ponovo aktuelizirana, on je već bio imenovan. Iz razgovora s njim vidim da se našao u nezavidnoj situaciji – moje ponovno imenovanje je smatrao politički neizbježnim kako bi se postigao ovaj uspjeh u odnosu na Srbiju, ali upravo zbog tog obrta osjeća duboku nelagodu zbog svog imenovanja. No bolje da njega pitate o tome jer ovo su već političke teme viših razmjera o kojim ja nisam pozvan da govorim.  Jasna Fetahović (Oslobođenje)