Kliker.info

Mogao je biti i povijesni dan, još jedan od mnogih u Bosni i Hercegovini, kao onaj 3. aprila 2003, prije točno šest godina, kad je u 67. minuti utakmice sa reprezentacijom Danske s terena izašao Mirko Hrgović, Hrvat, nogometaš Širokog Brijega, križajući se slijeva nadesno, a u igru ušao Vladan Grujić, Srbin, fudbaler Borca iz Banjaluke, krsteći se s tri prsta, zdesna nalijevo, i kad su se dva fudometaša, oba u bijelim dresovima Bosne i Hercegovine, na aut-liniji izgrlili i izljubili, ispraćeni s tribina ovacijama 3.000 Bošnjaka.I ta je aprilska večer izgledala kao historijska, pa je mnogi glupi, patetični bosanski romantik, poput potpisnika ovog teksta, pomislio kako je tako nešto moguće samo u Bosni. Samo je jedna dobra stvar sa bosanskim zabludama: To što kratko traju. U ovom slučaju jedva dvadeset tri minute, dok komentator nije na kraju prijenosa pozdravio gledatelje sa "Parken" stadiona u Kopenhagenu, gdje je Bosna i Hercegovina pobijedila Dansku rezultatom 2:0. Kad je postalo jasno da je tako nešto – da se Hrvat i Srbin grle, a na kraju pobijedi Bosna – moguće samo u Kopenhagenu. Tamo gdje je, zna svatko dijete koje je čitalo Hansa Christiana Andersena, moguće da sirena postane žena, ružno pače labud, a Bosna pobjednik.

Bajke su moguće u Danskoj, ali ne i u Bosni. Pola godine kasnije reprezentacija BiH je sa Danskom u Sarajevu odigrala tek 1:1, ja sam na "Koševu" od živaca i nemoći zapalio prvu cigaretu nakon gotovo četiri godine, a Bosna se oprostila od Evropskog prvenstva, grubo probuđena iz zablude da je u Europu uopće, ikako i ikada mogla.Mogla je, rekoh, točno šest godina kasnije i ova proljetna večer izgledati historijski, makar na trenutak, recimo onaj u sedmoj minuti, kad je u Sarajevu više ljudi na Hayat televiziji gledalo izravni prijenos utakmice Belgija – BiH nego sedamnaest godina ranije izravni prijenos početka rata, slušajući promukli, ekstatični glas komentatora na čistom – srpskom. I kad je komentator na čistom srpskom rekao "nastavlja se napad naše reprezentacije", kad je u nastavku napada naše reprezentacije Edin Džeko fantastičnim felšom iskosa pogodio suprotne rašlje Stijnenova gola, kad je naša reprezentacija povela 1:0 i kad je komentator Marjan Mijajlović – tako se naime čovjek zove – frenetičnim "Džeko! Džeko! Džeko! Dijamantu! Dijamantu! Dijamantu! Bosna! Bosna! Bosna" ušao direktno u legendu i narodnu predaju.

Marjan Mijajlović već je neko vrijeme zvijezda bosanskih kafana, gdje je u vrijeme prijenosa Bundes lige bilo tiše nego u lisabonskim oštarijama dok se sluša fado. Sjećam se jedne nedjelje prošle jeseni, kad moje sarajevsko društvo i ja, sve odreda liverpoolovci i chelseajevci, nismo mogli gledati utakmicu Chelsea – Liverpool, jer je cijela kafana, tiha kao džamija, gledala Sportklub i posvećeno pratila prijenos utakmice Hoffenheim – HSV. Tada sam prvi put čuo za Hoffenheim, i za Ibiševića, Salihovića i Marjana Mijajlovića.Marjan Mijajlović istinska će zvijezda postati mjesec dana kasnije, komentirajući utakmicu Bayern – Hoffenheim. Euforično kujući u zvijezde Ibiševića i Salihovića kao "zmajeve od Bosne", i sam je postao zvijezda. Beograd je vikendom gledao Sportklub samo zbog ludog komentatora, koji utakmice druge njemačke lige prenosi kao da Zvezda igra finale Lige prvaka, a Sarajevo je potpisivalo peticiju da Mijajlović prenosi utakmice bosanske reprezentacije. Prije koji tjedan, uoči još jedne, tradicionalne povijesne utakmice BiH, one u Genku, vijest da je Mijajlović sa Sportkluba prešao na Hayat TV, da se iz Beograda preselio u Sarajevo i da će prenositi utakmicu sa Belgijom, Baščaršijom je odjeknula kao da je Steven Gerrard potpisao za FK Vratnik.Činjenica da je Marjan Mijajlović, sada već ustoličen kao novi Mladen Delić, sin vojnog lica s juga Srbije, od majke Beograđanke, nigdje na svijetu ne bi bila važna. Nigdje osim na ovom nesretno-nesrećnom pola poluotoku, pola poluostrvu. Zato je ovdje dan kad su Bošnjaci jednog Srbina slušali kao hodžu mogao izgledati historijski, zato je moglo izgledati da je tako nešto moguće samo u Bosni. A nije. U Bosni, na domaćem terenu, kao i prije šest godina, bilo je neriješeno: Sarajevo je gledalo prijenos iz Genka, a Banjaluka utakmicu Rumunjska – Srbija.

Tu sam utakmicu gledao i ja, jer televiziju Hayat, naravno, ne hvataju u Beogradu. Može se, međutim, gledati bosanski OBN, na kojemu sam kasnije te večeri gledao prijenos utakmice Nizozemska – Škotska. Taj trenutak, međutim, nije bio ni povijesni ni historijski, već samo malo tužan: OBN-ovi komentatori Sabahudin Vugdalić i Adis Hadžić, koji su usput javljali i o promjenama rezultata u Genku, podsjetili su i na uspjehe susjeda. "Poželimo i ostalim reprezentacijama iz komšiluka, prije svega Srbiji i Hrvatskoj, koje za to imaju realne šanse, da se plasiraju na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici!"Nikad nisam čuo nijednog zagrebačkog reportera da je poželio tako nešto reprezentacijama BiH i Srbije, niti je ikad zabilježeno da je beogradski komentator poželio sreću Bosni i Hrvatskoj. Tako nešto, nažalost, zaista je moguće samo u Bosni. Eh da, i to da utakmice nacionalne reprezentacije komentira čovjek na jeziku kojega papci i šupci zovu "jezikom agresora".Objašnjenje je ponudio sam Marjan Mijajlović, neobičan čovjek koji navija za Carl Zeiss Jenu, istočnonjemački klub koji pamte samo sakupljači sličica iz sedamdesetih, i koji kaže: "Kada sam Ibiševića i Salihovića nazvao "zmajevima od Bosne", to je bilo spontano. Jednostavno, to mi je došlo u trenutku, sve iz ljubavi prema fudbalu."

Valja nam dobro poslušati taj euforični glas i ključnu rečenicu: "To mi je došlo iz ljubavi prema fudbalu." Je li u nama ostalo makar toliko ljudskog, je li ostalo ljubavi barem prema nogometu? Može li nam išta doći "iz ljubavi prema fudbalu", može li nam iz ljubavi prema fudbalu doći makar iz dupeta u glavu? Ne treba dalje.Do tada, svaki put kad Bošnjaci jednog Srbina budu slušali kao hodžu izgledat će nam historijski, i mislit ćemo da je tako nešto moguće samo u Bosni. A nije. Vrlo doslovno, jer Hayat ima otkupljena prava samo za utakmice bosanske selekcije u gostima: Bosna će – pod vodstvom Hrvata, uz ekstatični glas Srbina, pred bošnjačkim izbjeglicama – i dalje pobjeđivati samo u gostima.